Škripi đeram, tko je na bunaru

Dugo se vjerovalo da je strujanje utjecaja između narodne i umjetničke književnosti jednosmjerno: narodna je, tobože, izvorna, autohtona, na nju se i ne može utjecati, nego se samo može dogoditi da ona postane uzor učenim pjesnicima. Poslije se otkrilo da ta teza nipošto ne stoji: ono što nas se doimalo kao izvorno i domaće, samo je prispjelo sa strane u nekom ranijem trenutku, koji se već i zaboravio. A osim toga, pokazalo se i da narodna književnost – usmena i pučka – i te kako rado prihvaća poticaje iz umjetničke literature, pa je stvoren i pojam potonuloga kulturnog dobra, a on se odnosi na one teme, motive, stilove i svjetonazore koji su najprije stvoreni u umjetničkoj književnosti, da bi potom bili prihvaćeni i u pučkoj, pa čak i u usmenoj. Danas se takvo viđenje odnosa narodne i umjetničke književnosti čini samorazumljivim, ali se nipošto ne bi moglo reći da je taj odnos do kraja istražen. Zanimljivo bi, recimo, bilo znati je li se događalo da na pučku književnost utječu – osim književnih tekstova visoke umjetnosti – i likovna djela nastala na akademijama i u ateljeima, proširivši se potom i u druge društvene sfere.

Mislim tu prije svega na umjetnost XIX. stoljeća, o kojoj znamo barem to da se rado laćala nacionalnih tema, koje su lako zadobivale popularnost, pa su tako slike Ivekovića, Quiquereza i drugih umjetnika umnožavane tehnikama koje su upravo u XIX. stoljeću izumljene, te su tako reprodukcije dospjele i u domove običnih ljudi. Ali, isto je tako važno što su ti obični ljudi – upravo u XIX. stoljeću – prepoznati ne samo kao potencijalna publika likovnih ostvarenja, nego i kao njihovi protagonisti: upravo se tada razmahala praksa kojoj su korijeni vjerojatno u Nizozemskoj XVII. stoljeća: umjetnici su za motive birali prizore iz svakodnevnog života građanstva i puka, te je tako nastalo i takozvano žanr-slikarstvo. A za onim što su radili važni umjetnici, poveli su se manje važni: stali su i oni prikazivati scene iz svakodnevice – osobito u prirodi i na selu – te ih umnožavati tehnikama koje više nisu bile skupe.

            Za te tzv. obične ljude morala je takva umjetnost imati težinu otkrića: odjednom su građani i malograđani postali svjesni da je njihov život vrijedan da se umjetnički ovjekovječi. Ali, još je važnije bilo to što su shvatili da o ljepoti slike ne odlučuje njezin motiv: nije nužno da se prikaže nešto herojsko, neka bitka, car na konju ili prizor iz staroga Rima, nego je i običan život vrijedan svake pažnje. Na tim se slikama, doista, sjedi na klupi, razgovara preko plota, zahvaća se voda iz bunara ili se uspavljuju djeca. Obične radnje postaju predmet umjetnosti, ili predmet onoga što u životu tih ljudi igra ulogu umjetnosti.

            Čudno bi bilo da takav stav – to otkriće – nije djelovalo i na književnost. I ondje će se – doduše rijetko, sli ipak – pojaviti žanr-scene koje za pretpostavku imaju misao da recipijenta zanima običan život uobličen umjetničkim sredstvima. To vrijedi i za pjesmu koja slijedi. Ona glasi:  

            Škripi đeram, škripi đeram

            tko je na bunaru, ej, škripi đeram.

            Na bunaru, na bunaru

            Kaja materina, ej na bunaru.

            Vodu vadi, vodu vadi

            bijelo lice ladi, ej, vodu vadi.

            Vodu lije, vodu lije

            bijelo lice mije, ej vodu lije.

            Glavni motivi i mjesto zbivanja mogli bi ponekoga navesti da posumnja u ono što je ovdje u uvodu rečeno: prizor se očito događa u seoskom ambijentu, pa je čak i obilježen nekim specifičnostima toga ambijenta kao što je đeram. Đeram je, naime, uređaj koji olakšava vađenje vode iz zdenca; sastoji se od postolja visokog oko metar i pol, na kojemu se poprijeko nalazi povelika greda koja se može pomicati; na jednom kraju te grede visi o konopcu kabao, a na drugom se kraju nalazi uteg, tako da se voda uz upotrebu neznatnoga napora lako vuče iz bunara. Bilo je tih đermova i u gradovima, ali su ipak više karakteristični za selo, pa se na njih obično nastavljao i valov za napajanje stoke. Moglo bi se, dakle, činiti da oni koji žive u tome ambijentu nisu došli u kontakt ni s poezijom ni sa slikarstvom koje slavi svakodnevni život. A ipak, radi se u pjesmi o pravom žanr- prizoru, koji kao da čak pokazuje i neku crtu nostalgije prema priprostom seoskom životu.

            Jer, što se u pjesmi zbiva? Najprije se konstatira da se čuje škripa đerma, pa to izaziva znatiželju: bunari su, naime, u stara vremena svugdje i uvijek bili mjesto okupljanja, pa se netko pita tko je to došao da zahvati vode. Mi ne znamo tko je taj netko tko se pita, kao što ne znamo ni govori li on nama ili sebi. Najjednostavnije je pretpostaviti da se radi o anonimnom i skrivenom kazivaču koji nama, slušateljima, prenosi ono što se tobože zbiva u tom prizoru.

            Čuje se, dakle, škripa đerma i postavlja se pitanje tko je na zdencu. Odmah potom slijedi i odgovor: na bunaru je Zlato materino, Kaja materina, a ima i drugih imena i nadimaka koji se na tom mjestu javljaju. U svakom slučaju, radi se o djevojci, pa se s pravom nadamo da će uslijediti opis njezina izgleda.

            I, on doista i slijedi, premda možda nije onakav kakav smo očekivali. Dvije stvari tu padaju u oči. Prvo, djevojka ne vuče vodu iz bunara radi neke praktične svrhe – kao što bi bilo normalno i kao što se najčešće radi – nego isključivo zato da bi se umila. Tako njezino umivanje postaje važan, pa čak i simboličan čin. Drugo, izostaje tu  i opis djevojčina izgleda, osim što se kaže da je u nje lice bijelo. Bijelo lice je pak stajaći epitet, pa tako o djevojčinu izgledu opet ne doznajemo ništa. Ne doznajemo, naime, tako da bi nam se to izravno reklo, ali o tom izgledu ipak dosta toga slutimo. Jer, činjenica da se voda vuče iz bunara samo zato da bi se lice umilo, jasno govori da je ono vrijedno svake pažnje, te da je zato – vrlo vjerojatno – i lijepo. A nije nevažno ni to što se za djevojku kaže da je materina, što zacijelo znači da nije udana. Kad se sad spoji to s vodom i to s djevojčinim socijalnim statusom, dobiva se jednostavan zaključak: radi se o lijepoj i mladoj djevojci, a prizor njezina umivanja ima u sebi nešto ljupko, pa čak i nešto što u sebi krije tajnu ljepotu.

            Jedino time, naime, i možemo objasniti sadržaj pjesme. Jer, što se u tekstu zbiva? Zapravo jako malo toga: đeram škripi, i to zato što djevojka vadi vodu da bi se njome umila. Taj je prizor običan, svakodnevan, ali je on autoru pjesme posve dovoljan da ispuni cijeli sastavak. Vađenje vode i umivanje ima, dakle, nekakvo svoje dostojanstvo, nešto što je vrijedno spomenuti, pa i prikazati i nešto za što će se recipijenti zacijelo zainteresirati. Baš kao što je slučaj i sa žanr- slikama.

A ako netko još uvijek sumnja u utjecaj takvoga slikarstva na široke narodne slojeve, navest ću mu krunski dokaz: ta umjetnost nije djelovala samo na opći senzibilitet i na književne tekstove, nego je proizvela sljedbenike i u samoj pučkoj umjetnosti. Svatko zna što su to zidnjaci: to su komadi tkanine kojima je zadaća da zaštite zidove – obično iznad štednjaka – od prljanja, a običaj je bio da se na njih onda nešto i izveze. To što se vezlo, bili su najobičniji prizori iz kuhinje i iz kućanstva općenita, a redovito su bili popraćeni i kakvim zgodnim stihovima, kao volim lulu kad ima duvana, volim ženu kad peče purana, dok se na slici vidi žena kako kuha i muškarac kako puši. Stvarna kuhinja zrcali se u naslikanoj, te se tako može golim okom pratiti kako svakodnevica običnoga čovjeka prelazi u svijet umjetnosti.

(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Pohvala pučkoj pjesmi“)

15+