Samo ne preko mikrofona

Kad god zakoračim u nepoznatu prostoriju, na trenutak zastanem. Jednom šakom ostajem držati kvaku vrata. Ne želim ih zatvoriti do kraja. Desnu nogu najčešće zaleđujem na pragu, lijevom osvajam novu površinu. Možda se i lagano zanjišem, naprijed, natrag, natrag, naprijed, sredina, mir. Pogledom, štelovanim na okretaj  trideset i tri, prelazim pažljivo po zidovima. Preskačem jedino uramljene obiteljske fotografije i uljane portrete predaka. Oduvijek sam izbjegavala listati i vlastite obiteljske albume.

Unatoč vještim životnim učiteljicama, nositeljicama kolegija Sa svakim lipo, ni sa kim iskreno, nisam opremljena za upućivanje hvale lažnim zaleđenim crno bijelim i šarenim osmjesima. A na slikama su najčešće takvi; usiljeni, namješteni, iznuđeni pred nekim koji se s onu stranu kamere kreveljili  i uzvikuje Pti-či-ca! Pogled, pti-či-ca!  

Zaustavljam se u nekom od gornjih kutova prostorije. Tješim se da sam u jedva primjetnoj mrlji našla sigurnu točku. Buljim u nju nekoliko sekundi slušajući kako mi u grudima otkucava zidni sat navijen djetinjom tjeskobom i nelagodom. Čim unutrašnji bat udati, korak upućujem prema naprijed. Na vrata najčešće zaboravljam. Nitko me više i ne opominje dozivom Je li dama rođena na brodu? Volim vrata vidjeti otškrinutima. Samo su takva u isto vrijeme spremna izgovoriti i namignuti dobrodošlicu, i omogućiti nam da iz nenadane situacije lakše istrčimo na zrak, na ulicu, među strance koje ne zanima naša neispavanost, zabrinutost utisnuta oko nedotjeranih obrva i radost neprimjerena teškom domovinskom trenutku.

Na koga je tvoja M?, pitaju me bliži i dalji rođaci, prijateljice i poznanice, susjedi iz naše i susjedne zgrade. – Na tebe nije, dodaju dok slušaju kako ih, bez imalo rečeničnih stanki i nelagode promašene teme, obavještavam o vremenskoj i bioprognozi, cijeni jagoda na Trešnjevačkom placu i zastarjelom dizajnu domaćih kravata. Tijelo mi osjeća njihove pogrešne procjene, a oni su i dalje uvjereni u znanstvenu utemeljenost postavljene ocjene. Pridružuju se modi vremena koje pojednostavljuje i osrednjuje sve. I u kojoj nitko ne želi prihvatiti  činjenicu da su jedini pravi luksuzi postali istinski život i dobrota. – Učite dijete pravom životu, savjetuju mi redovito, sugerirajući time da osjećajnosti više nema mjesta i da riječ život više ne znači ono što je značila u vrijeme moga odrastanja. Postala je istoznačnica za borbu, pobjedu nad slabijima, ring, razgovor u kojem se skrivamo iza naslaga pudera, zlatnu kreditnu karticu bez pokrića, dvadeseti  i treću barbiku u kolekciji, za oči koje izbjegavaju lice prosjaka i za suhi obraz koji je suzu proglasio sramotom. Pričat ću M. o ljepoti jaglaca i mudrosti Ježurke Ježić, pa makar u priči koristila arhaične glagolske oblike i makar djevojčica, sluteći pravila novoga svijeta, moje pripovijedanje uskoro počne  primati na tragu još jedne mamine bajke.

Djevojčica je povučena i oprezna, a njezina mama lakomislena i preiskrena, piše na bolničkom listu kojeg ljudi oko mene popunjavaju olako, pa onda dijagnozu tumače dotičući lanac predaka, spominjući selidbe i vjenčanja, krštenja i bolesti, strasti i umiranja. Ni oni blizu, ni oni dalje od nas, nisu spremni povjerovati kad im kažem da je moja M  nalik meni. Radije pristaju biti uvučeni u polje posađeno sumnjom kamo ih dovodim tvrdnjom da M po svemu, pa i pogledom i bojom očiju i komentarima, sliči na prabaku očeve šukundbake s majčine strane. Kimnu titrajnim Aha, kao da vjeruju da je moje zanimanje za biologiju prethodećih naraštaja stvarno dovelo do takve spoznaje, i kao da su oni doista poznavali  ženu od prije tri, četiri stoljeća. Štoviše, pokazuju razumijevanja za moje sate izgubljene u iscrtavanjima obiteljskih stabala. Da li su ona bjelogorična ili vječno zimzelena, o tome ništa ne govore udžbenici namijenjeni roditeljskom sazrijevanju. Na ono Nalik je meni, anketari se nasmiješe, mahnu rukom i skriveno se upitaju o ciljnoj točki do koje planira istrčati moj majčinski ponos. Prebace odmah na drugi motiv iste teme – s M u naslovnoj ulozi – i pitaju kako je malena ove godine prihvatila vrtić. – Odlično, odgovaram im. Možda tada nakratko i povjeruju da će M ipak postati  društvena, nalik mami. Pozivam se na M odgajateljice, tete koje su se jako potrudile oko M  prilagodbe, ali im prešućujem da uklapanje prepoznajem i po tome što se M više ne zadržava na ulaznim vratima sobe.  Prvih mjeseci svoga vrtićkog staža, M bi stotinjak metara prije zgrade u Badalićevoj počela usporavati hod. Onda je uvela kočenje stubištem. Kad se odlučila uspeti bez stanke, počela se odmarati uz garderobne ormariće svoje skupine Pužići. Potom je razmišljala kojom ručicom, a da bi odgodila trenutak ulaska, uhvatiti kvaku. Danas samo nakratko zastajkuje u unutrašnjosti sobe i miruje dok pogledom ne pronađe prijateljice i provjeri je li joj omiljeni kutić na onom istom, jučerašnjem, mjestu. Ne zaboravlja me, uz pozdravni poljubac, upozoriti da studentima i danas govorim bez mikrofona.

Dok hodam prema zgradi fakulteta i u mislima prelazim ključne riječi skoroga predavanja, ne mogu se ne vraćati M molbi, zahtjevu, opomeni. Samo ne preko mikrofona. Što mi sićušna pripovjedačica želi reći, trudim se samoj sebi odgovoriti prije nego što mladim kolegama postavim pitanje o literarnim porukama koje vrište iz poezije razbarušenoga   pjesnika domaće moderne; i to nakon što na ulaznim vratima predavaonice nakratko zastanem.


– Nisi pričala preko mikrofona, reci mama… – pita me M dok se vraćamo u naš stan. – Nisam, odgovaram joj. Ona zna da joj ne lažem pa i ne traži da se sagnem kako bi mi opipala nos. Oduvijek se trudim govoriti bez zvučnih pomagala. Izbjegavam mikrofone na predavanjima, simpozijima, književnim predstavljanjima. I ne znam zašto se o razlozima nisam pitala prije nego što mi je M počela tvrdoglavo ponavljati svoju naredbu Samo ne preko mikrofona. Upotreba mikrofona je znak davanja drugima, izlazak u javnost, istupanje pred onima koji ništa ne bi ni čuli ali ni razumjeli kada bi govornici ostali u granicama vlastitih, stvarnih, glasovnih mogućnosti. Mama koja govori preko mikrofona nije ta ista mama; nije ista ni samoj sebi, a kamoli da je ista meni malenoj. Možda, uostalom, to više i nije ta moja mama? Jer, moja mama je samo moja mama. Nju ne trebaju  razumjeti i čuti drugi. Nitko osim mene.

I tko je sada komu sličan; M meni ili ja njoj? Koliko sekundi – ulazeći u nedovoljno poznat prostor – zastaje ona, koliko ja, a koliko je zastajala M daleka, daleka, rođakinja izmišljena kao pomagalo u odgovorima na dosadan i nemaštovit upit Na koga je malena nalik; samo nalik, tako nalik, baš nalik… I dok se trudim uvidjeti razliku između oblika samo nalik i baš nalik, jer oba upisuju i prešućene komentare, postavljači pitanja već prelaze na druge teme. Oni prihvaćaju misaonu vodilju današnjice po kojoj su prave ruže lijepe samo onda kada su lijepe kao da su umjetne. Malobrojne brine hoće li uskoro jedan mali princ, vidjevši naše plastične cvjetnjake, razočaran ostarjeti. Ali, briga nije na popisu pravilnika za snalaženje u ovom životu, životu što ne prepoznaje priču izgovorenu bez mikrofona, ali u kojem se jasno zna da ulazna vrata treba, po bontonu, isti čas za sobom zatvoriti. Jer, nepristojno ih je ostaviti otškrinutima.                

(„Samo majka i kći“, Zagreb 2012.)

38+