Priča o najstarijem

Snijeg je te godine okopnio sredinom siječnja. Noću su naišli topli vjetrovi, a već u podne voda se počela slijevati s brda. Nakon dva dana nadcestar Fabijan natakao je gumene opanke i krenuo pješice obići puteve. Znao je da su snažne bujice ostavile ulegnuća i da će se po takvim cestama teško odlaziti do škole, na ispovijed fratru i po pomoć ljekaru. Sunčani dani koji su – neupamćeni do tada – zaredili iz dana u dan, nagovorili su ga da s nabavkom usitnjenoga kamena krene odmah. “Pričekaj Fabijane, snjegovi će, bolan, ponovno, miruj do početka aprila”, savjetovala ga je trudna žena Kata. “Ne prolaze kola po takvom putu”, odgovarao joj je mirno i kretao u obilazak. Po svome, kao i uvijek. 
“Teško nosi, morat će se poć po ženu da je porodi, a kako po takvim rupama”, razmišljao je Fabijan pamteći odrone koji su na svakih pedesetak metara  sužavali put.

Njegova Kata, koja mu u njihovih zajedničkih bračnih deset godina rodila tri djevojčice, naslijedila je mudrost i strpljivost svoga oca. “Ne sikiraj se, pola se problema ionako riješi samo od sebe”, govorio je on i starijima, i mlađima od sebe.

Na Svijećnicu su se nad selom navukli sivi oblaci, rijeka je potamnila, magla ugustila. Hladnoća se svojim dolaskom odlučila osvetiti neprimjerenoj drskosti nedavnoga zatopljenja. Snježne krpe prekrivala su puteve, odsjecale kuće od svijeta. Fabijan je sjedio uz peć uz koju su pozaspala djeca. I Kata je šutjela. Katkada bi samo ispustila bolni krik. Pred jutro je rekla: “Fabijane, došlo je”. “Šta ćemo, ni babica ne mere stić”, bio je i zabrinut, i uplašen, i uznemiren. A htio je ceste popraviti samo da bi se do Kate moglo stići komotno i da bi joj se olakšala muka. “De, ti ćeš, Fabijane”, bolovi joj nisu ugušili odlučnost. Krici su se pojačavali, djevojčice su se probudile. Otac ih je odveo u hladnu sobu i sve ih tri polegao na istu slamaricu. Najstarijoj je zapovjedio da pazi na sestrice, da se ne otkriju i da kojim slučajem ne dolaze u kujnu.

Slijedio je Katine upute. I onako izmučena uspijevala je biti kao njezin strpljivi otac. Snijeg je i dalje padao; pahulje su se udebljavale i ubrzavale. Činilo se da je sniježni inat siječanjskoj toplini toliko snažan da će taj kraj jedini na svijetu ostati dovijeka zatrpan bjelinom i ledom. Katin i dječakov krik u jednom su se trenutku preklopili. “Muško je”, poviknuo je Fabijan. U glasu su se probudile sve godine isčekivanja. Znoj je padao po nogama novorođenoga. “Dobile smo bracu”, poveselile su se tri djevojčice na pragu otvorene sobe. 
Marijan, prvo i najposlušnije muško, plijenio je svojom mirnoćom. Sestre su ga obožavale, majka se njime ponosila, dok je Fabijan u sinovljevim školskim odlikama vidio dječakovu šansu da uđe u visoko društvo, među kraljevske činovnike; u najmanju ruku. Jednoga dana. 

Dječak je, jedini iz sela, otišao u prave sarajevske škole. S medaljama i pohvalama završio je za strojovođu. Bilo je to najviše što mu je nadcestar, umirovljen odmah poslije preokreta, mogao pružiti. Kata, koja je poslije rođenja Marijana majkom postajala još četiri puta, znala je da je njen prvorođeni samo Fabijan u mlađem tijelu. “Važni su, jašta, putovi. Šine ili cesta, di je razlika? Narod mora ić. Kad narod mora bježat, nek mu je bar lakše”.

Fabijan će oboljeti u godini u kojoj će Marijan navršiti trideset i tri. U dvorištu iza kuće u kojoj će umirati, igrat ćemo se Marijanov najstariji sin Slavko i ja, neba i aviona. Bit će to u jesen šezdeset i šeste, šestoga dana mjeseca studenoga. Kad naš avion bude iznad oceana kojem je jedino Slavko znao ime, urušit će se Katinim krikom. Je li se vrisak razlikovao od onoga iz jutra kada je otac ugledao prvoga sina, iz jutra kada je muž porodio ženu, mogle su posvjedočiti tri sestre koje su tada, kao četrdesetogodišnjakinje, stajale uz svoju tužnu majku. 
Marijan se radovao sitnicama. Promatrao je putnike na stanicama, uključivao sirenu prolazeći pokraj igrališta s djecom. Pričao je o vlakovima, o prugama, strahovao pred novim tehnologijama. Žalio je za parnom lokomotivom i ložačem, bojao se vremena koje dolazi. Sumnjom je popratio odluku sina Slavka da postane vojni vazduhoplovac. Baka Kata znala je da i unuka samo zanimaju putovi, a da po putevima, u krajeva u kojima smo mi došli na ovaj svijet, ionako oduvijek gaze pohlepne čizme. “Cesta, šine, vazduh, kola, platon, voz, avijon, u čemu je razlika? Samo u brzini. Sve je to, baška, isto”, tješila je sina nalik na svoga oca zbog sina nalik svom ocu. 

Marijan je u svojoj šezdesetoj, nakon što majke više nije imao, razumio njezine riječi. Bježao je pred okupatorom; hodao je po cestama na kojima je možda zaostao kamenčić davno bačen rukom njegova oca nadcestara, putovao je vlakovima sjedeći na klupi vagona koji je možda nekada bio u kompoziciji vlaka za čijim je upravljačkim stolom sjedio baš on. Iznad Marijanove glave letjeli su zrakoplovi kojima je do samo prije nekoliko mjeseci pilotirao njegov sin Slavko. 
            Marijan je znao, i dok je odlazio, da će se vratiti; u stan, u ulicu, u grad s čijeg je željezničkog kolodvora polazio na vrijeme, svako jutro u pet prugom prema Tuzli. Dogodilo se to devet godina poslije. Vratio se čim su okupatori napustili grad. Ušao je u svoj obnovljeni stan i na stol stavio šah. 

Tristotinjak kilometara dalje, na žutoj sofi trešnjevačkoga stana, ležala sam s rukom na odebljalom trbuhu, razgovarajući sa svojim nerođenim djetetom. Uz mene je bila jedna od onih djevojčica što su se u snježnoj noći radovale rođenju svoga prvog brata. Vani je padao snijeg. Crkva sv. Antuna zvonila je podne. Ustala sam i upalila svijeću. Prije trideset i pet godina u tim je minutama usnuo djed Fabijan. Vosak se slijevao i gušio plamen. Prsti su mi bili opečeni. Kada je zazvonio telefon, svijeća je još prigušeno tinjala. Na liniji je bio moj otac, Marijanov dvije godine mlađi brat Ilija. “Danas u pola jedan, otišao je Marijan”, izgovorio je kroz suze. “Kamo je otišao, tek se vratio”, upitala sam ga, misleći pri tome čime je otišao: pješice cestom, vlakom, avionom… “Ne, Marijan je umro, srušio se u kupaonici, u stanu”. Zamišljala sam oca kako stoji u predsoblju stana na sedamnaestom katu sarajevskoga naselja Alipašino polje i u plaču oprašta prvorođenom ljubav koju majka nije skrivala pred ostalom djecom.
“Na isti dan, u isto vrijeme kad i otac mu, a on ga je, da, on ga je i porodio”, izgovorila sam umjesto sućuti i podrške. “Otkud ti to?”, uzvratio mi je otac; možda iz neznanja, možda iz nelagode, možda kao čin utjehe upućene svojoj najstarijoj kćeri koja će u skorom trenutku poroda biti sama. Snježilo je sve jače, prerano za početak studenog. Grad je za samo nekoliko sati postao nalik bijeloj plahti koja je pretrpjela sve tretmane nasilnoga izbjeljivanja. U poslijepodnevnim vijestima televizijski su novinari donosili priču o povratku prognaničke obitelji u rodni kraj. Dok su djeca odjevena u donirane trenirke plakala, starija je žena pokazivala krunicu. Bila sam prebolna da bih razumjela naziv mjesta čije se ceste raduju njihovim dolazećim koracima. U rukama sam gužvala priču svoga strica Marijana. Postajala sam vlasnica svih tih cesta, vlakova, aviona, svih prometala koja našu obitelj nisu mogla zaštiti od kasnih dolazaka i preranih odlazaka zabilježenih u kalendarima čiji su se datumi uporno i tvrdoglavo ponavljali. Oponašajući biografiju zemlje u kojoj smo rođeni. 

65+