Promiče momče kroz selo

Ima pučkih pjesama koje uspijevaju u malo riječi dočarati toliku složenost prostornih, društvenih i psiholoških odnosa, da se recipijent nađe u prilici da se začudi vještini anonimnog stvaraoca. U isto vrijeme, neke od tih pjesama pokazuju i promišljenu simetriju vlastite arhitekture, kao da nisu stvorene usmenim putem, nego kao da je netko na papiru planirao strukturu pjesme, osvrćući se pri tome i na ono što su učinili prethodnici, prije svega u umjetničkoj književnosti. Promotrit ćemo to na primjeru razmjerno poznate pjesme koja se, međutim, rijetko citira – a i izvodi – čitava: često se odbacuje uvodni distih, pa se smjesta prelazi na dijaloški dio priče

Evo teksta:

Promiče momče kroz selo
namiče šešir na čelo.

Vidi ga, majko, lijep momak,
primi ga, majko, na konak.

Mani se, kćeri, momčeta,
momčetu treba večera.

Momčetu treba večera,
i meka bijela postelja.

Moje mu usne večera,
a bijele grudi postelja.

Zašto se uvodni distih katkada izostavlja, nije velika zagonetka; razloga su dva. Prvo, glavni je sadržaj pjesme ono što govore mati i kći, ili, još točnije, ono što na kraju kaže kći, dok uvodni dio ne pridonosi bitno razumijevanju situacije. Drugo, taj uvodni dio donekle odudara od ostatka teksta i svojim statusom: od drugoga distiha dalje jasno je tko što govori i zašto, dok kod prva dva retka može o tome biti i te kakve dileme. Treba, naime, zamisliti da postoji nekakav kazivač, koji nas najprije upoznaje s okolnostima, a onda daje riječ dvjema protagonisticama svoje priče. A time se status teksta bitno mijenja.

            Ne mijenja se, međutim, njegova složenost. Obratno, mislim da je tekst istom s uvodnim distihom kompletan, jer se tako vidi što se pjesmom htjelo i kako autor to što hoće nastoji dosegnuti. I, tu se sada pokazuje ono o čemu je bilo riječi na početku, to jest kako složena značenja on uspijeva ostvariti.

            Jer, u uvodu se konstatira kako momak prolazi selom gurnuvši šešir na oči, što, dakako, ne prolazi nezapaženo. Jer, šešir na očima jasan je signal momkova bećarskog statusa i njegova neobaziranja na društvene konvencije. U drugu ruku, sluti se i da je sve to nekako stilizirano, a to nam je autor sugerirao uz pomoć izražajnih sredstava: u prva dva stiha imamo višak rima, jer se – a da to shema ne traži – podudaraju promiče i namiče, čime se, mislim, sugerira kako se događa nešto važno i kako to što se događa neće ostati bez posljedica.

            Do početka drugoga distiha, međutim, mogli smo misliti da se onaj momak samo želi predstaviti kao zanimljiv i nonšalantan tip, a da je prava istina možda i sasvim drugačija. Na početku drugoga distiha pak postaje jasno da se on s pravom držao kao zvijezda, jer, eto, svidio se barem jednoj djevojci, a to je ova koja sad razgovara s materom. Ta je djevojka, doduše, vrlo vjerojatno mlada i neiskusna, čim o svojim ljubavnim sklonostima razgovara s majkom, a ne, recimo, s prijateljicom, ili čak i sama sa sobom. Zbog toga njezina procjena mladićeva izgleda možda i nije posve točna, ili se barem u tom času želi da recipijent tako tumači situaciju.

            Zanimljivo je da majka ne osporava kćerkin vrijednosni stav: ona ne dovodi u pitanje konstataciju da je momak lijep, premda bi to možda bilo i lakše, i ujedno učinkovitije nego oni argumenti što ih majka dalje navodi objašnjavajući zašto ne treba momka zvati na noćenje. Ili se možda želi kazati kako je njegova ljepota tako izrazita, da je ni majka ne može poreći? U svakom slučaju, majka poseže za praktičnim razlozima: ne mogu one pozvati momka k sebi, jer nemaju ni hrane da mu daju za večeru, ni prikladne postelje na koju bi ga polegle. A time se otvara vidik na još jedan aspekt te situacije, a to je ekonomski ili socijalni.

            Majka i kći, očito, nisu baš sjajna imovnog stanja kad ne mogu sebi priuštiti ni da pozovu gosta na konak. Ili možda majka preuveličava njihovo siromaštvo, kako bi odgovorila kćer od njezine namjere? Moguće je i to, ali u tom nam se slučaju otvaraju novi putovi interpretacije u psihološkom ključu, pa moramo konstatirati kako između majke i kćeri traje svojevrsno nadigravanje, pa tko bude imao bolje argumente, na njegovu će stranu i vaga prevagnuti.

            U svakom slučaju, međutim, to je nadmudrivanje zapravo uvod u ono što će reći kći i zbog čega je – tvrdo sam uvjeren – pjesma i napisana. Kći, doista, kaže kako njihovo siromaštvo ne znači ništa, budući da ona može nadomjestiti sva bogatstva vlastitim kvalitetama: njezine usne mogu biti večera, a grudi postelja. A takva konstatacija – u ulozi vrlo jake poante – tjera onda recipijenta da se prisjeti svega onoga što se u pjesmi dogodilo prije, pa da to iznova razmotri u novome svjetlu. Bilo bi mu to, doduše, lakše kad bi tekst imao pred sobom umjesto što ga prima uhom, ali, u drugu ruku, taj je tekst dovoljno kratak da može slušatelju još čitav zvoniti u glavi u času kad čuje poantu.

            Ta je poanta opet daleko od toga da bi bila u ikojem smislu originalna. Ona, naravno, djeluje efektno, ali to može biti i zato što je recipijentu bar djelomično poznata. Metaforička tvrdnja kako ljudsko tijelo može biti hrana poznata je još iz kršćanstva, gdje su kruh i vino tijelo i krv Kristova, a ženske su usne u poeziji bezbroj puta uspoređene s različitim jestivim voćem i s još različitijim opojnim pićima. Zato se može reći kako i nema toliko nepripremljena recipijenta kod kojega bi ta poanta izazvala veliko iznenađenje.

            Ovo posljednje, međutim, treba dobro razumjeti: ne radi se samo o tome da je slušatelja tradicija pripremila da prihvati ovu pjesmu, nego je to uvelike učinio i sam njezin autor, i to načinom na koji je prikazao okolnosti i izložio sadržaj. Kad, stigavši do kraja teksta, recipijent razmotri pjesmu iznova, lako vidi da je sve vodilo upravo prema onoj poanti koja se na kraju i pojavila. Jer, najprije se majka i kći nađu na ulici – ili na prozoru – baš u času kad prolazi onaj bećar, a dogodi se i da bude upravo doba dana kad čovjek može namjernika pozvati na konak, a ne, recimo, na ručak (za koji kći, naravno, ne bi tako zdušno navijala). Potom majka, da se kaže kolokvijalno, servira lopticu kćeri ravno na forhend: mogla je ona, recimo, kazati da momka nije moguće pozvati iz obzira prema susjedima i suseljanima, a ne zbog hrane i postelje; ovako je omogućila kćeri da potegne onu svoju metaforu i da otkrije o čemu se radi.

            A to o čemu se radi također je i te kako vrijedno pažnje. Zamislimo malo tu situaciju, koja, uza sve pjesničke slobode, ipak bar donekle odražava i društvene odnose u zbilji. Zapazimo onda da je ono što djevojka govori majci zapravo šokantno: ona, naime, otvoreno priznaje da je nakanila spavati s mladićem, i to upravo s frajerom kojega je tek koji trenutak prije prvi put ugledala. A budući da nije udana (inače ne bi bila s majkom), nameće se jedan od dva zaključka: ili je ona to već i prije radila (a majka to zna), ili joj je došlo vrijeme da stekne mladića, pa više ne gleda ni na kakve društvene obzire. Kako, dakle, da to objasnimo?

            Meni se čini da je najlogičnije pomišljati kako se od nas ne traži da to što nam se govori shvatimo kao stvaran događaj, nego prije kao neku mogućnost, nešto što bi se moglo dogoditi, premda neće. Ukratko, mislim da je autor ove pjesme nesumnjivo muškarac, koji mašta o tome da mu se dogodi nešto slično: da ga nepoznata djevojka pozove na konak nudeći mu pri tome sve što ima, očarana već samom njegovom pojavom. Ništa se, dakle, nije dogodilo, niti će se išta dogoditi, ali je svejedno lijepo sve to zamišljati. Baš kao što ni usne ne mogu doista biti večera, niti grudi postelja, nego to biva tek u mašti, u književnosti.

            U tom smislu onda ovaj tekst pokazuje visok stupanj literarnosti, mnogo viši nego što bi čovjek očekivao s obzirom na njegov laki sadržaj i široku prihvaćenost.

(Pavao Pavličić, „Glas naroda“, Mozaik knjiga, Zagreb  2020.)

17+