Sinoć kad je pao mrak

Pjesma koja slijedi privukla mi je pozornost zbog toga što se u njoj na izrazit način miješaju ruralni i urbani elementi, pri čemu je prisutna i autorska svijest o postojanju tih dviju sfera i o mogućnosti da se one zaposle u stvaranju nove popularne pjesme.

 U tom smislu, tekst može poslužiti i kao neka vrsta povijesnoga svjedočanstva o odnosima našega sela i grada, kao i načinu na koji su ti odnosi postali djelatni u popularnoj kulturi. Tekst pjesme glasi:

                        Sinoć kad je pao mrak, sjela cura na sokak,

                        a dragi je pored nje, pa joj  veli: čuj mene.

                        Čuj me, draga, čuj me ti, što na tvome srcu spi,

                        il je tuga il je jad, il je kakav momak mlad?

                        Kad me pitaš, a ti znaj, na mom srcu leži raj,

                        a u raju momak spi, a taj momak to si ti.

                        Kad na tvome srcu spim, daj mi da te poljubim!

                        Mili dragi, kako ne, samo pazi od nane!

            Čitatelj smjesta zapaža da je priča – ako se ta riječ smije upotrijebiti kad je riječ o pjesmi – smještena u seoski ambijent. Tu je, naime, cura kao naziv za djevojku, tu je dragi, kao titula mladića koji već ima odabranicu (on je ono što se u usmenim pjesmama, barem slavonskima, naziva dika i lola), a tu je napokon i nana, kao važan akter mnogih pjesama i priča, gdje ima ulogu da nadzire kćer, često i vrlo strogo. Ali, najvažniji je u tome ipak sokak, na kojemu se ta scena i zbiva. Zastanimo začas kod njega (ili na njemu).

            Neupućen čitatelj mogao i se upitati kako je i zašto cura sjela na sokak. Za sokak on znade da je ulica (seoska koliko i gradska), ali se pita zašto bi itko sjedio na sokaku, koliko je to uobičajeno i kakve bi učinke izazvalo. Pjesma, dakle, traži recipijenta koji znade da je na našim selima dugo bila navada (a živi ona ponegdje još i danas) da se ljeti predvečer, kad dođe malo hlada, sjedne ispred kuće i porazgovara sa susjedima i prolaznicima. Sjedilo se na prenosivim tronošcima, ali su pred mnogim kućama osobito u tu svrhu bile postavljene i primitivne klupe bez naslona na koje je moglo sjesti dvoje ili troje ljudi. Pjesma, dakle, opisuje uobičajenu situaciju, i dobro je da recipijent to znade, jer iz te se situacije onda razvija ono što se u pjesmi pripovijeda.

            A to što se pripovijeda nije više u skladu ni sa seoskim ambijentom, a ni s tradicijom usmene pjesme. Jer, riječ je tu o nekakvim psihološkim suptilnostima za koje je teško pretpostaviti da bi se tradicionalna pjesma (ili popijevka) njima bavila. Forma je, doduše, posve tradicionalna: momak pita, djevojka odgovara, svako od njih zastupa po jedno stajalište i iz cijele priče slijedi efektan zaključak. Sa sadržajem, međutim, stvari stoje nešto drugačije.

            Jer, razgovor započinje momak, pitajući djevojku što na njezinu srcu spi. Pri tome je očito da pitanje nije plod puke znatiželje, nego momak ima za njega i neke čvršće razloge. Oni mogu biti dvovrsne: ili se na djevojčinu licu vidi kako joj na srcu nešto spi, ili se pak pretpostavlja da na srcu uvijek nešto spi (da ono svagda ima svoje tajne) pa zato zainteresirana strana nastoji doznati o čemu se radi. To je pak netipično za usmenu pjesmu zbog toga što se ondje osjećaji svagda jednoznačno izražavaju i u principu nema razlike između vanjskoga i unutarnjeg (između izgleda osobe i njezinih misli), pa nema ni potrebe da se o tome posebno razgovara.

            Ali, djevojčin nas odgovor odvodi još dalje od seoskog ambijenta i načina izražavanja koji je karakterističan za njegovu književnost. Jer djevojka sad najprije izjavljuje kako na njezinu srcu leži raj, a potom da je u tom raju momak, a taj momak da je upravo onaj kojemu ona sve to govori: A to je prilično složena slika: da bi raj mogao biti u nečijem srcu, može se pretpostaviti, ali to traži pripremu i poznavanje tradicije. Pripreme je izvršio petrarkizam i sve što je za njim slijedilo, pa je tako u umjetničkoj poeziji uobičajeno da se religijski pojmovi rabe za opis ljubavnoga osjećaja, a i da se ljudski individuum toliko hipostazira da može u sebi obuhvatiti i takve predjele kao što je raj. Ali ovdje još ni to nije sve, nego u nastavku doznajemo da u tom raju – koji se nalazi u djevojčinu srcu – boravi momak, i to onaj isti dragi koji je i postavio pitanje. Time je ljubav onda do kraja očitovana, ali je i pretvorena u vrlo uzvišen i prilično kompliciran osjećaj, a u svakom slučaju egzistencijalno presudan, dakle takav kakva ga rijetko može zamisliti usmena literatura.

            Nakon toga dolazi poanta, u kojoj se, barem prividno, sve odlučno vraća u seoske okvire. Jer, momak nastoji iskoristiti situaciju i ukrasti poljubac, kao da kaže: sve je to lijepo, raj ovamo, raj onamo, ali daj da vidimo čime možeš dokazati ono što tvrdiš. Djevojka spremno uzvraća, ali čuva prisebnost– kao što je i logično, budući da sjede pred njezinom kućom – pa upozorava na opasnost da ih vidi majka. Naravno, svijet u kojemu je majka vrhovni autoritet i glavna opasnost za ljubavnu vezu, sasvim je drugačiji svijet od onoga u kojem čovjek može u srcu nositi raj, a u tom raju ugostiti onoga koga voli. Miješaju se, dakle, opet različiti elementi. A to se vidi i po činjenici da se u posljednjem distihu ruralna i urbana sfera izravno dodiruju: djevojka upozorava na opasnost od nane, ali pri tome koristi izraz kako ne, koji ne može biti seoskoga podrijetla, nego gradskog i to novijega postanja.

            Uostalom, na slične zaključke upućuje i stih. To je sedmerac se muškim dočecima (nije katalektički osmerac, jer melodija traži upravo ovakav raspored naglasaka), što također pokazuje urbano, a možda i strano, podrijetlo stiha i napjeva. A iz toga možemo ponešto zaključiti o društvenom, pa i o povijesnom statusu ove pjesme, pa i sličnih popijevaka uopće.

            Čini se da je ona nastala u doba kad se selo počelo gradskim ljudima ukazivati kao idilično mjesto bezazlenih igara i zadovoljstava, možda kao izgubljeni zavičaj, a možda i kao nikada iskušani i nikada dosegnuti ideal. Zato gradski ljudi – zacijelo profesionalni tvorci popijevaka – stvaraju pjesme stilizirane kao da su nastale u seoskom ambijentu. Uostalom, nije isključeno da pjesme kao ova predstavljaju prauzore onoga što će se poslije – s razvojem medija i usavršavanjem sredstava za reprodukciju zvuka – pojaviti kao novokomponirana narodna pjesma. Takva pjesma naime, svagda simulira neku ruralnu situaciju s ruralnim likovima, pri čemu često i melodijom podupire tu iluziju. U njoj je uvijek prisutna nostalgija, ne samo za društvenim i prirodnim ambijentom u kojem se takve pjesme zbivaju, nego možda još više za onom egzistencijalnom situacijom u kojoj čovjek nema nikakvih većih problema nego da dozna što misli i osjeća njegova draga, te da od nje iskamči poljubac.

            Utoliko je posve logično što se i u ovoj pjesmi prikazuje sretna ljubav, premda je nesretna mnogo češće i mnogo poticajnija za popularnu pjesmu. Ako je, naime, temeljno raspoloženje nostalgija, onda u takvoj maštariji može čovjek zamisliti i sretan kraj, da bi slika idiličnog zavičaja bila potpuna.

            Ali, dakako, takvo funkcioniranje pjesme povijesno je ograničeno. u jednom razdoblju ona se često čula i emitirala na radiju, potom je postupno nestala i danas onaj tko je želi čuti mora ložiti napor da je nađe. Očito, nestalo je onoga automatizma po kojem je ona izražavala osjećaje ljudi koji su – da kažem pojednostavljeno – prešli sa sela u grad. Taj je proces završio, njihova iskustva više nisu važna, pa se i pjesma – u najboljem smislu riječi – preselila u povijest.

(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Pohvala pučkoj pjesmi“)

23+