Šivanje po mjeri

Uvijek sam osjećala veliku nelagodu kad bi me netko pitao volim li više sestričnu iz Trsta, ili onu iz Borova, je li mi draži stariji ili mlađi stric. „Ajd, sad kaži…“, započinjali bi. Plašila sam se jer sam znala da je to samo nevažan uvod i da će nakon toga uslijediti pitanje volim li više mamu ili tetu.

A odgovoriti na to nije se moglo jednom krnjom rečenicom. Trebalo je ukratko ispričati obiteljsku priču naplavljenu nejasnoćama i tajnama. Tek tada bi, i to rijetki, oni koji znaju i hoće slušati, mogli razumjeti kako imenice teta i mati, u mom osobnom rječniku rodbinskih naziva, nemaju uobičajena značenja. Tek s devetnaest godina, na teoriji jezika, usvojit ću termine iza kojih ću se sakriti pa ću tako divnom profesoru Josipu Siliću poznavanje jezičnih znakova, označitelja i označenog, dokazivati na tim dvjema imenicama ženskog roda. Teta u mom označenom može biti majka, a majka se može zadržati samo na opisnom „žena koja me rodila“. U isto vrijeme osjetit ću i otpor prema Curtiusovoj metafori rodbinstva, onoj koja uspoređuje književne tekstove s djecom (Moje su pjesme moje kćeri). I neću znati da se taj otpor javlja samo zbog toga da bi me mogao štiti kroz život. Posebno u onim trenucima kad mi kolege stanu govoriti kako je meni lako pamtiti probleme svojih studenata jer nemam vlastito dijete. Nakon rođenja Magdalene, bojažljivo ću ući u predavaonicu A-119 i osjetit ću silno olakšanje kad spoznam da se u mom odnosu prema tim mladim ljudima ništa nije promijenilo. Na književnim tribinama i dalje ću izbjegavati odgovor na pitanje koja mi je knjiga najdraža, premda metaforu rodbinstva više neću imati pravo doživljavati osobno. Zastajkivat ću, daleko više, u rečenicama kojima ću čitatelje nastojati uvjeriti kako između vlastitih knjiga ne mogu izdvojiti najmiliju. Mogu jedino imenovati sebi najsličniju. Tada ću ponovno, osjećajući nelagodu, izvući Curtiusa i pri tome dodati: Imam samo jedno dijete, ne znam kako bih se ponašala da ih imam više. I da je neko od njih, u isto vrijeme, nalik svom ocu, a mom bivšem suprugu, čije ime izgovaram s gorčinom. Pitam se i sada, ali znam. Bila bih majka jednaka svima. I kao što sam u literaturi davno naučila kako jedna književnost može biti velika i dobra samo ako oni koji o njoj pišu i vrednuju je pokažu toleranciju prema supostojanju različitih žanrova, tako i jedna obitelj može biti sretna samo ako roditelji unose sklad i mir među svoju djecu, djecu koju bi trebali poznavati barem onoliko koliko dobar književni proučavatelj poznaje opuse pisaca o kojima govori. Upisujući u interpretaciju i svoju ljubav.

30+