Samo jednom se ljubi

O mojoj susjedi gospođi C. nećete naći podatke ni u leksikonskim natuknicama ni u povijesnim priručnicima, pa čak ni u spomenicama amaterskih pjevačkih društava i folklornih zavičajnih skupina. Njezina smirena biografija ne bi danas bila zanimljiva ni psihoterapeutima ni piscima ljubavnim romana. Jer, tužne trenutke vlastitog života gospođa C. prihvaćala je pomirljivo, ne tražeći njihovo korijenje u djetinjstvu i ne određujući traumatične točke potaknute postupcima bližih i daljih predaka. Oni koji su o njoj pripovijedali tijekom njezina života, već su je zaboravili. Umrla je prije osam godina odnoseći sa sobom titulu najstarije stanovnice ravničarskoga gradića. Potkraj života ljutila se na sve one koji su je, zadržavajući pogled na licu neizbrazdanom borama, propitivali koje je davne godine rođena, a koje se davne godine prvi put udala. Pridjev davne smatrala je, tako mi je pojašnjavala, jednostavno nepristojnim.

Nije mi žao otići s ovoga zemaljskog svijeta, izgovorila mi je nekoliko mjeseci prije nego što sam primila vijest o njezinoj smrti. Živjela je sama. Jedino pravo društvo bila su joj sjećanja. Preda me ih je izvlačila strašću na kojoj bi joj mogle pozavidjeti i suvremene spisateljice slavljene izvan granica naše ljupke i sitne domovine. Kad je mrska joj socijalistička bratska država upisana u knjigu umrlih, radosno je rekla da sad može mirno umrijeti. Jugi nije mogla oprostiti muke koje je svojim nezakonjem donijela obojici njezinih muževa: Prvom krvava stopala Križnoga puta, a Drugom vlažnu ćeliju najstrožeg političkog zatvora. Svećenik je svoj ispraćajni govor temeljio na riječima „vjernost“ i „dobrota“, a grumen ilovače i latice crvenih ruža prva je na kovčeg bacila moja majka, najodanija pokojničina prijateljica. Gotovo svi mještani željeli su biti svjedoci odlaska gospođe C. Napuštala ih je ona čijoj su se ljepoti i ponosnom hodu divili muškarci prije četiri, pet, šest desetljeća, ona na koju su žene njezinih godina bile ljubomorne jer su joj se sjedine pojavljivale samo u jednom pramenu, zbog čega je njihove muževe podsjećala na hrabru Indiru Gandhi. Krojila je i plela po mustrama iz glave, ne preslikavajući ih iz Vune, Praktične žene ili njemačke Burde. Odlazila je redovito u kazalište, uređivale cvjetnjake, pekla kolače po receptima peštanskih slastičarnica.

U mjesto je doselila pedesetih godina prošloga stoljeća. Navršivši tridesetu. Parkom je šetala držeći pod ruku prvoga supruga. Za visokim plavokosim i blago pogrbljenim muškarcem okretale su se djevojke i njihove majke. Gospođa C. sve je to primjećivala i samoj sebi priznavala kako joj laska biti uz čovjeka koji izaziva pozornost drugih žena. Vjerovala je u njegovu odanost. Kazivala mi je to glasom zaljubljene tinejdžerice. Ponavljala je istu priču godinama. Drugog supruga, za kojeg se udala samo nekoliko mjeseca nakon što ju je plavokosi napustio u zagrljaju trudne ljubavnice, rijetko je spominjala. Kad bi to ipak činila, riječi su joj postajale smirenije. Prvog nije optuživala. Samo ga je sanjala. Njega i njihovih zajedničkih pet godina. Pred Drugim, s kojim je živjela četiri desetljeća, skrivala je svoje snove. A on je, povlačeći crte na hamer-papiru crtajući most koji će povezati ono što je Bog prirodno razdvojio, zamišljao nju kako elegantno korača uz rub ograde, zastaje na sredini i divi se snazi zeleno-plave rijeke što teče krajem pradjedova. Ustajao je u zoru kako bi projektirao dok mu je tijelo još odmorno, a misli posvema čiste. Nakon dva sata skuhao bi kavu. Servirao bi dvije tanke porculanske šalice. Obje bijele, ali uvelike različite. Njezina je bila oblija i puno veća. Na dnu ju je krasio cvjetić nezaboravka i broj koji je svjedočio kvalitetu izrade. Džezvu, kupljenu na sarajevskoj Čaršiji, i srebrnu tacnicu polirao je subotom ujutro. Gospođa C. nikada pred njim nije spomenula bivšega. Njezina neizgovorena priča čitala se sa zidova obijeljene sobe. Najjasnija mu je bila u jutrima preplavljenim šutnjom. Supruga tada ne bi izgovorila ni slova. Samo bi kavu prolila na spavaćicu, dodala više šećera nego što je bilo uobičajeno, otkinula nokat, zapela o stolicu, srušila vazu s cvijećem. Događalo se to nakon što je sanjala Prvog. Dan bi prekrio košmar. Jednom mi je rekla kako se godinama brinula da će Drugoga, dobrog i pouzdanog čovjeka, povrijediti nazvavši ga imenom Prvoga. Bila je sigurna da pred crtačem mostova uspješno skriva svoju tajnu. I da on ne prepoznaje razloge koji leže u njezinoj želji da baš svake večeri, za ljetovanja u Opatiji, zajedno pođu na piće u vrt hotela Kvarner i poslušaju omiljenog joj Ivu Robića. Pjesma Samo jednom se ljubi bila je dio redovitog umjetničkog programa. Drugog su boljeli stihovi koje je gospođa C. potpisivala kao jedinu istinu. Sve mu je bilo jasno, ali se ipak nadao da će ga vrijeme koje blaži ženske rane uvesti u njezino srce.

Gospođa C. je, ukratko, vjerovala u arhitektovu sljepoću. Sve dok joj jednoga zimskog jutra nije, uz kavu, servirao i poseban dodatak – uredno izrezan dio novinske stranice. Možda njezinu šesnaestinu. Prije prvog gutljaja, gospođa C. uzela je papirić, stavila očale i problijedjela. Bila je to obavijest o smrti plavokosog. Otišao je iznenada, svjedočili su neutješna zakonita supruga i sin jedinac. S crno-bijele fotografije Prvi se smiješio kao da nekoga tješi. Pitanje je samo koju od njih dvije.

Sve sam ja od prvoga dana znao. Naivno sam se nadao, rekao je Drugi, blago pružajući maramicu svojoj ljubljenoj C. Tvoj most prema njemu nisam uspio srušiti, a svoj prema tebi nisam uspio izgraditi, dodao je.

Kavu tog jutra nisu popili. Sljedećeg jutra Drugi je uopće nije ni skuhao. Nije to učinio ni jutro poslije. Ni narednih deset godina. Gospođa C. prestala ju je i piti. U našem posljednjem razgovoru priznala mi je da je s kavom nastavila nakon što je graditelja mostova ispratila na vječni počinak. Pri tome nije bila sigurna može li iznova prepoznati pravi okus ili ispija samo sjećanje na njega. A možda je sjećanju dodavala i grijeh.

Slušala sam je pažljivo buljeći u srebrnu potamnjelu tacnicu. Od toga se dana ne prestajem pitati koliko istine ima u stihovima Robićeva šlagera i jesu li sve moje ljubavi poslije – pogotovo one začete pozivom na kavu – bile doista samo varka.

22+