Sažetak nenapisanog romana

„I što, ako se Vama sada nešto dogodi, nakon što izađete na ulicu, padnete pod tramvaj, mislite da će vaša Magdica zauvijek ostati u školi, da je nitko neće podići, odvesti je negdje. Netko će se pobrinuti.“, rekao mi je ugledni zagrebački psihoterapeut, u jesen 2009. godine.   Nakon toga je, uz  smiješak, nastavio: „I, znate kakvu će biografiju dijete imati: tata umro kad su joj bile tri, mama, spisateljica koju su čitatelji voljeli, poginula pod tramvajem kad joj je bilo sedam, pa gdje će maloj biti kraj“.

 Nasmiješila sam se i ja. Pokislo. I doista sam, u tom trenutku,  imala osjećaj kako mi netko sa stropa na glavu prolijeva kantu hladne vode. Brinuti se što će s djetetom biti – ako se meni nešto dogodi, a dijete nema nikoga osim mene  – može se tumačiti i kao davanje prevelike važnosti vlastitoj osobi. Taj me osjećaj brige i straha i doveo na adresu liječnika s kojim sam, uz Massima, samo nekoliko mjeseci prije, sudjelovala u razgovoru o obiteljskim odnosima. Razgovor je vođen u današnjem Westinu, organizirao ga je „Jutarnji list“, za svoje  nedjeljno izdanje. Mislim da se psihoterapeutu tada svidjelo što sam rekla kako ja na svoj život gledam kao na priču. Ne zbog toga što mislim da je moj život poseban, i da je važniji od svih ostalih života, nego zbog toga što sam takvim pogledom lakše izdržala sve one teške situacije koje su se, malo – malo, godinama, gomilale, umnožavale. U literaturi svaki uvedeni događaj mora biti  opravdan, ništa ne smije ostati izvan središnje priče, svi spomenuti motivi upleću se u glavnu narativnu nit. Dobra osoba može stradati, ali laži i neopravdane mržnje, bivaju  ipak razotkrivene. Roman, sa svojim pripovjedačima i likovima,  zaista se  može usporediti sa sudnicom u kojoj – jasno – postoji tužitelj, ali postoji i obrana, postoje i svjedoci, i porota.  I svatko ima pravo reći nešto u svoju obranu. Presuda se, u romanu, ne može donijeti a da se nisu čuli, ili opisali, svi sudionici priče. Pogotovo oni koji su  u središtu. U običnom životu, na nekoj rođendanskoj proslavi, obiteljskom okupljanju, može doći, kad „predmet priče“ nije prisutan, i do presude bez prava na obranu. I zbog toga sam odabrala takav životni pogled, pogled u kojem svako zašto mora imati svoje zato. Literatura mi je, od rane mladosti, postala jako važna. Umalo sam rekla, kao voda, kao zrak. I znam, upravo sam to i izgovorila, svjesna količine sladunjavosti i patetičnosti vlastite poredbe. Iako, patetičnost može biti veličanstvena, onakva o kakvoj piše Nedjeljko Fabrio u romanu „Triemeron“. Zamislimo sada sažetak jednog nenapisanog romana o obiteljskoj mržnji. Glavni junak, koji je rano djetinjstvo proveo izvan roditeljskog  doma – da bi poslije bio vraćen u biološku obitelj – zatvara oči pred smicalicama svog mlađeg brata kojem zasmeta gubljenje statusa jedinca. Prvo su na djelu sitne ucjene, potom optužbe da je stariji brat nagovorio svoje prijatelje da mlađeg istuku, potom da je stariji brat mlađem preoteo djevojku, potom da je namjerno udario njegov auto… I stariji, želeći mir, nikada to ne govori roditeljima, ne ulazi u sukob s mlađim, miri se sa situacijom. I priča teče dalje, mlađi je sve maštovitiji i zlobniji. Kod čitatelja stariji počinje izazivati otpor, ljute se na njegovo trpljenje, mlakost. Očekuju reakciju, očekuju da će konačno reći: „Dosta!“ Čak i oni koji, u svakodnevnom životu, zagovaraju oprost, ne mogu se identificirati s njim, jer mlađi oprost i ne traži. Nakon iskustva čitanja takvog romana, čitatelj će, dogodi li mu se slična situacija u stvarnom životu, biti spremniji reći ono za  što stariji brat u romanu nije imao snage „Dosta“. Jer,  nekada je stvarno  potrebno izgovoriti i tu grubu riječ.

Na taj sam način, kroz priču,  razgovarala s uglednim psihoterapeutom. Složio se, nakon nekoliko susreta, da piscima psihoterapija nije potrebna. Savjetovao mi je samo, ponovno uz smiješak, da samu sebe pokušam uvjeriti kako ću umrijeti u dubokoj starosti čitajući „Glembajeve“. „Ma, neću  Glembajeve“, odgovorila sam mu. Pristala sam na sliku sijede i izborane sebe, u šlafroku s  cvjetnim uzorkom nalik onom kakav je bio na haljinama koje je nosila majka profesora Viktora Žmegača. Željela sam se vratiti u djetinjstvo, među  đurđenovačke klince koji su se divili tim neobičnim bojama pristiglim iz Beča. „S knjigom Juliana Barnesa, a ne s Krležom“, nastavila sam. Jer, i meni je te 2009. godine, kao i mom omiljenom piscu, nedostajao Bog. Onaj koji bi mi u svakom trenutku kad počinjem i dalje strahovati  što  će biti s mojom M, savjetovao  da se ne bojim.  Jer,  ta priča, znam ja to jako dobro,  u njegovim je,  a  ne u mojim rukama. Sigurna sam da je na Njegove ruke pomislio i ugledni psihoterapeut kad mi je na samom početku rekao: „Netko će se pobrinuti…“