Rožica sem bila

Da u pučkome stvaralaštvu može biti minimalizma, znat će svatko tko se ikada podrobnije pozabavio tim tipom tekstova. Ponekad je dovoljno tek nekoliko redaka da se izrekne sve što se htjelo reći i stvori zanimljiva literarna tvorevina. Pri tome je moguće razlikovati dva tipa minimalističkoga teksta. Jedan je onaj kod kojega se izriče neka jaka i aforistična tvrdnja, za koju se onda pretpostavlja da dostatno izražava neki novi sadržaj; tako je s dalmatinskom Ju te san se zajubija, koja, strogo uzevši, ima samo tri stiha. Drugi tip je onaj kod kojega se u malo riječi nastoji zbiti mnogo sadržaja, pri čemu se autor ispomaže raznim aspektima književne komunikacije, od odnosa prema tradiciji, pa do uvriježenih ili sasvim novih stilskih sredstava. Tome drugom tipu pripada i pjesma koja nas ovdje zanima, a koja glasi:

Rožica sem bila, rožica več ne bum
Gda mi leto mine, ja več cvela ne bum.

Zato komaj čekam lepo protuletje
Da me razveselo to črleno cvetje.

Ja ga si bum brala, na prsi metala,
gdaj se bum na tebe, golub, zmišljevala.

            U čemu se minimalistički postupak sastoji, nije teško uočiti: autor koristi neke od prokušanih motiva i stilskih rješenja, ali im daje nov oblik i novi smisao. Ženska perspektiva koja je u tekstu na djelu nije, naravno, neobična, neobičan je samo način na koji se ona koristi. Jer, uobičajeno je da muškarac nazove ženu ružom, ali je mnogo rjeđe da ona ružom nazove samu sebe. Bilo je, doduše, i toga, pa se čovjek prisjeća pjesme Dolinom se šetala, u kojoj djevojka za sebe kaže da mora venuti u najljepšem cvijetu, što zapravo znači da ona sama sebe naziva cvijetom, odnosno prispodobljuje vlastiti život životu biljke. Ali, kod te se pjesme lako razabire da joj podrijetlo – barem kad se radi o temeljnom događaju i o motivima – mora biti vrlo staro, dok kod ove popijevke o tome ne možemo biti sigurni. Ovdje autor(ica) tek polazi od uobičajene predodžbe o ljudskom životu kao nečemu što se može usporediti sa životom cvijeta, koji živi kratko i potom potpuno nestaje. Žena u ovoj pjesmi, dakle, za sebe kaže da je jednom (ili do trenutka kad govori) bila ruža, a da ružom više biti neće. A to je originalna i vrlo dalekosežna tvrdnja, koja računa na to da slušatelju neće biti potrebna nikakva dodatna pojašnjenja, budući da je na usporedbu života sa cvijetom već navikao.

            Zanimljivije je zato ono što se kaže u drugom stihu: žena tu tvrdi da onoga časa kad prođe godina ona više neće cvjetati. Nije pri tome jasno radi li se o godini koja već teče, ili žena sebi daje rok od godinu dana; ali, u svakom slučaju je jasno da se bliži nekakav kraj. Nije, međutim, jasno o kakvom se kraju radi: je li riječ o završetku mladosti, ili možda o tome da će se djevojka udati, te da zato – opet prema ustaljenom predodžbama – neće više biti cvijet. 

            Ali, u drugom distihu dolazi ono što ovu pjesmu čini minimalističkom i ujedno silno originalnom, osobito kad je riječ o upotrebi tradicijskih sredstava u gradnji novoga teksta. Jer, žena sad kaže kako jedva čeka da dođe proljeće, koje će je razveseliti cvijećem što će se tada pojaviti. Ta je tvrdnja u priličnom proturječju s onim što je kazivačica govorila prije: ako joj je ostalo još samo godinu dana, onda nije logično što ona priželjkuje da vrijeme što brže prolazi i da proljeće što prije dođe. Očito joj je do cvijeća toliko stalo, da je spremna pregorjeti i činjenicu da sama više neće biti cvijet, samo da bi proljetno cvijeće što prije dočekala.

            Ali, upravo u tome i jest složenost značenja: u prvom distihu imali smo posla sa figurativnim cvijećem, jer žena se može nazvati ružom samo metaforički; ovdje, međutim, ona priželjkuje da vidi pravo cvijeće. To pravo cvijeće onda može biti zamjena za figurativno (koje je, očito, važnije), pa, dakle, može donijeti i nekakvu utjehu zbog prolaznosti i prestanka životne cvatnje. A takvo poigravanje s doslovnim i metaforičkim značenjem iste slike pribavlja tekstu kompleksnost i dubinu.

            Dapače, žena koja govori već unaprijed znade i što će joj proljetno cvijeće donijeti, to jest što će ona sama s njim raditi: brat će ga, pa se njime kititi (na prsi metati), čime će, očito, nekako kompenzirati činjenicu da više sama nije cvijet. Još točnije, okitit će se ona cvijećem da bi na trenutak mogla povjerovati kako i sama još uvijek cvate. Sad bolje razumijemo i zašto joj se žuri: očito ona ne samo da uskoro neće biti cvijet, nego je to već i sad prestala biti, pa joj je potrebno da – uz pomoć pravoga cvijeća – nekako, barem prividno, uspostavi prijašnje stanje.

            A o tome svjedoče i okolnosti u kojima će se to kićenje zbivati, jer o tim se okolnostima u pjesmi također ponešto kaže. Žena će, naime, na prsi metati proljetno cvijeće u trenutku dok bude mislila na svojega dragoga. To je jedino mjesto na kojem se muškarac uopće spominje, ali se to čini na način koji je izrazito ispunjen značenjima. Prvo, žena toga muškarca naziva golubom, a to je u međimurskim popevkama sasvim uobičajen, gotovo stajaći termin za ljubljenoga čovjeka. Izraz je, dakako, metaforičan, i moglo bi se nadugačko raspravljati o tome zašto je izabran upravo on: radi se, očito, o izrazu nježnosti, a golub je umilna i pitoma ptica, pa je očito da iza svega toga stoji posve drugačija koncepcija ljubavi (posve drugačiji sentiment) nego kad se, recimo, u slavonskim pjesmama kaže dika ili lola. Drugo, taj vokativ (koji je u skladu s kajkavskim navadama, jednak nominativu) baca dodatno svjetlo i na ostatak pjesme. Slušatelj, naime, mora povratno razmotriti vlastiti doživljaj pjesme, jer na tome mu se mjestu otkriva kako ona nije tek solilokvij mlade žene na izmaku mladosti, nego da je i sve ono što je prije u tekstu rečeno također upućeno tome golubu koji se, eto, pojavljuje istom u posljednjem stihu.

            Ali, ne dolazi golub samo zato da bi naknadno – a time i učinkovitije – promijenio govornu perspektivu cjeline teksta, nego i zato da bi tome tekstu pridodao i neka nova značenja. Jer, njegova pojava jasno govori kako djevojčina tugovanka za mladošću nije načelna i općenita, nego da postoji još ponešto što taj gubitak čini težim i dramatičnijim. Jer, žena je očito izgubila toga svog goluba, bilo zato što se on oženio drugom, bilo zato što je otputovao ili umro: ona može samo misliti na njega. On je pak očito bio dio one njezine mladosti – onoga vremena kad je bila rožica, što više nije – pa se gubitak dragoga nekako izjednačio s gubitkom mladosti. Obnavljajući mladost dok se kiti proljetnim cvijećem, žena obnavlja i ljubavnu vezu koja je nekada postojala, a sad je više nema. A pri tome je, naravno, svjesna uzaludnosti vlastitoga čina: slaba je nada da će vratiti mladost, kao što je slaba i nada da će vratiti goluba. Ona, dakle, u nekom smislu, promatra sama sebe, pa je pjesma ujedno i njezina refleksija o vlastitom slučaju. A pri tome, svijest o uzaludnosti pokušaja da se nađe utjeha ipak ne priječi ženu da i dalje pokušava.

            O takvom rasporedu značenja unutar teksta možemo suditi i ovako i onako, ali mu ne možemo poreći složenost i obilje psiholoških i značenjskih nijansi. Kao što ne možemo poreći da je autor uspio u svome minimalističkom naumu: doista mu je uspjelo da u malo riječi mnogo toga iskaže. On sam možda svoje intencije i ne bi tako opisao, ali to ovdje i nije važno: sile koje utječu na nastanak ovakvih tekstova izrazito su nadosobne i leže u području zakonitosti literarnoga stvaralaštva. A za te zakonitost mi se često ne usuđujemo priznati da doista postoje, pa bi nam utoliko područje pučke poezije – gdje je manja opasnost da se ogriješimo o autora – moglo pomoći da ih prepoznamo i opišemo.

(Pavao Pavličić, „Pohvala pučkoj pjesmi“)

10+