PRISEBNOST

Mrzila je ponavljati iste rečenice. Pogotovo sugovornicima pred kojima bi ih nedavno izgovorila. Postajala bi  nervozna čim bi osjetila da iznova mora reći nešto što je već rekla.  Trudila se, u tom slučaju,  prikriti svoje raspoloženje, trudila se ne započeti s onim „već sam ti to toliko puta…“

Njoj nije trebalo mišljenje psihoterapeuta, psihologa, prijateljica, da bi se suočila s razlozima nervoze koju prepoznaje u trenutku kad postaje svjesna da je osoba koja ju je prije samo nekoliko dana slušala, već sve zaboravila.  Znala je samoj sebi objasniti taj  svoj otpor. Davno je postala svjesna odgovornosti prema riječima, nikada ne bi obećala nešto što ne može izvršiti, nikada ne bi nekoga upitala kako je a da je stvarno ne zanima što će joj taj netko odgovoriti. Drugi su se loptali imenicama, glagolima,  udarali njima o zidove, gađali suigrače,  uvjereni kako se nakon odigrane utakmice sve poništava, kako se slova  spremaju u slovaricu do neke druge prigode, novog susreta u kojem nas nitko više neće podsjetiti na ono što smo prošli put rekli.  I sad je on danima  ne prestaje podsjećati na njezino obećanje vezano uz njezinu, a ne njegovu majku. Kao da je ne poznaje, kao da mu nije spomenula kako je u roditeljskoj kući smjela govoriti samo onda kad je imala što reći. Govorila mu je i da je  naučila iznositi samo činjenice, samo činjenice.  

Vraćali su se iz kazališta. Počeo je padati vlažan snijeg. Držala ga je pod ruku. Čim ugleda pahulju snijega, njoj postane hladno. Jako, jako hladno.  On je u jednom trenutku zastao, oslobodio se njezine šake,  stao ispred nje i upitao je želi li biti njegova žena. Da, tako je rekao. Nije upitao želi li postati njegovom ženom, nije izvadio prsten i zaprosio je. „Naravno, hoćeš me vjenčati, oženiti…“, mucala je. Riječi su tražile tajm aut.  „Da, to te pitam“, bio je smiren, kao da u kafiću odlučuje hoće li popiti čaj od šumskog voća, ili zeleni. Uzeo ju je za lakat,  povukao prema spomeniku oko kojeg je nedavno napravljen kružni tok, i poljubio je. Prisjetila se kako joj je pričao da je pisac najvećih svjetskih bestselera na tom mjestu zaprosio jednu od svojih žena. Ne sjeća se koju po redu. Zamalo je to u tom trenutku i spomenula, ali se predomislila. Ona je u svakoj prilici oprezna s riječima i ne govori puno. A sljedećeg dana uslijedilo je ono na što je svakodnevno podsjeća. Njezino obećanje koje je njemu, znala je pomisliti, možda važnije od njezinog pristajanja na vjenčanje. Da, nazvat ću svoju majku, rekla mu je nakon što ju je on nježno zamolio. Zamalo joj je izletjelo: „Majke mi, nazvat ću majku“. I da se baš tako i zaklela, ne bi se osjećala nimalo  loše. Jer, dok većina  kćeri riječ majka žele, protiveći se pravopisu, napisati velikim početnim slovom, ona tu istu imenicu najradije započela  nevidljivim m. Nazvat će je i pozvati na svadbu, učinit će sve da on i njegovi roditelji budu zadovoljni.  I uradit će to, jer ona  uvijek uradi sve što se od nje traži, samo da bi udovoljila onima koje voli. Ovaj put  odgađa. Vjeruje kako do šesnaestog svibnja ima još dosta vremena.  Osjećala je da mu mora biti zahvalna što će konačno imati svoju obitelj, što će s njim i njegovima moći slaviti rođendane, obilježavati  blagdane, odlaziti na vikende. Osjećala je da njegovoj majci neće biti  ugodno odgovoriti na pitanja čime se bave roditelji njezine buduće snahe. Vjerovala je da je ona pripremila neku priču, da je djevojci svoga sina jedinca izmislila urednu građansku prošlost. Možda je njezina pokojnog oca, s jednogodišnjim zatvoreničkim stažem u lepoglavskoj ćeliji, osuđenog za ubojstvo ženina ljubavnika, unaprijedila u općinskog suca, a majku koja ju je, nakon svega,  ostavila u jedno zimsko jutro samu u nezagrijanoj kući i pobjegla u Njemačku, zaposlila u privatnoj poliklinici specijaliziranoj za probleme djece iz disfuncionalnih obitelji. Vjerojatno je i nju, u svojoj priči za prijatelje i familiju, odškolovala u elitnoj klasičnoj gimnaziji, izvan granica Lijepe naše. Jedino što je mogla reći, ne gledajući u pod, i što je odgovaralo istini, jest to da je buduća snaha završila studij latinskog i grčkog jezika u Grazu. I da je u srednju školu krenula baš u godini u kojoj joj je preminuo otac. Ali, taj studij završila je financirajući se sama, spremajući stanove bogatih austrijskih odvjetnika. Tu će činjenicu buduća svekrva izostaviti. Kao i onu da je na predavanjima često znala nositi kukičane rukavice, izrađene vlastitom rukom. Kolege, a i profesori, bili su uvjereni kako je riječ o modnom detalju skinutom s neke stare modne fotografije. Nisu znali da mlada žena njima skriva opekline, žuljeve, ogrebotine. 

Ne zna, uostalom, koliko je  buduća svekrva duboko razradila priču o biologiji obitelji koja će se uskoro uplesti u njihovo stablo, stablo čije se ime teško izgovara. Ne zna bi li bila sprema odgovoriti i na moguća potpitanja; primjerice, je li snahica pošla s majkom kad je nesretni otac preminuo…  A ona, buduća mladenka, pred njima ništa nije skrivala. Vjerovala je da su oni zaslužili čuti njezine rečenice. I da će njihove uši biti posljednja stanica, da ih ni njezin budući suprug, a ni njegovi roditelji neće ukrcati u neku novu kompoziciju i poslati u pravcu onih koji joj nikada nisu vidjeli oči.   Govorila im je  najčešće o svojim srednjoškolskim danima provedenim u udomiteljskoj obitelji, točnije kod prvih susjeda, pričala je o svom ustajanju prije svih ukućana, o pravljenju doručka za njihovu razmaženu kćer, o ljetima kad je sama ostajala u kući i primala razglednice s mora na kojima su je skrbnici izvještavali o vremenu i rado je se sjećali. Govorila je i o stidu koji je osjećala kad su po malom mjestu njezina odrastanja na nju upirali prstom i dovikivali joj piše li ti ćaća iz zatvora? Govorila im je i o olakšanju koje je prepoznala kad je primila vijest da je otac umro. Bilo je to samo godinu dana nakon  njegova odlaska na odsluženje kazne  u Lepoglavu. Jer, od tog je trenutka  drugima mogla reći da joj je otac mrtav a ne da je zatvorenik osuđen za ubojstvo. Prešutjela im je samo da je vidjela kad je otac odgurnuo muškarca koji se predstavljao maminim daljnjim rođakom, da je lažni rođak pao na pod i glavom udario u rub mramorne stepenice.  O tome je čak i svjedočila na sudu, iako je tada imala samo petnaest godina. „Činjenice, djevojčice, činjenice. Ne opisuj previše. Nas ne zanima kako si se ti osjećala, nego što je učinio otac, tvoj otac, činjenice, ne govori uokolo…“, govorio je tužitelj. Lice mu je bilo mračno. Nije imao usana, samo neki otvor u čijim se kutovima stvarala ljepljiva pjena. Brisao ju je, svakih nekoliko sekundi, platnenom maramicom. Osjećala je mučninu. Gledala je u sivu mrlju na parketu. Otac je u sudnici samo ponavljao: „Izula me je iz cipela, izula me je iz… Volio sam je, a ona me izula iz cipela“. Često je znala pitati je li njezina buduća svekrva zažalila kad ju je, kao ravnateljica privatne klasične gimnazije, primila na posao. Presudila je, vjerovala je, diploma inozemne klasične filologije. Možda joj u prilog išla i činjenica da je rođena u provinciji na istoku zemlje, u jednoj od onih u kakve danas ne stižu ni bolesti, ali ni dobre vijesti. Ravnateljica je iz tog podatka mogla zaključiti kako se radi o upornoj i marljivoj kandidatkinji, a  i nije mogla znati kakve sve priče skrivaju naša mala mjesta.  A da je tek mogla znati da će se na prvom školskom izletu njezin jedinac, kojeg je teškom mukom natjerala na put,  zaljubiti u mladu profesoricu, možda bi put odgodila za neka sigurnija vremena.   

Majka joj je iz Njemačke poslala dva pisma. Na prvo je odgovorila. Na drugo nije. Poderala ga je nakon što je pročitala rečenicu: „Ovdje mi je lijepo, ne brini, jedem banane i mislim na tebe“.  Nisu joj toliko zasmetale banane koje majka spominje. Jela ih je i ona, istina samo jedanput, u gostima kod kumova. Svidio joj se okus, a rekli su joj i da su zdrave. Pogotovo za djecu u razvoju. Nadala se da će je majka barem pitati  kako je, da će napisati datum kada će doći po nju i odvesti je k sebi. Ipak, spremila je fotografiju koju joj je majka u pismu poslala.  Gledala je tu lijepu ženu. U njezinim velikim očima spavao je mir.  Shvatila je da joj ne može oprostiti što ju je napustila, što ju nije pripremila na svoju odluku. To  jutro, u veljači,  probudila  se kao i obično. U sedam, kako bi stigla u školu koja je počinjala u osam. U sobi je bilo jako hladno. Na stolu je našla trgovački papir na kojem su bile majčinom rukom ispisane rečenice. Majka je, nakon obraćanja s najdraže moje, obavještava o svom odlasku. Vani je padao snijeg. Na prozoru su se ocrtavale figure zaleđenih anđela. Majka navodi da ne može živjeti u toj sramoti, da mora pobjeći, i završava s onim da je voli. Kako bi drukčije negoli najviše na svijetu.  I upućuje je na komšinicu, neka se odmah  javi njoj.  I javila se. Nije imala drugog izbora premda tu ženu nije simpatizirala. Žena je  u sve bila  upućena. I ne samo   da je njezinoj majci dala obećanje da će se nastaviti brinuti o maloj, nego je s majkom i socijalnom službom sredila sve papire. Od tada više ne voli zime. I zbog te hladne sobe i zaleđenog stakla, ona se ne plaši  klimatskih promjena. Planet se, istina,  zagrijava, ali barem ostavljenoj djeci više neće biti hladno kao što je bilo njoj hladno.

Njemu je jednom prilikom pokazala majčinu fotografiju. „Jako lijepa žena, nalik si joj. Samo mi se čini da je ona vedrija od tebe“, prokomentirao je.  Nije mu na to ništa odgovorila. Zna ona da je majka ljepša od nje.  Sigurno i vedrija, jer to nije teško.  Uostalom,  nju i ne zanima kakva je osoba njezina majka. Ta žena joj nikada nije poslala treće pismo. Kontaktirala je samo s komšinicom udomiteljicom. A nakon što je otišla u Graz, zaboravila je i da ima majku. Zna da bi se trebala češće smijati, ali ona je rođena stara i nije do sada baš  ni  imala previše razloga za smijeh.“ Ista si ćaća“, sjeća se kako joj je govorila majka. Najviše mrzi kad je opominju što se ne smije, i kad to čine  oni koji su zaboravili da im je rekla kakva je rođena.  A ona ne voli ponavljati. Tužitelj ju je tome naučio. Samo najvažnije, bez ponavljanja. I samo činjenice.  

„Nazvat ću je, nabavila sam broj“, rekla  mu je dok su pili jutarnju kavu nakon koje će ona krenuti u školu uvjeravati djecu da  grčki i latinski jezici nisu mrtvi, a on se vratiti u krevet, da se još malo odmori i spremi se za rasprave koje će, do njezina povratka u stan, voditi u kvartovskom kafiću. Gledao ju je i šutio. Znao je da stvar mora preuzeti u svoje ruke.

Nije mu lagala. Nabavila je broj te žene koja ju je rodila i o kojoj više ništa ne zna. Nazvala je njezina brata, svoga ujaka koji je, kad je ona povjerena udomiteljima, zajedno sa svojom obitelji uselio u njihovu kuću.  Po kojem zakonu, nije ju zanimalo. Bio je suzdržan. Ipak,  upitao ju je kako je. Nakon što je odšutjela odgovor, on je izgovorio tih nekoliko brojki. „Pozivni broj Njemačke valjda znaš. Tamo ti živi majka, majka“, rekao je ironično. Nije mu željela otkriti razloge zbog kojih joj treba kontakt. Jer, ona ne govori o sebi onima u čijem upitu kako si prepoznaje odrađivanje bontona. „Danas popodne ću“, pomislila je čim je ispisala brojke. Nije im dodala slova. Znala je kome brojke pripadaju. Nije im pridružila imenicu koja bi ih  dovela u relaciju prema toj ženi čije ime nije željela zabilježiti. Najradije bi napisala samo  Ona. Nije nazvala. „Sutra ću, kad budem odmornija“, uvjeravala je samu sebe. I tako, iz dana u dan. Tijelo bi joj onemoćalo čim  bi pomislila na tu obvezu, točnije na obećanje dano njemu i njegovima. Snaha mora pokazati da ima korijenje, i lijepu granu iz koje se grana. Mora pokazati i onima koji o mladoj ne znaju ništa, ali i onima koji su istinu možda načuli. Treba zaslužiti ući u građansku obitelj, treba zaslužiti mjesto na listiću na koje se naslanja ime sina jedinca.

Točno tri mjeseca prije vjenčanja, a na njezin imendan, odlučio je stati na kraj njezinom kukavičluku. Posljednjih dana je više i nije pitao je li nazvala. Samo bi joj, onako u prolazu rekao, „kuku-kuku“. Kroz smijeh, ali prijekorno. Oni koji govore malo, lakše prepoznaju nijanse u tuđim rečenicama. „ Imam dar za tebe, imendan ti je“, rekao joj je poslije ručka.  Pružio ju je ukrasnu vrećicu. Izvadila je  kutiju s cipelama.  Otvorila ju je. Na vrhu je stajala koverta. Maknula ju je, zanimale su ju cipele. Bile su to one koje je danima gledala u izlogu prodavaonice u prizemlju  zgrade na čijem se prvom katu  nalazio njegov stan, stan u kojem su počeli živjeti nedavno, nakon što ju je zaprosio. Zelene, antilop, ravne, s crvenom poprečnom linijom. „To su te, hvala ti“.  Ponovno činjenice. Nije znala pokazati koliko ju je obradovao dar. Sagnula se da bi izula papuče. „A koverta?“, upitao je. „Čestitka, oprosti“, pocrvenjela je. Uzela ju je, i iz nje izvadila papir. Isprintana avionska  povratna karta za Frankfurt. „Svekrva ravnateljica  je već našla zamjenu na tjedan dana“, rekao joj je.  Počela je plakati. Na put je trebala krenuti prekosutra. U posjet ženi koju nije vidjela deset godina. I trebala je ići zrakoplovom. Prvi put. O strahu od letenja nije mu govorila.  Do sada to nije bilo ni potrebno. A sad ima nove cipele. Prisjetila se rečenice ispisane na rasporedu sati kad je kretala u prvi osnovne. „U novi razred u novim cipelama… Borovo“. Cipele je nisu žuljale. „Kao salivene za tebe“, rekao bi njezin pokojni otac. 

Hodala je u njima po stanu,  držala papir u ruci i cmizdrila. Išla mu je na živce.  Čula je i ono što nije bilo izgovoreno. Nije se začudila kad joj je prišao s telefonskom slušalicom u ruci. „Daj broj“, zapovjedio je. Počela je diktirati. Znala ga je napamet. On je tipkao, a onda je umilio glas:“ Ovdje… jesam li dobio broj gospođe… samo malo molim vas“. Pružio joj je slušalicu. „Ja sam, ama, ja sam ama…“, mucala je… Prvo je buljio u nju, a nakon toga otišao u kupaonicu. Da ga je netko pitao zbog čega na svadbi mora biti netko od mladenkine strane, ne bi znao odgovoriti. Samo je ispunjavao želju svoje majke. A ona je uvijek bila u pravu pa i sada kada drugima želi pokazati da joj snaha nije siroče.  Kad se vratio u sobu, vidio ju je kao sjedi na kauču i bulji kroz prozor. Jela je bananu. „Dogovorile smo se, čekat će me“, bilo je sve što je rekla. Znao je da ne treba ništa dalje  ispitivati. A i da je započeo razgovor, ne bi mu imala što reći. Možda joj i ne bi povjerovao da se majka uopće nije iznenadila.

Pratila je ženu ispred sebe. Slijedila je u korak, sve do prostora u kojemu su se dočekivali putnici iz države iz koje je dolazila. Njezine domovine. Nije nikada govorila o tome da ima problema s  odanošću domovini. Voljela je grad u kojem je živjela, školu u kojoj je radila, čak i zavičaj kojem se nije vraćala. Ali nije znala kako se voli majka domovina. Znala je objasniti i opravdati svoju hladnoću. Kako ćeš voljeti domovinu ljubavlju kojom voliš majku, ako nemaš majku. Možda neki drugi koji nemaju majku, domovinu vole još više, kao dvije majke. No, ona nije pripadala njima.

Majka je stajala naslonjena na ogradu. Prišla joj je i stala korak ispred nje. Bile su udaljene upravo onoliko koliko su bili udaljeni ona i njezin budući suprug one noći kad ju je zaprosio. Počela se tresti. „Hladno ti je“, prva je progovorila majka. „Da“, odgovorila je. Ispod tog da razvlačila se rečenica: „Kao ono jutro kad si pobjegla“.

Zagrlile su se. „Reda radi“, sada bi rekao otac. Uputile su se prema taksiju. Sjele su na stražnje sjedalo, između sebe stavile su ručnu prtljagu, majka crvenu kožnu torbicu, a ona platneni ruksak. Majka je postavljala pitanja o vremenu, o cijenama, o visini plaće, o rezultatima  predsjedničkih izbora, a ona je odgovarala samo jednom riječju. Promjenljivo, preskupo, prosječno, tijesno…

„I udaješ se?“, upitala ju je dok su pile kavu. Kimnula je glavom. „Oni bi željeli da i ti dođeš“, procijedila je. „A, bi li ti željela, lako je za njih“, majka je i sada bila odlučnija. I mirna, kao  na onoj fotografiji poslanoj u drugom, točnije posljednjem, pismu. Ne zna kako je uspjela reći to „da“, ona koja nikada nije lagala. „Naravno da ćemo doći“, izgovorila je majka. Majka je primijetila da ju je začudila odgovorivši u množini. „I moj muž“, izgovorila je neko komplicirano njemačko ime koje bi se dobro slagalo uz prezime njezine svekrve.

A onda je počela brbljati, slapove rečenica slati po prostoru nakrcanom kičastim namještajem, tepisima, slikama. Govorila je o njemu koji je na službenom putu i koji  pozdravlja, o svojim bolestima, o kosi koja joj više nije tako kvalitetna kao nekada, o kolegicama s posla koje su ljubomorne na njezinu vitku figuru, o pastorku koji je upravo specijalizirao neurokirurgiju. „Vidim da nemaš moj ukus kad su cipele u pitanju“, komentirala je uz osmijeh. Gledala je u zelene cipele. „Ne nosim visoke pete“, odgovorila je činjenicom.  „Malo su mi prevelike“, dodala je. I bile su, ali to onog dana, na svoj imendan, nije željela priznati. Samo da ne povrijedi zaručnika. „Imam nešto prvorazredno, ortopedsko, “, rekla je majka, ustala i za nekoliko minuta se vratila.  Čula je kako iz predsoblja dovikuje: „Nećeš valjda na svadbu u gojzericama?“

Naredila joj je da se izuje.  Uzela je njezine cipele i u njih ugurala rupičaste smeđe uloške. Potom joj je  vratila cipele. Obula ih je i prošetala sobom.

Majka je sljedeće jutro otišla na posao. Nije  htjela buditi kćer. Ostavila joj je bilješku  na stolu. U stanu je bilo toplo. Voljela ju je,  na papiru,  ponovno najviše na svijetu te obavještavala da se vraća oko pet poslije podne. 

Nakon što je popila kavu, izašla je prošetati kvartom.  Između zgrada bili su mali parkovi, s klupama za starce i ljuljačkama za djecu.  Hodala je polako. Osjećala je kako je peku grudi, kako je svrbe butine. Nije se mogla osloboditi slike svoga lica koje je jutros ugledala u majčinoj kupaonici. Ona je doista bila ružnija varijanta žene koja ju je rodila. Do sada je to slutila, a od sada više ne dvoji. Sjeća se kako joj je  bilo silno drago  kad joj je majka ljutito ponavljala da  je ista ćaća.  Štipala se po rukama, teško disala, nije željela nalikovati… A o tome će šutjeti i njemu koji čeka njezin poziv. Njezina nelagoda ne smije biti tema razgovora. Samo činjenice. A činjenica  je  da ju je žena – kod koje je jučer stigla – lijepo primila, i činjenica je da je ta  žena udana, i činjenica je da živi u prostranom stanu i činjenica je – barem se nada – da će se  vratiti s posla. To što ta ista žena nije pitala kako joj je kći živjela sve te godine, je li imala bolne menstruacije, je li osjeća posljedice jedva preležanog meningitisa, kako ju je znao gledati udomitelj  kad bi se vratio iz krčme, je li u Grazu gladna odlazila u krevet, to nije vrijedno priče. Uostalom, nju majčina nezainteresiranost  nije ni začudila.  Jer, ona fotografija poslana u  drugom pismu svjedočila je o osobi koja ne zna voljeti. I to je jedina istina  koju je, vezano uz nju, trebala upamtiti. Ponavljala ju je dok je šetala uz ukrasno grmlje i nanosila bol svom tijelu. Kao da je time htjela istjerati iz sebe sve one gene koje joj je jutros otkrilo ogledalo.

„Zamolila sam šefa da me pusti ranije“, rekla je umjesto pozdrava. Vratila se s posla u tri umjesto u pet popodne. Uvjerena kako ta dva sata mogu nadomjestiti  sve one godine. „Ti uvijek tako malo pričaš“, upitala ju je dok se jele bečki odrezak koji je donijela u papirnatoj vrećici. Kupila ga je u  menzi u kojoj je kuharica djevojka iz našeg kraja. A kad je iz našeg kraja, onda  je to isto kao da je i sama majka skuhala ručak svojoj kćeri.

„Sutra bih se morala vratiti kući“, izgovorila je spuštene glave. Nije joj bilo nelagodo, nije pocrvenjela. Gledala je u vrhove svojih papuča samo zbog toga što se nije iznova željela suočiti s majčinom ravnodušnošću.

„Nisi planirala  ostati pet dana“?, upitala ju je. „Jesam, ali mi je on rekao da se zamjena na poslu razboljela, nazvala sam aerodrom i uspjela  sam zamijeniti kartu“, uzvratila  joj  je. Nije govorila istinu. Zamjena je bila dobro, štoviše bilo bi joj drago da ona i produži boravak u Njemačkoj. I on ju je nagovarao da ostane onoliko koliko je obećala. No, nije  mogla.  Vraćale su joj se slike onog jutra, onog trgovačkog papira, onog pisma, one fotografije… „Ugušit ću se ako ostanem“, pomislila je u trenutku dok je na internetu tražila broj zračne luke.

„Kako želiš, ti najbolje znaš svoje“, rekla je majka, ustala od stola, otišla do svoje torbice i iz nje izvadila kovertu. Iste boje i iste veličine kakva je bila i ona u kojoj se nalazila avionska karta.

„To je za tebe, za svadbu, da se vidi da i ti nisi siroče bez ikoga“, izrecitirala je majka prije nego što je podigla ruku i pružila joj ono što joj je namjeravala darovati. Kako je nepogrešivo pogodila zbog čega su je poslali rođenoj majci. Samo da bi drugima dokazali kako im snaha nije siroče. A to što je bila siroče, nije ni njima, ni nikomu drugom uopće bilo važno. Važna je bila samo pozornica i uzvanici koji će uživati u predstavi vjenčanja. Znala je da je u koverti novac.

„10 tisuća ojra“, čula je majčin glas. „Za svaku godinu života bez majke , naknada od tisuću eura“, čula je samu sebe. Nije to izgovorila glasno. „Ne dolazi u obzir, nikako“, e to je rekla čak i preglasno. „Moraš to uzeti, mora tvoja majka sudjelovati u troškovima svadbe“, bila je odlučna.  „Nikako, nikako, i gotovo“, iznenadila je samu sebe.

„Dobro, kako želiš, tvrdoglava si na…“,  tu se majka zaustavila. Kći je dovršila izgovorivši; „Na ćaću, znam.“ 

Majka je imala svoj plan. I po tome je nalikovala budućoj obitelji svoje kćeri. Stavit će novac u njezine cipele, između uložaka. Pravedno ih podijeliti. I poslat će joj poruku kad javi da je stigla. Dočekat će je zaručnik i njemu će biti drago kad vidi što je donijela „na  nogama“.  Ako na sigurnosnoj provjeri u zračnoj luci bude i morala izuti cipele, neće joj moći ništa  otkriti. Broj deviznog računa joj , i da traži, neće dati. Ne preostaje joj ništa drugo.

I napravila je tako kako je i zamislila. Preuzela je stvar u svoje ruke, baš onako kako bi to učinio i njezin zet.

Javio joj je da neće stići doći pred nju, da mora majku voziti krojačici u drugi dio grada., Naglasio je da si je sama zbog toga kriva jer je  promijenila termin povratka. A mama je krojačicu dogovorila prije mjesec dana. Čekat će je taksi, on ga je naručio. Nije rekao kakav je vozač taj koji će doći umjesto njega. A on je bio početnik. I bila mu je to jedna od prvih vožnji.

Na obilaznici je, ne prilagodivši brzinu, sletio s ceste i udario u betonski stup. Ona je izletjela iz automobila. Liječnik iz kola hitne pomoći konstatirao je smrt. Policajac je nazvao broj koji je bio na vrhu njezinih odlaznih poziva. Njegov. Vijest ga je zatekla u trenutku dok je šetao krojačičinim dvorištem. I nije mogao krenuti odmah „na lice mjesta“, jer je majka morala isprobati i gornji dio kostima.  Zadržala se na ajnerima koje je trebalo dodatno ušiti.  Krojačici su se počele tresti ruke i samo je upitala:“ Ima li ta djevojka majku?“ Nije čula odgovor jer ga nije ni bilo. Stala je ponavljati: „Jadna majka, jadna majka, nema tu reda, kako će to majka preživjeti…“

„Našli smo samo jednu cipele, druga kao da je u zemlju propala“, rekao mu je policajac. Izvadio je cipelu iz vrećice i  bacio je u obližnju kantu za smeće.

Tek kad je došao u stan, nazvao je nesuđenu punicu i rekao joj što se dogodilo.  Ona je samo uzdahnula, spomenula božju volju i  cipele. U istoj rečenici. Zaplakao je. Umjesto da on tješi nju, umjesto da tješe jedno drugo, ona je počela tješiti njega.    

Kad se dovezao do koša za smeće, vidio je da je  ispražnjen.

Te večeri jedna mlada profesorica na zamjeni ponadala se da će dobiti stalan posao, jedna krojačica plakala je žaleći majku kojoj je poginula jedina kći, jedna ravnateljica privatne klasične gimnazije pitala se može li kostim planiran za svadbu poslužiti i za ispraćaj,  jedna majka je konstatirala kako joj kći nije imala sreće, jedan je vozač hitne pomoći planirao što će kupiti za pet tisuća eura,  jedan je ljubomorni muž molio  ženu da ga ne izuva iz cipela,  jedna je psihoterapeutkinja na grupnoj terapiji u centru grada polaznicima objašnjavala kako na ovom svijetu postoje bića kojih se nakon njihova odlaska više nitko neće imati sjećati. „Sve same činjenice“, zabilježila je – na trgovačkom papiru starom deset godina –  jedna mlada spisateljica koja je te noći odlučila napisati roman o ženi koja ju je rodila.       

47+