Mostovi

O Andrićevim mostovima napisane su tisuće stranica. Podsjetit ću samo na nekoliko rečenica iz  meditativnog eseja Mostovi (1933.): „Tako, svuda na svetu, gde god se moja misao krene ili stane, nailazi na verne i ćutljive mostove kao na večitu i večno nezasićenu ljudsku želju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred naših duhom, očima i nogama, da ne bude deljenja, protivnosti ni rastanka“.

Ideja o mostu kao poveznici, ne napušta ni junake Mlakiće proze, junake koje bliži traumatično ratno iskustvo. Mostovi su sve, i mjesto ispod kojeg se nalazi mrtvo tijelo, i prostor na kojem se gomila mulj i granje, ali oni su i jedini pravi smisao u životu onih koji su ubrzo – po svom rođenju – spoznali da su im u izvod iz knjige rođenih upisana sela i gradovi u kojima se oduvijek zlo preplitko zakopavalo. Takvi ljudi ne odustaju od mostova, od njegove uloge u svijetu, upravo onakve kakvom je doživljava Andrić.

Preko mosta im dolaze dragi gosti, i bolesti i nesreće, ali preko njega se, svakih toliko i toliko godina, bježi pred nesrećom i oružjem: „Po nekim legendama napravio ga je neki naš predak kad se vratio iz nekog rata. Iz kojeg i kada, to nit ko zna, nit je kome bilo važno, nit je, kolko ja znam, iko ikad to pokušao provjeriti. Kažu da se u tom ratu spasio od bujice koja je odnijela neke njegove drugove, a on je preko nekih poredanih balvana prešao na drugu stranu i tako se spasio. Zarekao se da će, ako se vrati kući živ, napraviti most, jer kod nas kažu da je velki sevap napraviti most. Nije važno gdje: ako ga napraviš i u pustinji, nekome  valja. I na kraju svijeta da ga napraviš, učinio si dobro djelo“.  

(Josip Mlakić, Čuvari mostova, Široki Brijeg, 2004., str. 89.)

13+