Prva knjiga (PISCU)

Ima dosta pisaca kojima je prva knjiga ujedno i najbolja. To dolazi odatle što prva knjiga nije početak, nego je kraj.
Treba, naime, imati na umu kako čovjek uopće postaje pisac: postaje tako što najprije neko vrijeme bude čitatelj. Sve one priče o tome kako je netko propisao iz duše, iznenada i za samoga sebe, bez ikakvih književnih ambicija i spontano kao što ptica pjeva, sve su te priče prilično neuvjerljive.

Čovjek postaje pisac zato što već prije njega postoje drugi pisci, i šo je on te pisce čitao. To ne znači da ih je oponašao, ali znači da su mu oni bili podrška. Jer, evo što se s njim zbivalo: čitao je knjige, i to mu se svidjelo, to ga je zadivilo. Zato se stao pitati bi li i sâm bio kadar napisati knjigu. Najprije, bi li je bio kadar napisati fizički, bi li bio toliko uporan, snažan, izdržljiv. A onda, bi li je mogao napisati tako da valja, pa da po mogućnosti nekome znači ono što su njemu značile one knjige koje je čitao. Tako onda stane pisati, i tako iz toga nastane knjiga.

            U tu knjigu – prvu svoju knjigu – pisac ulije maksimum snage, izvlačeći iz najudaljenijih kutova svijesti sve ono za što misli da bi knjizi moglo pomoći da postane dobra. Isto tako, on u nju ulaže svu svoju želju da postigne cilj – napiše knjigu – i sav svoj strah koji ga pri tome muči, sve dileme s kojima se pri poslu suočava, svu strast koja ga je nagnala na pisanje. Isto tako stavi u prvu knjigu i sve svoje divljenje prema knjigama koje je čitao, sva sjećanja na lijepe trenutke što ih je proveo nad rasklopljenim sveskom. I, to se onda na prvoj knjizi osjeti, i takva knjiga često postane dobra.

            Jer, ona je izraz jednog autorova problema, ona je ishod njegova okušavanja sa sudbinom, ona je dokaz jedne njegove pobjede. Počeo je pisati s pitanjem je li dorastao tome zadatku, a knjiga je dokaz da jest dorastao. Ona je dolazak na cilj nakon duga puta, ona je čaša vode nakon lutanja kroz pustinju.

            I, pisac nju doista osjeća kao nekakvo postignuće. Zato je njemu izlazak prve knjige toliko važan: otisnuti svezak dokazuje da postignuće i materijalno postoji. Zato pisac pamti trenutak kad mu je izašla prva knjiga kao malokoji drugi događaj iz svojega života; s tim se, valjda, može mjeriti samo rođenje djeteta. Pamti pisac kako je prvi put ugledao taj svoj prvi svezak, kako je za njim pružio ruke i kako ga je napokon otvorio. Pamti koji je bio dan u tjednu i kakvo je toga dana bilo vrijeme, pamti s kim je bio u društvu kad se domogao svoje prve knjige, i pamti što je tko tada rekao. Pamti to, ukratko, kao svoj veliki uspjeh.

            Razloge zbog kojih je pisao prvu knjigu često i zaboravlja, pa mu se poslije – kad naniže više tih svezaka – stane činiti kako je sve to moralo upravo tako biti, i kako ni za tu prvu knjigu nije zapravo bilo prave sumnje da će uspjeti. Počne mu se činiti da je morao postati pisac, premda zapravo nije morao. Zato sljedeće svoje knjige ne piše ni s onoliko žara ni s onoliko ambicije ni s onoliko straha s koliko je pisao prvu. I zato često te nove knjige ispadnu slabije od one prve.

            Naravno, ne nužno. Poneki autor ima sreću da mu se dogodi nešto što će ga natjerati da i ubuduće piše onako strasno – ili onako naivno – kako je pisao prvu. Kao što se to dogodilo jednom mom prijatelju piscu, koji o tom događaju rado pripovijeda.

            Ovako je bilo. Izašla mu je prva knjiga, i on je s njom odmah požurio u rodno selo, da je ondje pokaže. Sjeo je s ocem za kuhinjski stol – a otac je bio nepismen seljak, premda duša od čovjeka – te je stao objašnjavati da je tu knjigu upravo on napisao, i da je na naslovnoj stranici njegovo prezime (koje je i očevo, pa će se, dakle, cijelo pleme proslaviti). Otac je sve to pažljivo slušao, držeći neveliki sveščić u ruci. A kad je na stol pred njim sletjela muha, on je tim sveščićem zamahnuo i spljeskao njime muhu na plastičnom stolnjaku.

            Moj prijatelj pisac smatrao je taj događaj ne samo slikovitim, nego i poučnim. I s pravom: u njemu se doista kriju značenja koja treba da uoči pisac koji želi ostati piscem i nakon svoje prve knjige.

            Jer, što je učinio piščev otac ubijajući prvom sinovom knjigom muhu na kuhinjskom stolu? Evo što: vratio je tu knjigu iz sfere sanjarija, duhovnih napora, mladenačkih nadahnuća, u sferu običnoga života; sveo ju je na predmet koji može poslužiti i za druge svrhe osim one zbog koje je nastao. Time je svome sinu pokazao kako je varljiva bila njegova nada da će svojom knjigom nešto promijeniti u svijetu, i da će i sâm postati drugačiji čovjek: knjige služe za svašta, i nisu svakome onako svete kao što su svete svome autoru.

            Dapače, bilo je u tome prizoru i nečega alegorijskog: ona muha što je zujala po seoskoj kuhinji bila je prilično nalik piščevoj autorskoj ambiciji što se vrtjela okolo po svijetu tražeći na što će sjesti. A prva je knjiga tu ambiciju ubila, pokazavši joj da je slaba kao muha i da malo treba pa da je nestane s lica zemlje.

            Ili je barem trebala to pokazati, i mogla je pokazati onome tko zna gledati, kao što je znao moj prijatelj pisac. Tim udarcem njegova je prva knjiga zapravo završila svoj život, obavila svoju funkciju; čitateljska strast, mladenačko iskušavanje, sve je to nestalo na onom plastičnom stolnjaku. I, moj prijatelj je znao: tek nakon toga pokazat će se je li pisac ili nije, tek onda kad ne bude pisao zato da iskuša da li može, nego zato što za tim osjeća potrebu, i zato što mu nema druge. I, što god ubuduće bude pisao, pisat će sa sviješću da njegova knjiga, kad jednom izađe, može biti upotrijebljena i za ubijanje muha. Pa, ako i tada bude pisao s voljom i punom snagom, onda će i ostati pisac.

            Treba li da kažem da je tako i bilo?

(Pavao Pavličić, Knjiški moljac, Zagreb 2009.)

22+