Sito

Književna djela zastarijevaju. Sasvim je očito da danas teže čitamo Mažuranića nego Šenou, teže Šenou nego Matoša i teže Matoša nego nekoga našeg suvremenika. Uzroci toga zastarijevanja obično se traže u temi teksta, pa onda u likovima i svjetonazoru. Ali, isto tako bi se moglo ustvrditi da djela postaju anakronična zbog onoga svog aspekta po kojem i jesu najviše književna, to jest zbog svoje slikovitosti.

Jer, one metafore, one metonimije i poredbe uz pomoć kojih ta djela ostvaruju svoje estetske učinke nakon nekog vremena više nam ne zvuče uvjerljivo, ili ih čak uopće i ne razumijemo. Evo i primjera: kod starijih pisaca često ćete naći tvrdnju kako je netko prošao sito i rešeto. Današnji čitatelj, doduše, naslućuje da se želi kazati kako je lik o kojem je riječ bio izložen svakovrsnim nevoljama i kušnjama; ipak, ta mu slika nije ni plastična ni sugestivna. A nije zato što on ne zna ni što je sito, ni što je rešeto, a ni kakva je među njima razlika.

            A kako bi i mogao znati, kad sa sitom nije nikad došao u neposredan dodir, niti ga je vidio u funkciji? U najboljem slučaju, zalutao je taj čitatelj na jednu od onih manifestacija na kojima se prikazuju stari zanati, kuhaju tradicionalna jela i izlažu narodne nošnje: na takvom se mjestu uvijek nađe i majstor koji kupcima nudi drvene kuhače, valjke za tijesto i sita. A pri tome se podrazumijeva da će sve to služiti samo kao dekoracija, jer kuhače su danas plastične, a rezanci se ne mijese kod kuće, pa ne treba valjati tijesto, niti treba sijati brašno sitom. A ipak, ljudi kupuju, da bi se podsjetili kako je to nekada bilo.

            Raspitao sam se malo kod tih proizvođača i doznao da osobito dobro idu sita. A mene to nimalo ne čudi, i pokušat ću ovdje objasniti zašto. Ali, prije toga moram za one koji to ne znaju opisati kako su sita izgledala. Bio je to krug od tankoga drva, visok otprilike dvanaest centimetara, a unutar njega bila je napeta žičana mreža kroz koju se prosijavalo ono što je u situ bilo. Sita su se razlikovala upravo po svrsi za koju su namijenjena: jedna su bila većega promjera i većih rupica na mreži, a ta su služila za čišćenje zrnja i zvala su se rešeta. Onda su dolazila druga sita, još uvijek prilično velika, za mekinje i slične stvari, dok su najčešća bila ona srednjega promjera, za brašno, a kroz njih se sijalo i u kućanstvu.

            Valja, naime, znati da u to vrijeme brašno nije stizalo do nas pripremljeno za uporabu, nego je u njemu bilo svega i svačega. Kupovali smo ga u dućanu na kile, a onda smo ga nosili doma i ondje dalje obrađivali. Da bi se moglo upotrijebiti, brašno se moralo prosijati. A za koju se svrhu upotrebljavalo? Najkraće rečeno: za kruh, kolače i jela od tijesta.

            Kruh se tada – pedesetih godina – bio istom počeo proizvoditi industrijski, masovno, u parnim pekarama, ali taj je zbog slabe tehnologije često ispadao grozan i nije bio jestiv. Zato smo se ponekad sami laćali uloge pekara. I, to je bilo nalik na malu svečanost, a djeca su proces pratila s velikim zanimanjem.

            A on bi započinjao sijanjem. Iz papirnate vrećice domaćica bi usula u sito neku količinu brašna – ni previše, ni premalo – a onda bi na osobit način tresla sitom, tako da je sitnije brašno prolazilo kroz mrežicu i padalo u obliku hrpice na bijeli stolnjak. To bi se ponovilo nekoliko puta, već prema potrebnoj količini brašna, a ono što bi ostalo u situ, bacilo bi se pilićima.

            Potom bi u brašnu trebalo dodati vode, a onda mijesiti. Mi smo pitali koliko dugo treba mijesiti, a stariji bi nam odgovarali uvijek isto: Dok ne bude lijepo. Tako smo zaključili da se onaj proces koji započinje sijanjem može razumjeti samo dugotrajnom praksom, a ne može se pretočiti u riječi. Jer, kako da čovjek opiše kako to izgleda kad tijesto, prekriveno bijelim platnom, pomalo raste na nekom toplom mjestu? Kako objasniti ono što se s tijestom zbiva u pećnici kad se ono pretvara u kruh? Kako predočiti po čemu se zna da je kruh gotov? Jedino što smo razabrali, to je zašto nam ne daju da jedemo vruć kruh: tumačili su da će nas od njega zaboljeti trbuh, ali se zapravo radilo o tome da ne pojedemo previše, jer kruh je trebao trajati nekoliko dana.

            Ali, nije nama sve to bilo zanimljivo toliko zbog rezultata, koliko zbog same procedure. Sijanje je nalikovalo tajanstvenoj preobrazbi, i mi smo ga rado motrili. A sijalo se praktički svaki dan: ne samo da su se nedjeljom pekli kolači, ne samo da se povremeno kuhalo tijesto s krumpirom ili pravile knedle sa šljivama, nego je i za najobičniju taranu trebalo prosijati brašno. I, shvatili smo da je većina stvari u vezi s pripremanjem hrane zapravo čarolija, a da se upravo kod sijanja to najbolje vidi. Sito je, smatrali smo, utjelovljenje kućnog misterija.

            Jer, evo što se zbivalo: kad bi majka sijala, onda nikako niste mogli utvrditi gdje se sito zapravo nalazi. Ono je letjelo od jednoga do drugog njezina dlana, pa udaralo u njega i vraćalo se do drugog dlana, da bi se i od njega odbilo. Zato se činilo da sito sve vrijeme dok se upotrebljava zapravo lebdi u zraku: najviše vremena ono je provodilo bez oslonca i to je pomalo sličilo na levitaciju. A nama je to bilo i logično, jer sito je radilo tajanstven posao, pa smo i očekivali da ga radi na tajanstven način.

            A to nisu osjećala samo djeca, nego i odrasli. Doduše, bilo je i razlika: djeca su uz sito vezivala pozitivne asocijacije, a odrasli negativne. Jer, naši su nastavnici prijetili da će nas na kraju godine rešetati, to jest pitati za ocjenu. A novinari su, javljajući se s raznih bojišta u svijetu, opisivali kako su kuće izrešetane od metaka. Sito je, očito, imalo znatan metaforički potencijal, pa možda zato danas ljudima toliko nedostaje. 

            I zato je šteta što je nestalo iz upotrebe. Jer, ono bi nam moglo pomoći da razumijemo štošta na ovom svijetu, pa i ono što se događa u književnosti. Doista, ni književna povijest nije drugo nego sito, kroz koje propadaju sitniji i manje važni tekstovi, a ostaje samo ono što je najkrupnije. A ta najveća djela velika su i onda kad ih teško razumijemo, to jest onda kad tvrde da je neki od njihovih likova prošao sito i rešeto.

(Pavao Pavličić, „Ropotarnica“, Matica hrvatska, Zagreb 2019.)

19+