Priča o Ivandi

Ivanda je bio posvema drukčiji od svojih rođaka. „Kao da nije naš“, komentirala su dotjerane tetke gledajući kako dječak budno promatra dvorišne igre djece iz susjedstva; raduje im se, podržava ih, ali se vršnjacima ne pridružuju.  Ivanda je bio omiljen, unatoč tome što nikada u potpunosti nije pripadao skupini ili timu.

U ranoj mladosti naglo je izrastao pretekavši jedno ljeto i najvišeg  prastrica koji je visinom, ljepotom i snagom, u bakinim lakonoćnim pričama, nadmašivao čak i bajke vrijednoga princa. S jednom jedinom, ali presudnom razlikom. Prastric, po kojem je Ivanda i nosio ime, nikada nije ni upoznao, a kamoli probudio jednu princezu. „Nije on za to imao vremena“, odgovarala bi baka čim bi netko izgovorio i prvo slovo buduće rečenice koja se mogla pretvoriti u upit o razlozima prastričeva doživotnoga momačkog ugleda. Dotjerane tetke gledale su visokog nećaka, podizale glave, popravljale svilene ukrasne marame  oko vrata i šaputale: „Ko jablan je, ko da nije naš“.  A kad je mladić navršio tridesetu, ne predstavivši ocu i majci do tada baš ni jednu moguću simpatiju ili odabranicu, najhrabrija očeva sestra skupila je snage i upitala ga misli li  on srediti svoj život. „Nemam ja za to vremena“, odgovorio je Ivanda., oslobodio fotelju, sjeo u auto i izjurio na cestu. Tim je trenutkom postao nekomu nalik. „Novi  prastric“, složile su se s mišljenjem tetke i ostale dvije njezine neudane sestre. Nakon toga gledale su ga još zabrinutijim očima, bojeći se da će uskoro početi neveselo starjeti; kao što su starjele one; u propitivanjima onoga što je proteklo iza njih i u nagađanjima o broju i zanimljivosti godina koje su im još preostale.       

Poznavala sam i voljela I. Plakala sam zbog njegovih odluka koje sam razumijevala i mrzila  podjednakim grčem. I bjesnila na sebe zbog toga što sam prihvaćala sve ono što je stizalo iz sadržajnoga i bogatog kataloga njegovih čudesnih postupaka. Susrela sam ga u njegovim ranim četrdesetim. Tijelo mu je bilo već lagano pogrbljeno. „Posljedica vožnje“, znao je reći obrgljujući vlastitu rečenicu smiješkom koji je imao snagu uspravljati  ramena. I. je uživao u razgovorima  o filmu. Bio je zaljubljen u one s pričama iz nekih drugih vremena. „Rođen sam nekoliko desetljeća prije i rođen sam star“. Tom je rečenicom pojašnjavao svoj neobičan ukus. Omiljene režisere gledao je samo noću, najčešće klečeći. „Pred ovim se treba pokloniti“, rekao mi je prvog dana novog milenija kad je primijetio kako zapanjeno, tek probuđena iz kreveta, stojim iza njega i u čudu se pitam zašto mu se tijelo odlučilo na takav položaj.  Umjesto odgovora, počeo je analizirati scenu s crvenim mravima i molitveno hvaliti talent čovjeka kojemu je uspjelo snimiti nešto takvo. „Nisi umoran?“, pitala sam ga zijevajući. „Vrijeme je spavanja prošlo, zakasnio sam“, odgovorio je ne gledajući me.

Danas više nisam sigurna je li I. volio mene, ili samo način na kojim sam s njim satima znala raspravljati o vremenu, pokazujući pri tome spremnost za prihvaćanje njegova snalaženju među kazaljkama sata.  „Imaš pravo, nismo mi propovjednici“, znao je reći nakon što bi strpljivo odslušao moj monolog sastavljen od slijepljenih kratkih priča inspiriranih autoritativnim rečenicama roditelja, skrbnika, profesora, kumova i brižnih susjeda. „Sve u svoje vrijeme“, slažu se oni misleći pri tome da se zaljubiti treba s petnaest, položiti vozački s dvadeset, zaručiti s dvadeset i dvije, diplomirati s isto toliko ili godinu više, oženiti se nekoliko mjeseci  nakon što se dobije posao na neodređeno vrijeme i kupi prva garsonijera,  postati roditelj do tridesete, potom upisati doktorski studij i specijalizaciju. Sve u svoje vrijeme; na vrijeme voljeti, na vrijeme spavati, na vrijeme jesti, na vrijeme portretirati svoju potomke, na vrijeme odlaziti na posao, na vrijeme osigurati smještaj u umirovljeničkom domu. I pri tome nitko iz kategorije istih govornika i životnih mudraca ne usuđuje se spominjati vrijeme razbolijevanja, vrijeme suza, vrijeme razvoda, vrijeme poplavnih kiša, vrijeme ovisnosti i vrijeme umiranja. I. je u mojim pričama prepoznavao otpor žene na čijoj bi se biografiji mogao izvježbati pojam pobunjene kronologije,  ali i njezinu zabrinutost za one sate, dane i godine o kojima drugi šute, ali se usuđuju površno ocjenjivati i opisivati živote duša čije strune ne uspijevaju dotaknuti svojim prstima. Njihove jagodice za njih su pregrube i predebele.

Ivanda se svijetom kretao uz pomoć dva sata. Na onom zaduženom za privatni život,  kazaljke su uvijek kasnile. U danu jedan sat, u tjednu jedan dan, u mjesecu  tjedan, u godini mjesec. „Dolazim na kavu poslijepodne“, značilo je da će stići pred samu noć, „Posjetit ću te u srijedu“, prevedeno je glasilo da će se susret dogoditi u četvrtak… Rođaci i prijatelji godinama nisu naviknuli na njegovo poimanje prvog vremena.  Uvijek su se iznova ljutili i govorili mu:“I na svoj ćeš pokop zakasniti.“ Drugi je sat, zadužen za kretanje po profesionalnim putanjama, brzao baš onoliko koliko je prvi kasnio. Stres je napredovao; u danu sat više, u tjednu dan više, u mjesecu tjedan suviše, u godini mjesec previše. I tako iz prve ratne godine, četrnaest sljedećih. Kad bi se zbrojilo vrijeme privatnog kašnjenja s vremenom radnog uranjivanja pa se dobiveni broj podijelio na dva, Ivanda bi se mogao opisati kao čovjek koji je poštovao vrijeme; i svoje, i tuđe. S ocjenom bi se složili i oni koji govore naučenim, tuđim, rečenicama. Pridružili bi im se čak i oni pred kojima je Ivanda znao ponavljati da se rodio nekoliko desetljeća prije, i da se rodio s borama.           

U studenom dvije tisuće i pete, na rukama moga I. promijenili su se satovi. Onaj privatni počeo je oponašati profesionalni. Iznenada je krenuo brzati. Svojim je kazaljkama Ivandu ugurao u ordinaciju. Prestao je otkucavati u trenutku kad je liječnik dijagnosticirao neizlječivost.

„Preostalo mi je još šest mjeseci, malo vremena“, rekao mi je I., pognuvši se još jače. Zajecao je. Više nikada nismo spomenuli propovjednika; „Svemu ima vrijeme“ ili „Svatko ima svoje vrijeme“. Brinuo se za svoju majku. Znao je da se ona ne može miriti s činjenicom da postoji i vrijeme u kojem se sahranjuju vlastiti sinovi.

Ivanda je preminuo točno sto i osamdeset dana poslije. Pokopan je sa satom koji ga godinama nagovarao kašnjenju. Možda je njegovim godinama na kraju pripisao nekoliko desetljeća više. “Kao da se rodio onda kad je mislio da se trebao roditi“,  pokušavala sam tješiti njegove rođake. Oni su klečali uz njega i podsjećali me na tijelo koje u novogodišnjoj noći izgovara molitvu divljenja. Bili su pognuti.  Samo su prijatelji  gledali u nebo i stidjeli se rečenice „I na svoj ćeš pokop zakasniti,  Ivanda!“

55+