Pripreme za Prvić

Mamine glavobolje traju danima. Zbog njih se naš stan svakog mjeseca na neko vrijeme premješta u daleke sjeverne krajeve, u prostore polarnih noći. Mama spusti sve rolete. Nema neba, nema sunca. Samo tama. Kad se rolete ponovno podignu, znači da je s migrenom, ovoga, završeno. Na neko vrijeme.

Dobro je da je tata sinoć otputovao na stručni seminar u Dubrovnik. On redovito prepozna moje muljaže. Kaže: „Stvarno, sine, boli te?“ Nasmiješi mi se, namigne i napiše ispričnicu mojoj razrednici. Razrednica redovito uzdahne kad joj predam, ovoga, papirić s tatinim rukopisom. Jer, i moj tata je profesor fizike i matematike kao i moja razrednica. Samo što je on veća faca. Predaje u srednjoj ekonomskoj školi i predsjednik je komisije za neke, kako se to kaže, stručne ispite. Tako je ispitivao i moju razrednicu. Nije mi htio reći je li sve znala i koju je ocjenu dobila. Mamu je to zanimalo više nego mene. Njoj je ipak nešto prokomentirao. Morao je, da mu se žena ne naljuti. Skužio sam da ona ipak nije zadovoljna time što je čula. Tata je normalno, ovoga, rekao: „Mala je jako zlatna“. Mama je uzvratila: „Ma nemoj, od koliko je karata?“ Nisam ništa razumio. Možda je voditeljica debatnog kluba ipak bila u pravu. Članovi natjecateljske ekipe fakat bi znali što je mama htjela reći. Ma, nije važno. Važno je da je razrednica  super lik. I da me voli. Kako i ne bi. Meni su matematika i fizika omiljeni predmeti. U razredu me zovu Pitagora. U početku sam se ljutio. Više me nije briga. Mislim da je nadimak smislila blesava Tinka. Njoj se cijela matematika, ovoga, svodi na brojanje riječi u eseju. Pa i tada se zabuni. Boli glava.

Prošle sam godine Tinku prozvao Virđinija. Pitao sam mamu da mi kaže ime neke super strane spisateljice. Baš sam htio da bude strana. I mama mi je rekla Wirginia. Piše se s  duplim v. Spomenula je još neku njezinu zelenu sobu. Nisam bio baš zainteresiran. Jedino što bi mene zanimalo je površina te sobe. Mama je držala predavanje kao da ja imam najmanje dvadeset i pet, a ne trinaest godina. Nešto sam ipak saznao. Dobio sam, ovoga, odgovor na pitanje zašto su police u maminoj radnoj sobi baš zelene. Drugog sam dana samo čekao da me Tinka nazove nadimkom. Kad je to učinila, isti sam joj čas uzvratio: „Virđinija“. Trećeg sam dana poslan pedagogu na razgovor. Tamo sam tek shvatio da je Tinkina mama u školu došla zbog mene. Boli glava. Sreo sam je deset minuta prije toga na hodniku i ljubazno mi se, ovoga, nasmiješila. Kao da je i ona polaznica našeg debatnog kluba. Ne znaš misli li isto što i govori.

Pedagog mi je objasnio da je ta Virđinija bila talentirana spisateljica, ali da je bila jako nesretna. Jednog je dana odšetala prema rijeci. I tu je stao. Kraj. Nije više bilo filma.  Očekivao je da ću ostatak priče, ovoga, sam razumjeti. Virđinija nije otišla plivati da se osvježi prije pisanja nove priče. Toliko sam pohvatao. Ukipio sam se pred njim i buljio u njegov madež ispod lijevog oka. Želio sam ga upitati je li Pitagora bio sretan. Ipak, šutio sam. Nisam se usudio. Onda je on samo rekao: „Ne zovi više Tinku tako. Njezina mama će ako se to nastavi poslati pritužbu“. Nije urlao. Nisam kužio na koju adresu će se gospođa obratiti. Obećao mi je da za sada neće zvati moje roditelje. Trebao sam mami, ovoga, priznati zbog čega je ispitujem o njezinoj najdražoj spisateljici. Shvatio sam da je situacija dosta ozbiljna. Tinkina mama je uvjerena da ja tim nadimkom strane književnice Tinku psihički zlostavljam. I Tinkina mama je čak i Tinku uspjela uvjeriti u to. Tek to nisam razumio. Stvarno je debatkinja u pravu. Po koji to put, ovoga, moram ponoviti. Najradije bih se sad ugrizao za guzicu. Samo da me pri tome nitko ne pita o kojoj se tu, ovoga, stilskoj figuri radi.

Ne samo da sam trebao biti rezervni govornik. Trebao sam na natjecanje ići pješice. U tenisicama bez uložaka i s najdužim vezicama na svijetu.

Moj tata ima lak san. Tako kaže baka. Ne znam što to zapravo znači. Sad tek vidim da previše toga ne znam. Ne znam čak ni tko je rekao kako zna da ništa, ovoga, ne zna. Boli glava. Teško je to čovjeku glasno izustiti. Ovdje mi ne pada napamet ubaciti „ja“. Tata se, pretpostavljam, budi na svaki šum. Mama spava tvrdo. Tako ponovno kaže baka. I doda da je moja mama, a njezina snaha, zbog toga sretna žena. Nisam dobar iz hrvatskog. Malo mi je bed o tomu i govoriti. Zaključujem da bi mama, ako tata spava lako, trebala spavati teško. Ili bi se tata morao – kao svaki pravi kavalir – prilagoditi mami i početi govoriti da spava meko. Koga briga. Mama navečer popije tabletu za umirenje. Nakon pola sata zahrče. Kad joj kažem da hrče i da je čujem u svoju sobu, ona pocrveni kao paprika koju dodaje u svoja slavonska jela. Prvo kaže da nije istina. Onda počne spominjati, ovoga, katastrofalno lošu gradnju zgrade u kojoj živimo.

„Izolacija, ispod minimuma europskih standarda“,  redovito ponavlja moja mama.

Možda sam zbog toga već  sada  odlučio studirati arhitekturu. Usavršit ću izoliranje stanova. Da se mame u budućnosti ne moraju stidjeti pred svojim sinovima. A u budućnosti će se, vidio sam u nekoj emisiji na televiziji, piti još više tableta za smirenje. Koliko će tek onda mama hrkati. Morat ću se dobro potruditi oko tih izolacija. Jer, jedna od tih budućih mama,

ovoga, mogla bi biti i moja žena. Neću da mi dijete prolazi kroz iste probleme. I da ga u školi, dođe li nenaspavan, odmah, ovoga, pošalju kod pedagoga“.   

(ulomak iz romana „Vezanje tenisica s jednom nepoznanicom“, Mozaik knjiga, Zagreb, 2017.)

18+