Sliče li kuće na svoje vlasnike?

Kuća u kojoj sam provela djetinjstvo bila je izgrađena uz glavnu  prometnicu prema Osijeku. Šest godina prije moga rođenja projektitrao ju je njemački  arhitekt Röhm. Na tu su činjenicu moji staratelji bili itekako ponosni.

Kožnu futrolu, u kojoj su bili uloženi ovjereni nacrti, čuvali su na donjoj polici secesijske vitrine koja je bila najmanje dvadeset centimetara dublja od  dimenzija uobičajenih za takav model namještaja. Ispred dragocjenoga valjkastog paketića, sličnog onom u kakve se ulažu predsjednička priznanja i diplome što svjedoče o ozbiljnosti znanstvenih stupnjeva, složili su uštirkane ručne radove. Ne znam je li im, pri svakom novom uvidu u projektnu dokumentaciju, bilo napornije policu oslobađati lanenih i konopljenih tkanina, satkanih na tkalačkim stolovima naših predaka, ili rukom, iz čučećega položaja, hvatati futrolu. A do dobro čuvanih nacrta morali su posezali relativno često. Jer, naši rođaci koji su spoznaje o uzburkanosti nesvrstanoga svijeta stjecali iskustvima strojovođa u lokalnih bosanskim dizelkama, dolazili su k nama čim bi im porastao saldo skromne ušteđevine. Njome su namjeravali sagraditi baš takvu, baš istu kuću, kuću pred kojom bi zastajali i uposlenici lokalnoga doma zdravlja i službenici općinskoga katastra. Izgledalo je uvijek kao da mojim stričevima, u cijeloj toj stambenoj priči, nedostaje još samo jedan pogled na precizan Röhmov nacrt i da će za samo koji dan u mjestima njihova rođenja, nakon dugogodišnjega pljuska, izniknuti nešto mlađa, ali ipak naša kuća. I dok bi se na velikom blagavaoničkom stolu otvarao crtež iscrtan na hamer-papiru i preslikan na  pausu,  s potpisom cijenjenoga znalca, ja sam u tim terminima, ali ne svojom voljom, bila okupirana zadacima koje je trebalo obaviti u zacrtanimm vremenskim intervalima i po pravilima kućne službe. Radnim danom upućivali su me najčešće u  prodavaonicu mješovite robe iz koje sam se morala vratiti  za samo petnaest minuta,  a  ako se uvid  u projekt upriličavao nedjeljom, u raspored mojih dužnosti bila je upisana pjevana misa čija se perikopa propitivala za poslijepodnevnim kolačima, s obaveznim ponavljanjem ključnih riječi propovijedi. Rano sam shvatila da moje ljubomorno lice nije najugodniji izložak pred očima osoba zagledanih u nacrt i da se radne obaveze smišljaju samo da zainteresiranim promatračima ne ponovim rečenicu koju sam izgovorila kad su prvi put započeli postupak preslikavanja. Kuće nikada ne mogu biti iste, one sliče na svoje vlasnike. Evo, naša je ista ja. Poredbu sam popratila prelaskom desnoga dlana po liniji  koju bi Röhm imenovao nosivom stazom tijela “od gore prema dolje”. Puno poslije ću saznati da teoretičari književnosti isti postupak nazivaju petrarkističkim opisom žene.

            I sad čujem uzdah zaprepaštenja, vidim pogled koji pretražuje dijagnoze predaka i ustanovljuje sličnosti s bakom kojoj nitko nikada nije povjerovao da je svaki noći, iako nikada nije svojim korakom zakoračila izvan granice svoga sela, sanjala pročelje vlastelinskoga doma u gradu poznatom po ljekovitim kupeljima. I što kažeš, kakvi su ono prozori na kući?, zadirkivali su je susjedi zagledani u njezine zelene oči. Veliki, između njih je samo jedan red cigle, odgovarala sam umjesto nje i stiskala joj uznojeni dlan.

            Daj, prestani gledati fasade, vikali su mi dječaci iz ulice dok smo se vraćali iz škole. U početku sam ih pokušavala uvjeriti u sličnost između krova pekarove kuće i frizure njegove žene. Njihovo visoko Joj naglasavalo je i moju poredbenu analizu temeljenu na sličnosti izmedju ulaznih vrata kuće najpoznatije šnajderice i njezinih usana iz kojih je uvijek virila špenadla.  Njihovi kažiprsti oslonjeni na sljepoočice imali su zadaću sugerirati mi da bih od iduće godine trebala ponavljati razred ako je meni doista nova boja pročelja šumareve katnice ista boji lica njegove kćeri koja je pubertetske prištiće prekrivala kremicama kupljenima u Trstu. Proći će je, čula sam školskoga psihologa kako na ulici šapuće mojoj teti. Ona je od tada postala manje zabrinuta. Ipak, za odlazak u trgovinu mješovite robe po novim je pravilima, uključujući i povratak, odredila samo deset minuta. Pretpostavljam da joj je i to savjetovao ćelavi psiholog koji je stanovao u stambenoj zgradi ravnoga krova.

            Jasno, nije me prošlo. O neodoljivim bliskostima odlučila sam šutjeti. Poslije ću u književnim opisima velikih romana vidjeti kuće svoje ulice.  Nakon nekoliko godina počet ću u njih useljavati i  likove dragih romana.

Odnedavno u nepoznate stanove, iza pročelja u čije vlasničke listove nemam uvid,  useljavam sebe samu. Za samo nekoliko minuta, u zamišljeni interijer uspijevam ukrcati svoje knjige, rasporediti naslijedjene sitnice i  servirati ručak na jednom od onih stoljnjaka kojim se štitio Röhmov nacrt. Redovito stavljam dupli beštek i ostavljam otključana vrata.

            Nedavno sam ispijajući kavu u tuzlanskom kafiću naslonjenom na nacionalnu banku ukoračila u kuću preko puta. Dok su moje kolege pisci i nakladnici raspravljali o kakvoći romana nominiranih za nagradu “Meša Selimović”, ja sam stolicu iz zamišljenoga salona preseljavala u spavaću sobu. Kuća je mogla biti sagradjena početkom prošloga stoljeća. Nikada mi do sada sivilo nije bilo toplo, nikada mi se mjesta otpale žbuke nisu predstavljali ukrasnim arhitektonskim detaljem i nikada mi velike ostakljene površine nisu činile tako privlačnima. Između prozora bio je, doista, kao i u bakinoj bajci, samo jedan red cigle. Mogla sam zamisliti keramičku ručkicu na kredencu od trešnjina drveta, motiv na pjeskarenim vratima prema djevojačkoj sobi, reljefe koje su na tučanoj kadi ostavili tragovi gruboga praškastoga vima i loše sintetičke spužve. Ne znam koliko je trajalo.  Čula sam svoje ime i rečenicu koja konstatira moju pospanost. Uselila sam se u kuću ovu ispred nas, izvijestila sam svoje društvo. Učinila sam to mirno, kao da izgovaram naslov nagrađenoga romana. Ni sada ne znam zašto sam to kazala. Pretpostavljam da sam vjerovala kako će me literati razumijeti bolje nego što su moju baku, čiju sam boju očiju naslijedila, razumjeli njezini susjedi. Šutjeli su iznenađeni. Zbog toga sam im zatajila da to činim u svakom mjestu u koje stignem, da se katkada u vožnji znam čak zaustaviti i za samo nekoliko minuta dizajnirati odabrani prostor, posvema sigurna kako se više nikada neću vratiti na adresu upisanu u osobnoj karti. Umjesto cjelovita priznanja, počela sam naglas zamišljati literarnu junakinju koja je mogla živjeti u baš ovakvoj, sada mojoj kući.

Giga Barićeva – ona bi se najbolje kretala po ovim sobama. Samo sa ovakvih prozora mogla je pogledavati vraća li se njezin Marko s fronta.  I dok je ona godinama iza zavjesa čekala njega, te je noći on, uz  slabu svjetiljku, vidio nju.

Kolege su se nasmijale preglasno. A možda sam im ja, u svojoj srpanjskoj osjetljivosti, darovala koji ton više, usprkos tome što nisam željela podsjećati na Begovićeva junaka koji je u svojoj ljubomori prebrzo zbrajao  ljubavnike svoje žene.

(“Laura nije samo anegdota”, Mozaik knjiga,  3. izdanje, Zagreb, 2005.)

23+