Profesor Josip

Postoje bića u čijoj se blizini osjećamo bolje. A i boljima postajemo. Ona sa sobom donose blagost pa smo zbog toga skloni vjerovati kako k njima ne navraćaju nepravde, bolesti, suze i nedaće. Govore jednostavnim rečenicama podsjećanja. I dok se pred onima koji u nama izazivaju bojazan predstavljamo jakima i nepokolebljivima, pred ovima priznajemo svoje nelagode.

„Svi se mi nečega, djeco, plašimo i svi mi pred nekim strahujemo“, znao je ponavljati dragi profesor filozofije i latinskog; onaj na čijim su satima đaci smanjivali tijela, a uši povećavali i napinjali prema svakoj riječi što je iz profesorovih usta isticala, zaobljena i važna. I prepuna značenja. Za razliku od mnogih svojih kolega, on je vidio razloge zbog kojih se njegovim učenicima znoje i hlade dlanovi. Njihove nespretnosti i pogrešne odgovore najčešće je primao sa smiješkom. „Tko mnogo zna, mnogo i pati“, izgovarao je kao opravdanje; mladima za površno savladane lekcije, a sebi za nemoć da neznanje kazni.  Čak i kad je suhonjavi predavački mudrac ponavljao dosjetke kakve smo imali prilike čuti od naših roditelja, nena, amidža i stričeka, uspijevao ih je oplemeniti tonom koji je iste rečenice krasio magičnom ljepotom. „Umijeće života pohranjeno je u pedesetak narodnih izreka, što se čudite“, običavao je reći na kraju školskoga sata. Prije nego što bi to izgovorio, ustao bi, kao da pozdravlja sve one generacije koje su sačuvale njegove pouke i kao da im, u naše i svoje ime, zahvaljuje. Nekoliko koraka do izlaznih vrata ukrašavao je jedanput s „Što ne platiš na mostu, platit ćeš na ćupriji“, drugi put s „Što gluh ne čuje, to nijem izmisli“, treći s „Ljudi opraštaju sve osim iskrenosti“; četvrti „Čovjek ne vrijedi koliko puta padne, već koliko puta se podigne poslije pada…“ I tako iz dana u dan.  Izrekama svoje đake zasigurno priprema za život, razmišljala sam sa svojih sedamnaest. I, priznajem, nisam posve razumjela – iako sam ih naslućivala – nijanse skrivenih poruka. „Dobrota će, dok je svijeta i vijeka – tvrdio je profesor – biti sinonim za ljepotu. I bit će nagrađena“. Na pragu ozbiljne zrelosti pitam se je li profesor ipak pogriješio što nam je zatajio koliko se trudio da ga ne posjećuju nepravde, bolesti, suze i nedaće.

20+