Priča o najdražoj

Zaustavila je auto na parkiralištu roditeljske kuće. Pogledala je na sat. Bilo je devet minuta do ponoći. Nekoliko petardi bačenih na obližnjem molu nadglasalo je zvuk motora.  Prasak je prigušio štektanje. Bila je zahvalna neotesanim momčićima koji su u svetu noć unosili narodne običaje lokalnih derneka.

Omogućili su joj nečujan povratak. Za vrijeme desetosatne vožnje neprestano je slušala samo očeve omiljene klapske pjesme. Čim bi završila posljednja, četrnaesta, krenulo bi sve od početka. I tako ponovno, ponovno, pa iznova i ponovno. Negdje oko rodnog mjesta velikog hrvatskog pjesnika, čije je stihove o kompliciranim odnosima starosti i mladosti kao gimnazijalka recitirala na županijskom natjecanju, disk je počeo preskakati. Umorile su ga neobrane masline, kapetani koji bi morali doma, šipci koji su popucali na buri, stine koje su glumile kušine.  Izvedba je bila osrednja. Ona sama nikada nije guštala u toj vrsti glazbe. Čak ni onda kad je kao desetogodišnja djevojčica  naučila jednu od najkompliciranijih, onu o Dalmaciji poviješću pritrujenoj. Vježbala ju je danima; u konobi. Zatvarala je teška vrata, samo da je nitko ne čuje. Čak ni majka. Željela je za Božić pokloniti svom ocu tu tešku, tu najjaču i najsnažniju pjesmu. Prvo će je otpjevati – planirala je –  a nakon što je tata pohvali i izljubi kao nikada do tada, ona će otvoriti šareni dar koji je on,  baš on i baš za nju, odabrao.

I tako je, još neumivena, u najsvečanije jutro, stala uz okićenu jelku i pogledala u oca. Sjedio je na dvosjedu. Majčina glava bila je na njegovu ramenu. Njezine noge opuštene preko njegovih.  Pili su kavu iz iste šalice. Kao i svako jutro. Samo je sada šalica bila finija, porculanska, oslikana malim debeljuškastim anđelčićima. Koliko je puta i sama željela sjesti s njima, svoju malu stolicu privući do njihovih nogu, pružiti im metalni lončić, da u nj uliju vruće mlijeko i samo jednu kap crne kave. Samo kap zbog koje će se  ona osjećati bolje.  Majka nije dopuštala. Nije to za tebe. Nije to za tebe. Njezine su riječi izlazile iz očevih usta.    

A sad ti guc, jedan mali guc za svoju dragu – čula je nju.

Već se probudila – čula je njega.

Započela je s pjevanjem. Nije došla ni do refrena, a otac je već povikao: Daj, prestani revat. Zašto bar nemaš majčin glas?

Zaplakala je. Majka ju je pozvala k sebi misleći da je poziva k njima. Prišla je spuštene glave i izgovorila: Sretan vam Božić.

– Nije tata tako mislio, jutros su mu javili da je njegov brod ostao u kvaru, negdje na Siciliji. Sutra mora krenuti, a mislili smo na zimovanje…na Jahorinu – prošaptala je mama nakon što je otac izašao u đardin. Malena je nije čula. Vratila se do jelke i sagnula prema daru na kojem je, očevom rukom, pisalo Mojoj najdražoj. Onda je rukom krenula prema drugom, onom bez ceduljice.

Otac se vratio u kuću. Njih dvoje nastavili su piti kavu. Podigavši poklopac kutije, Malena je ugledala bočice s kremama, crvene ruževe, maskare…

Kad ju je otac poslije nekoliko minuta, posve miran, upitao zašto je otvorila mamin, a ne svoj dar, zbunila se. Nije ga htjela povrijediti, nije mu željela priznati kako je bila uvjerena da se mojoj najdražoj odnosi na majku a ne na nju. Godila joj je kriva pomisao. Ona će je uvijek iznova vraćati ocu, nagovarati je na oprost, njome će brisati rečenice koje su sjekle kožu i uneveseljavale  oči.  

Na cedeu nije bila snimljena Dalmatino, povišću pritrujena.

*

Malena je voljela melodije osamdesetih godina i nije razumjela roditelje koji su se podsmjehivali bijednom Mikiju koji je milijunskom tržištu priznavao da se boji. Strah je u njihovu domu bila zabranjena imenica. Izdanci pravih obitelji ne smiju se bojati. Boje se samo slabići, sinovi kojima očevi nemaju što ostaviti u naslijeđe. Dodavala je gas kad bi prepoznala pogrešno otpjevanu notu jednog od članova klape.

Drugi glas, drugi, ma čuj taj drugi, đe su ga našli… – čula je očeve  komentare. M. je vozila i slušala. Kazaljka brzinomjera bezglavo se penjala. Došla je do oznake sto i šezdeset kilometara na sat.

Tiše, molim te, tiše, probudit ćeš Malenu – progovarala je majka. M. je vozila i sjećala se. Kazaljka je padala na sto i trideset.

Briga me. Svako se danas usudi pjevat naše. Dalmatinska pjesma se nasljeđuje u majčinoj utrobi – ponovno je čula oca. M. je vozila i pamtila.

Njezin auto ponovno je prešao u pretjecajnu traku. Onaj ispred gnjavio je na svega sto i pedeset. 

Imaš pravo – javljala se majka. M. je vozila i gledala majku. Pogrbljenu. Vidjela ju je kako odlazi u kupaonicu i ispred lavandina pjevuši Djevojke u ljetnim haljina volim. Ljubim ih u leđa.

Voljela je slušati oca kako pjeva.  Jedino je tada bio blag. I jedino se tada smiješio. Znao je čak i zaplakati. Da ga je netko pri tome samo gledao i  da nije čuo niti jednu jedinu riječ, s lakoćom  bi mogao pogoditi svako slovo upisano u pjesmu.

*

Nekoliko dana prije odlaska kući zamolila je kolegu kustosa da joj sprži očeve najdraže klapske. Željela ih je, nakon pet godina, ponovno poslušati. Vjerovala je da će je to podsjetiti na nježni dio njega, da će prebrisati sjećanja na očeve bjesove i izbezumljeno lice koje je u sekundi poprimalo konture bića pred kojim je nužno potrebno skriti sve svoje tjeskobe. Pred kojim treba bježati; kao što se bježi od nesreća i zla; da bi se očuvala duša i sjećanje na prve uspavanke. 

– Dobar je on čovjek – ponavljala je majka – svašta doživi na brodu, teško je komandirat neobuzdanim mornarima. Imaš i ptičjeg mlijeka – tješila bi Malenu.

Ta ista majka napustila ga je u godini kad je Malena završavala muzeologiju u Beču. Dok je studirala, stanovala je kod tetke, starije majčine sestre. Tetka je bila udana za Austrijanca, marketinškog stručnjaka koji je, prije tridesetak godina, osvojio nagradno putovanje u Grad koji su u bivšoj bratskoj Jugo – državi svi držali svojim. U jednom kafiću njegove središnje ulice, čiji je kamen podsjećao na zrcalo iz omiljenih bajki, upoznao je mladu violončelisticu, domaću djevojku iz ugledne obitelji. S prvim danima jeseni došao je po nju i odveo je u Beč.

Majka je pozvonila jedno jutro na sestrina vrata. Bilo je ljeto. Odjevena u lanenu haljinu bez leđa nalikovala je motivima iz popularnog stiha. Djevojke u ljetnim haljinama volim

Došla sam se pozdraviti, odlazim – rekla je Malenoj. A Malena nije imala pitanja. Bila je uvjerena da majka bježi od očevih rečenica, da bježi daleko, samo  da ne čuje njihovu jeku, odlazi na daleko zapadniji meridijan i daleko južniju paralelu, bježi tamo gdje će u svoj ženski rječnik smjeti uvesti riječ strah.  Nju je razumjela, a oca je odlučila kazniti. U mamino, ali i u svoje ime. Nije mu se više javljala. Nije odgovarala na njegove telefonske pozive, na pisma, na mailove i sms poruke. S majkom se čula svakodnevno. Razgovor su završavale pričama o majčinim nesanicama. S vremenom je otac prestao postojati.  

Malena nije odlazila u rodni Grad. Tek na otok udaljen samo nekoliko milja od rodne kuće. Iz unajmljenog apartmana znala je iza škura gledati oca kako barkom prolazi uz obalu i  nešto objašnjava preplanulim mlađim ženama. One se smiju jer on na njih ne viče. One nisu njegove žene. Nisu čak ni njegove kćeri. One su vožnju platile, unaprijed i po najvišoj tarifi, i to ne običnim novcima nego novcima svojih bogatih muževa. A njihove su novčanice šuškavije i otpornije. I na suze, i na glad, i na buru.

Na Božićnom domjenku organiziranom početkom prosinca, pet godina nakon što je majka napustila oca, Malena je, šećući među svojim zavičajnicima, u raskoši bečke secesijske dvorane, grickajući ušećerene bademe i orancine poslane odozdo, saznala da joj je otac prije nekoliko dana doživio moždani udar.

Nije strašno, ali ipak, onakav čovjek – izgovorila je prva gospođa.

Da, ta njegova nervoza, sve je to bilo to, a šarmantan gospodin …. – dodala je druga.

A njegov brat je govorio da ima šporki jezik. A to se spremalo… – uključivala se treća. Pravile su se da Malenu ne primjećuju.  

Iste noći uputila je majci mail, s nekoliko šturih rečenica. Samo obavijest o onome što je čula. Odgovor nije dobila. Odlučila je za Božić otići ocu. Dan prije polaska,  majka joj je napisala: Čuvaj se na putu i pazi na sebe. Znala je da će Malena poći k njemu.  A neizgovorena znanja najljepša su znanja. I jedino su ona istinita.      

*

Samo da ne čuje auto.

Očenaš koji jesi… samo da ne čuje korake po stepenicama… još ljubavi ima ka ulja u svići,  Zdravomarijo milosti puna…samo da je u kući… dok more tiho oplakuje žale… Očenaš koji jesi…samo da nije promijenio ključ … rekla si mi kad sam poša…samo da me prepozna… vitar sviri, ćale moj… Očenaš koji jesi na nebesima… Zdravomarijo  milosti puna…samo da je sam … Slava ocu i sinu…ocu i sinu… Nima koga da je bere…

Otac je garažu izgradio ispod masline, desno od kuće. Na programu lokalnog radija ženski je glas, napukao i zavodljiv, nagađao o broju okupljenih vjernika u župnoj crkvi Sv. Terezije. Okrenula je ključ i izašla iz vozila. Lijevo joj je stopalo bilo utrnulo. Dobro da ga je, poslije deset sati vožnje, uopće još i osjećala.

Šuljala se do ulaznih vrata. Nisu bila zaključana. Ušla je. Otac je sjedio na svojoj fotelji, uz kamin i gledao u televizor. Slika unutrašnjosti Zagrebačke katedrale. I lice nadbiskupa. Umjesto U ime oca i sina, prvi čovjek Crkve izgovorio je Dalmatino, povišću pritrujena. Prostorija je mirisala po tek skuhanoj kavi. Baš kao nekada. Malena kavu još uvijek  nije počela piti. Svaki poziv na kavu, pratile su riječi Nije to za tebe, nije to za tebe.  

– Stavit ću ti u kavu malo mlijeka, samo malo, jednu kap, i stišaj glazbu. Počinje ponoćka. Vidiš, upravo počinje – neka je žena dovikivala iz kuhinje.

Malena je stala pred oca. Na molu su ponovno odjekivale petarde.

Ma-ma le –n nnnn – izgovarao je nespretno i jedva čujno. A Malena je poželjela da otac zagalami, da viče kao što je vikao nekada kad se ljutio, a ona nije znala što je to opet pogrešno učinila, što je neprimjereno rekla; je li pogriješila padež četvrte latinske deklinacije,  definiciju zemljopisne karte ili je pjesmu povukla iz krive note.

Evo, iz tvojih šalica. Malenih.  E, sad je javio doktor Sanin da samo moraš vježbati govor i da će do Uskrsa sve biti dobro.

Prilazila im je mama. Lijepa kao u očevim snovima. Držala je tacnu na kojoj su stajale tri sićušne keramičke  šalice.  Njezine. Željela je povjerovati da ih je otac davno izvadio iz šarene kutije na kojoj je jednog Božića pisalo Mojoj najdražoj. Željela je vjerovati da njezin otac već godinama kavu pije samo iz njih.

+24