Rahatlokum i bosanska duša u kavani Corso

„Kad prvi put dođete u neki grad, nikako ne smijete pogriješiti u izboru kavane, jer ako pogriješite to vas mentalno razotkriva, obilježi vas kao provincijalca koji se nikad neće snaći, niti će više duhom isploviti iz te pogrešne kavane, čak će ga to tako obilježiti da će uvijek ostati na pogrešnoj strani, bilo političkoj, bilo estetskoj.“, zapisao je  u svojoj posljednjoj knjizi, naslovljenoj „Vrijeme koje se udaljava“ (2013.), Mirko Kovač. Upoznala sam ga  u Tuzli, 2009. godine.

Bila sam, uz njega, Filipa Davida i Irfana Horozovića, članica žirija Nagrade Meša Selimović, nagrade za najbolji romana s prostora bivše Države. Godinu dana prije toga Kovač je dobio „Mešu“ za roman „Grad u zrcalu“. „Grad u zrcalu“ iste je, 2008., nagrađen i Nagradom Kiklop, u kategoriji najbolje prozne knjige godine. Bila sam baš te 2008., u istoj kategoriji, nominirana za knjigu „Tko se boji lika još“. Na dodjelu u Pulu, došla sam s Nedjeljkom Fabrijem. Iz poštovanja prema onima koji su glasali za mene, premda sam znala da se, uz Kovača, i nemam čak ni pravo nadati. Ta će godina, međutim biti upamćena, po nespretnom događaju s knjigom Nives Celzijus. Predsjednik Upravnog odbora će se povući, a javnost će, kontinuirano, biti krivo obavještavana.  Nitko joj neće dovoljno glasno i jasno reći o kakvom se hitu radi. Naravno, svakako ne o hitu u onom značenju Crnkovićeve biblioteke vrijednih naslova. „Gola istina“ pobijedila je statistikom, kao najprodavanija knjiga godine. I zadovoljila je, prema tome, propozicije te kategorije, propozicije u kojima je stajalo i pojašnjenje: „bez obzira na umjetničku vrijednost“. Da je jasno izgovorena istina, buke bi bilo manje. Sljedeće godine kategorija najprodavanije je ukinuta, a moja knjiga „Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanak“ osvojila je Nagradu Kiklop za najbolje prozno djelo.  Kiklopića će mi, na svečanoj dodjeli, uručiti sam Mirko Kovač.

A te rane jeseni, tri mjeseca prije Pule, na žiriranju i razgovorima o najboljim romanima, uživat ću u razgovorima s Kovačem. Složit ćemo se da „Mešu“ 2009. treba dobiti Bekim Sejranović. Iskreno, navijala sam za roman „Nigdje, niotkuda“. U šetnji Tuzlom razgovarali smo o kćerima, Kovača su  zanimali  razlozi moje kasne trudnoće. Slutila sam zbog čega me to pita. Pričao mi je Kišu i Andriću i njihovim susretima na Bledu, nije skrivao zadovoljstvo kad sam mu govorila u kojim sam godinama počela čitati njegove tekstove. Ukratko, Kovač mi je vraćao poštovanje izgubljeno na mom kroatističkom hodniku.

Bila sam presretna kad mi je nakon tri mjeseca uručio spomenutog „Kiklopa“. A onda sam se 2014.  ponovno našla u Tuzli, tada u funkciji predsjednice povjerenstva Nagrade. Mi članovi, prvo smo dugo razgovarali o Mirku koji nas je zauvijek napustio u kolovozu 2013. Pred žirijem je ipak bila njegova posljednja knjiga, roman „Vrijeme koje se udaljava“. „Vrijeme“ je bilo,  priznajem, moj favorit. Tvrdoglavo, kroz sve krugove glasanja.  Te je godine nagradu dobio Ivan Lovrenović za knjigu „Nestali u stoljeću“. To da Ivana poštujem, da sam o njegovim knjigama govorila studentima, da sam ga predlagala za diplomske radove, mogu brojni svjedočiti. No, njegove „Nestale“ nisam doživljavala kao roman, a  u isto sam vrijeme osjećala i kako bi bilo lijepo nagraditi knjigu čovjeka u čijoj smo se blizini i sami osjećali  velikima. Nagraditi književnost, čisto, bez računa i bez misli da će nam glas za nagrađenog možda jednoga dana biti honoriran podizanjem nagrađenikove  ruke „kad nama to bude zatrebalo“. Ubrzo nakon toga u Rovinju su pokrenuti Dani Mirka Kovača. Od tada, redovito bacim oko na imena sudionika i na njihove teme. I sjetim se onih tuzlanskih šetnji s Kovačem i ukuhanih kava  uz najbolji rahatlokum. Sjetim se i  žiriranja 2014. godine. No, u posljednjoj godini Kiklopa, tri mjeseca nakon  što sam – za ukus mnogih kolega – preglasno navijala za knjigu „Vrijeme koje se udaljava“  – knjiga Mirka Kovača i ja ponovno smo se našli u nominaciji za Kiklopa.  I kao u 2008., pobijedio me je, kako Filip David kaže, posljednji najveći s naših prostora.  S nebeskih visina, Kovač je mogao, prepoznati moju sreću. Imala sam osjećaj da mu  vraćam tuzlanski dug.   

Žao mi je što kavu nikada nismo popili u Zagrebu. Nas, dvoje Bosanaca. I kad god me nešto podsjeti na Kovača, ja uzmem „Vrijeme“ i prvo krenem od poglavlja „Kavana Corso“ i  od Mirkova susreta s N. Simićem. Simić je, u Corsu, pio kavu uz rahatlokum. Sam ga je donosio i davao osoblju. Jednu kutiju njima, jednu za njega. I tako jednom prilikom, dok su njih dvojica sjedili u Corsu, Simić je rekao Kovaču: „Točno je da volim rahatlokum, ali mi je važnije što ovdje donosim dašak Bosne, jer ovom gradu treba malo više sarajevskog šarma. Svi su balkanski narodi bez šarma, jedino ga imaju Bosanci, jer njima šarm nije sotonski dar, kako kažu neki katolički spisi, šarm je oružje pregovora, umiljavanja i dodvoravanja. Bosanci su bili prinuđeni dovijati se, zato su šarmantni. Uzmi mene. Svaka me žena nazvala šarmerom. Pa i dandanas za mene se kaže stari šarmer. Nije to moja zasluga, nego milost Bosne u kojoj sam rođen.“

(Mirko Kovač, Vrijeme koje se udaljava, Fraktura, Zagreb 2013.,str. 404. 

51+