Priča o Šimunu

Priča o životu inženjera Šimuna jedna je od onih za koju se ne zna je li izgovorena na temelju stvarnih događaja ili ju je, slovo po slovo, u dugim noćima dugih nesanica izmaštala žena uplašena spoznajom da u svijetu u kojemu živi ne postoji nitko sličan njoj. Svi  koji su bili upućeni u rečenice kojima se gradio lik nesvakidašnjeg stručnjaka rudarstva, vjerovali su u Šimunovo postojanje.

Oni, koji su priču pričali, bili su sigurni da je inženjer rođen u rudarskom kraju, da je umro godinu ili malo više prije njihova prvoga plača i da za sobom nije ostavio potomke koji bi o bilo čemu mogli svjedočiti. U kazivanjima koja se u nas prenose i nasljeđuju lakše i od zaraze, nije bilo važno je li Šimun ikoga volio, od čega je preminuo i u čijem komadiću zemlje počiva njegovo tijelo. U priču o inženjeru svaka je generacija upisivala istu,  jedinstvenu nakanu; onaj tko je slušao nije se smio nipošto ugledati u junaka i ni čim, pa ni titrajem brade, iskazati bilo kakvu simpatiju prema njegovu djelu.  Stariji su priču pričali mlađima; roditelji najčešće vlastitoj djeci, očevi sinovima, a majke kćerima. Uobičavali su to činiti dan prije nego što bi im dijete krenulo u viši razred pučke škole. Priča nije podnosila varijante i kazivačke intervencije. Svi su vjerovali da se čudaka  nekada davno moglo susresti; nedjeljom u crkvi, predvečer uz riječni nasip ili izjutra na putu prema vaktarnici. Djeca su upijala svaku govorničku stanku, svaku točku, svaki povik, znajući da je na njima samo predano slušati, duboko pamtiti i ništa ne propitkivati. Jer, ono što se jednom stvarno – ovdje u njih  – dogodilo čovjeku koji je prokockao stečeni ugled, prenosili su im oni u čije se procjene nije smjelo sumnjati. Slušatelji su sa stolica ustajali tek kad bi točno odgovorili na jasan upit o razlozima zbog kojih im je priča o Šimunu pričana. Da poštivam svoju školu i nikada ne razočaram familiju koja mi je omogućila da postanem pravi čovjek, odgovaralo bi dijete. Roditelji su se smiješili; očevi suzdržanije, majke otvorenije. Uvijek isto;  kao da su sva njihova tijela slivena u jednu veliku i snažnu masu koja živi otkucajima zajedničkoga srca.  Poučna priča o životu inženjera Šimunu tako je postala jedna od rijetkih kojima se nije prenosila samo tema, ton i raspored rečenica, nego se unaprijed znala i interpretacija, zacrtavala poruka  i slavio uspjeh prijema. Kažu da je ona živa još i danas i da stanuje na onom mjestu gdje je rođena; uz i pokraj,  do i iznad nas.  Samo je treba dozvati. I u svakom  trenutku vjerovati kako se iza susjednoga stana, ceste preko puta, u južnom kutu parka, ili tik do tramvajske pruge skriva onaj rudnik kojeg je  Šimun iznenada napustio. Kada je to bilo, pred koji rat i uz koju nadolazeću nesreću, u priči nije izgovoreno. Zna se samo da je jednoga sunčanoga popodneva inženjer iz rudnika izašao zauvijek, i to dva sata prije zvuka sirene što je cvilila u znak okončanja  rane smjene. 

I ja sam onoga dana, a bilo mi je deset godina, povjerovala da je moja majka poznavala inženjera. Čak sam slušajući je i pomislila da je u njega bila zaljubljena, ali da je on, kao učen i velik čovjek, nije smio zaprositi. Nagađanja sam prešutjela. Plašila sam se svjedočiti majčinu priznanju. Znala sam da se od mene očekuje samo jedna jasno i s razumijevanjem izgovorena rečenica: Da poštivam svoju školu i nikada ne razočaram familiju koja će mi omogućiti da postanem pravi čovjek. Majka, saznala sam to puno poslije,  nikada nije vidjela Šimuna. Ostarjela je vjerujući kako je čovjeka koji je prokockao svoj ugled poznavala njezina majka. Bilo joj je puno lakše u to poznanstvo ne sumnjati nego se pitati  zašto obožavana  njezina jedinica odlučno odbija da joj se priča o Šimunu ispriča ponovno.

Šimun, mlađi nečiji sin, već je rođenjem bio određen za onoga tko će proslaviti rodni kraj, i za koga će se uvijek točno znati iz čije je kuće ponikao i odakle su mu doselili preci. Nikada nije plakao. Sve do jednom. Prohodao je s deset, a progovorio s četrnaest mjeseci.  S dvije godine molio je Očenaš i Vjerovanje, a s pet je već pitao zašto ljudi  kad odrastu više ne znaju tko su.  Kad je krenuo u školu, bukvar je do Božića znao napamet, a iz računa je bio bolji čak i od učiteljeve puno starije kćeri. Svi su u selu govorili da će njihov Šimun postati  direktor rudnika. Njihova su se predviđanja i ostvarila.         

Šimun je u rodnom mjestu završio pučku školu i gimnaziju. Na fakultet je otišao negdje u inozemstvo. Sve je to zahtijevalo veliko odricanje i žrtvu roditelja. Kao dobar i odgovoran, iz bogatog  se svijeta vratio kući, s diplomom u džepu i s najvišom  ocjenom na diplomi.  Želio je roditeljima uzvratiti dobrotu. Gradićem je prolazio uredan; u tamnom odijelu i bijeloj košulji, i u nalaštenim kožnim cipelama kupljenim preko granice. Glas o njegovoj  stručnosti i uljudnosti pronijela se svim republikama države. Često je putovao, govorio na radiju, davao intervjue. Za svoje je projekte nagrađivan medaljama, odlikovan spomenicama, darovan zlatnim satovima i službenim vozačima. Znao je sve o rudarskim katastrofama. Mnogi su tražili njegov savjet i očekivali njegovu pomoć. Žene su blagoslivale njegovu majku i govorile da je  Šimun sin kakav se rađa jednom u stotinu godina. Bila su to vremena u kojima su samo rijetki znali zavidjeti. A onda je jednoga dana Šimunu ponuđeno mjesto ministra. Glas je preko praga kuće unio Šimunov stariji brat. Vijest je donesena iz krčme i roditeljima proslijeđena uz pozivanje na prvu ruku. Majka nije ni uspjela raširiti osmijeh i pokazati očuvanu bjelinu zuba kad je stariji sin priopćio da je Šimun ponudu odbio. Otac se nije stigao ni razljutiti, a stariji je već dodao da je Šimun vrhuški objasnio kako ne može prihvatiti funkciju jer piše knjigu. Sigurno je  naučna,  iz oblasti rudarstva, nastavio je otac. Jok, vala, roman, ljubavna knjiga, ispalio je Šimunov brat. Pepeo i opušci razletjeli su, uz zvuk razbijene pepeljare, sobom. Sramota, izgovorila je majka umjesto oca. Sljedećeg je dana Šimun napustio roditeljsku kuću, poštujući želju onih koje je iznevjerio. Plakao je. Majka je prvi put vidjela suze mlađega. Osramotio si familiju, izgovorio je otac, a ona je samo rekla: Sine. Učinila  je to glasom u kojem nije bilo ni sućuti, ni zabrinutosti. Obraćanje je bilo tu da bi osnažilo očevu osudu. Osramotio si familiju, sine.  Iako je i dalje odijevao crno odijelo i bijele košulje, iako je ćutio narav rudnika kao nitko drugi, o dojučerašnjem velikom čovjeku inženjeru Šimunu  počeli su govoriti kao o ludom škrabi. Žene su bile sretne što Šimun nije njihov sin. Radosne, s pravom. U okrutnoj osudi priče ne oklijevaju.      

Nedavno sam na licu svoje majke prepoznala želju da mi ponovno ispriča priču o Šimunu. U ovom sam trenutku svjesna razloga zbog kojeg sam je u tome spriječila. U njezinoj nakani da mi po drugi put predoči život čovjeka koji je nepromišljeno upropastio sve što je postigao, ležala je istinska potreba da mi u lice saspe: Nisi razumjela poruku, osramotila si me, kćeri. Znati je jedno, a čuti posve nešto drugo. Baš od tada majka po cijele dane sjedi u kolicima i bulji u svoj portret nacrtan uljem, uvjerena da je slikar platno oslikao licem bezimene prabake, a ne njezinim. Katkada se okrene i prema diplomi koju je dala uokviriti kod najboljeg majstora. Moje ime i prezime, urešeno titulom liječnice, šepuri se u sigurnosti zlatnoga ruba. Majka više ne govori. Nas dvije sporazumijevamo se pisanjem poruka po bijelim papirićima. Ona ih meni upućuje zelenim, a ja njoj narančastim flomasterom. Dok joj liječim glavobolju, ona čita. Čita sve, sve osim mojih priča. A izbjegavajući njih ta žena koja mi je ispričala priču o Šimunu nikada neće saznati o čemu je junak njezina kazivanja razmišljao dok je silazio u mrak rudnika, čijim je glasom odgovarao na pitanja o uspjehu, u kojoj je bogomolji za drugog muškarca vjenčana djevojčica iz komšiluka, zašto na ruku nikada nije stavio zlatni sat. Neće saznati ni zašto sam joj lagala kad sam joj nenaspavana rekla:  I ovako odrasla, ja  ne znam tko sam.

(iz knjige „Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka“, Zagreb 2009.)

28+