Psiha

U ona davna vremena o kojima vam ovdje pripovijedam bilo je uobičajeno reći: Kupit ćemo novu spavaću sobu. Ja sam tu rečenicu prvi put čuo od svojih roditelja i dobro se sjećam da me je odmah zainteresirala. Nisam do tada znao da se sobe mogu kupovati, pa sam se stao pitati kako će to biti: hoće li doći do nekakva proširenja našeg stana, ili što? Tek nakon nekog vremena shvatio sam da roditelji zapravo govore o pokućstvu za spavaću sobu, a to mi je već bilo mnogo manje privlačno.

Ali, razumio sam ubrzo zašto se govori o sobi, a ne o namještaju za sobu: tada su spavaće sobe bile toliko tipizirane i tako je strogo bilo određeno što sve moraju sadržavati, da je bilo i logično reći da kupujete sobu. Jer, uzimali ste komplet, iz kojega ništa nije smjelo izostati.            

            Spavaća soba sadržavala je ove elemente: bračni krevet, dva ormara, dva nahtkastla i psihu. Ništa više i ništa manje od toga. A i izgled tih elemenata bio je također propisan. Recimo, ormari su bili napravljeni tako da je jedan imao prečku za vješanje odijela, haljina i kaputa, a drugi police za slaganje rublja. Noćni su pak ormarići imali slobodnu gornju površinu (na koju je dolazila budilica, knjiga, eventualno i čaša s gebisom), pa onda ladicu, u kojoj su stajali lijekovi, mrežica za kosu i druge intimne potrepštine, i donji dio, s vratašcima, u kojem obično nije ničega bilo. A nije ničega bilo zato što je taj prostor izvorno bio predviđen za noćnu posudu (nokšir ili vrčinu), a doba noćnih posuda bilo je tada već uglavnom prošlo.

            A po tome se vidi da su ljudi onoga vremena držali do tradicije, a i da su imali smisla za isticanje ljepših i dekorativnijih strana svojega života, a za skrivanje i zabašurivanje ružnijih. O tome je pak najbolje svjedočio najzagonetniji dio namještaja u toj spavaćoj sobi, koji se zvao psiha.

            Psiha je stajala uza zid nasuprot ormarima, često i između dva prozora, a sastojala se od dva glavna dijela, donjeg i gornjeg. Donji dio psihe bio je zapravo politirani sanduk dug oko metra, širok oko pola metra i visok otprilike isto toliko; gornji dio bio je uspravan, i njega je sačinjavalo zrcalo. Zrcalo je bilo takvo da je u njemu čovjek mogao vidjeti cijelu figuru (kao nigdje drugdje u stanu), a bilo je montirano na donji dio psihe uz pomoć dva duga klina koja su virila iz okvira zrcala i mogla su se utaknuti u rupe na onom sanduku. A budući da je taj donji dio zapravo bio kao nekakav ormarić, imao je on na jednoj strani vratašca, a na drugoj tri malene ladice s kićenim kvakama. U tim ladicama, a onda i u onom većem prostoru, stajali su rodni i vjenčani listovi, svjedodžbe, diplome i slične stvari, a isto tako i uspomene, poput spomenara i pisama.

            Ali, važnije je bilo ono što je stajalo na gornjoj površini.  Prije nego što kažem što je to bilo, moram najprije reći nešto o statusu psihe. Kad čovjek malo bolje pogleda, ona je bila najnepotrebniji dio pokućstva u cijelome tom aranžmanu. Ako zanemarimo zrcalo, onda ona nije ničemu ni služila, a i to zrcalo dolazilo je do izražaja vrlo rijetko, s obzirom na to da je spavaća soba u normalnim okolnostima po cijeli dan stajala zatvorena i nitko nije u nju ulazio. A iz toga se vidi da su i psiha i zrcalo postajali važni samo u nekim osobitim situacijama.

            E sad, kad to znamo, možemo promotriti i ono što je na psihi stajalo. Stajalo je to, naime, u podnožju zrcala, na gornjoj površini onoga sanduka. Ponajprije, ondje je bio obavezan tabletić. Tabletić je, ako netko ne zna, bio heklani ukrasni podložak koji se stavljao na strateška mjesta u kući: na televizor, na stol u blagovaonici i slično. Imao je obično ovalni oblik, i što je bio gušći, to se više cijenio, jer je podrazumijevao više rada i složenije šare.

            Nadalje, na tabletiću, a pred zrcalom – odražavajući se u njegovoj sjajnoj površini – stajala je nekakva porculanska figurica. Prikazivala je jelena koji riče, usnulu djevojku ili pastira kako svira u frulicu. Isto je tako na tome mjestu – ili pokraj figurice – znao stajati i album s obiteljskim fotografijama, da bude pri ruci kad zatreba. Nije smjela izostati ni bočica mirisa (crna mačka, pokošeno sijeno), s malom gumenom pumpicom. A kao najvažnije, tu, na psihi, stajala je kutija s nakitom. Dakako, niti je sama kutija bila nešto osobito, niti je nakit bio jako vrijedan, nego ste ondje mogli naći po koji skromni broš, ogrlicu od umjetnih bisera, križić na lančiću, kopče za manšete, iglu za kravatu. Nekako se činilo da je svemu tome mjesto upravo na psihi, pred ogledalom.

            Razlog je tome dvojak. Ponajprije, te su stvari mogle zatrebati onda kad je čovjek izlazio. A za izlazak se spremao u spavaćoj sobi: iz onih tamnih ormara izvadio bi rublje i odijelo, onda bi sve to obukao, pa bi se potom ogledao u zrcalu. Ako bi bio zadovoljan onim što vidi, poprskao bi se malo mirisom, a na kraju bi na sebe stavio i nakit, već ovisno o prigodi i o odjeći koju je obukao. Potom bi se još neko vrijeme ogledao sprijeda i sa strane, a tek onda bi izašao.

            A drugi razlog što su na psihi stajale sve te lijepe stvari bio je u tome što je psiha – kao što se vidi po svemu što sam do sada nabrojio – zapravo bila neka vrsta maloga oltara, koji je bio posvećen štovanju ljepote. Sve najfinije obiteljske stvari nekako su se stjecale na psihi i unutar nje, tu je koncentracija estetskih vrijednosti bila veća nego igdje drugdje u cijeloj kući. I zato, kad bismo stajali pred psihom, onda se nismo ogledali samo u zrcalu, nego isto tako i u onim stvarima pred zrcalom: mjerili smo se s njima i uspoređivali, te procjenjivali jesmo li dovoljno reprezentativni da izađemo među ljude. Psiha je sadržavala sve ono što smo o sebi mislili i što smo htjeli da drugi o nama misle.

            Je li u tome možda i korijen njezina imena? Ja, naime, do dana današnjega ne znam zašto se psiha zove baš psiha. Ali znam pouzdano da je snažno utjecala na moju psihu, kao što se vidi i po ovome što sam napisao.

(Pavao Pavličić, Ropotarnica, Matica hrvatska, Zagreb 2019.)

19+