Prespavani Božić

Tri mjeseca prije nego što se rodio, znali su mu ime. Njegov otac, tada dvadesetčetverogodišnji mladić – zbunjen pred krojem nedavno sašivene roditeljske odjeće – ispunio je obećanje dano trudnoj Tildi.

A imao je velik razlog protiviti se njezinoj želji. Samo što nije bio spreman primiti Tildino Zašto. Jer, pojasniti svoje neslaganje, značilo bi otkriti strogo čuvanu tajnu zbog koje je obitelj, dok su njemu bile samo dvije godine, napustila rodno tlo i s istočne granice države preselila u Split. Trudili su se zaboraviti sve; i male zelene jabuke petrovače i količinu masti potrebne za izradu prhkog tijesta.

            – Dogovoreno, položiš li taj  posljednji ispit, pristajem. Bude li sin, nek se zove kao on.

A on je bio Tildin omiljeni profesor komparativne književnosti čiji je ispit, za razliku od većine njezinih kolega, Tilda ostavila za sam kraj.

            – On se neće mrštiti kad mu na ispit dođem u trudničkoj haljini i zapuhana. Razumjet će da mi se iz ovog stanja pojedine knjige s popisa čine važnijima. Želim izbjeći loš okus u duši – pojašnjavala je. I redovito dodavala – Bojim se… Tako ga se bojim

            Mladić se neskriveno čudio. Nije pripadao onima koji bi razumjeli kako ima i drukčijih strahova, onih što nas s radošću posjećuju čim nam se oči susretnu s pogledom koji ne taji da  puno zna i da svoja znanja uživa svjedočiti. Tilda je tvrdila da je profesor Jakov jedan od rijetkih predavača koji se ne naslađuju poniziti studentske pristupe klasicima.

            – A što je to uopće klasik?– govorio je ispuštajući dim cigarete bez filtera. Pitao se, a znao je tko je, i kako klasikom postao.

            – Bit ćeš Jakov, tepala je glavom sagnutom prema trbuhu.

Umjesto da je, otvorivši vrata, uzviknula Položila sam, Tilda je čudnom mirnoćom  izgovorila: Jakov.

Devedeset dana je prošlo od  polaganja ispita kod velikog profesora Jakova kad je u rodilištu  zakmečao sićušni dječak koji će u knjigu rođenih i krsni list biti upisan kao Jakov.

            – Samo da ništa ne povuče od…bojao se mladi otac.

            Šutio je o svom strahu. Tilda nije smjela saznati da on ima ujaka Jakova i da taj Jakov već dvadeset godina, i nešto više, odležava kaznu u najstrožoj ustanovi. Za Badnjak, pola desetljeća prije nego što će selo pasti pred napadom osvajača, pijan je ušao u prodavaonicu špeceraja, opljačkao blagajnu i ubio trgovkinju,  samohranu majku dviju djevojčica. Starijoj je bilo šest, a mlađoj samo tri godine. Na suđenju se nije pokajao. Ujakova majka nimalo nije dvojila kad ju je kći upitala hoće li s njom, mužem i dvogodišnjim sinom preseliti na more. I ona je željela pobjeći daleko; pod ruku sa stidom koji je crvenio ravnicu i razbuktavao piskave komšijske glasove.

            – Da ga pokojni otac vidi, i njega je u grob otjerao, ni osnovnu nije završio, govorili su.            

S početkom rata priča o ujakovu zločinu izblijedjela je pred rečenicama koje su opisivale nove strahote i strašna umiranja. Jakovljevi najbliži odlučili su ne posjećivati ga na novoj adresi. Prešutno su dogovorili zaborav, i nad sinom, i nad bratom. Baka je pred smrt pozvala unuka. Njemu, kojeg su iz rodnoga sela odveli kad su mu bile dvije, tada je bilo jedanaest. Odslušao je cijelu priču. Saznao je da je baka, uz njegovu mamu, rodila još i sina. Otkrila mu je i njegovo ime. Jakov. Saznao je i da mu je učiteljica bila prestroga,  i da ga je otac tukao remenom i bagremovim šibama, i da su ga propalice naučili pijanstvu. Jecala je kad mu je priznavala što je njezin sin, pomućena uma, strašno počinio.

Molim se za curice, izgovorila je na kraju; kao da traži blagoslov s kojim će obitelj lakše dočekati Sudnji dan.

        – Jakov, Jakov – ponavljao je nećak, svih trinaest godina poslije. Samom sebi, svakodnevno. A onda mu je djevojka Tilda priopćila da je trudna i da će mu roditi sina.

Tebi, naglasila je. I zamolila ga da ga nazovu Jakov. 

*

Tilda je odmah primijetila kako njezin muž svoga sina rijetko zove imenom. Bila je uvjerena da  je ljubomoran na profesora o kojem je ona nastavila pripovijedati. Sin je Jakov odrastao.

            – U svemu moraš biti najbolji, naređivao mu je otac.

U osnovnoj je školi Jakov bio najbolji, i u gimnaziji opet najbolji, i na dubrovačkom studiju marketinga ponovno najbolji. Znao je da to otac želi. Nije se pitao zašto. S dvadeset i jednom postao je vlasnik diplome ispisane engleskim jezikom. Na svečanu večeru na kojoj je dekan fakulteta – ugledni američki profesor – baš njega proglasio uzornim polaznikom, Jakov  je uz roditelje pozvao i djevojku. Lijepu, zanesenu; onu koja je po svemu podsjećala na čar rodnih joj Konavala. Tildu je osvojila kazivanjima priča preuzetim s raskrižja svoja zavičaja.

S ranom jeseni zaposlio se u propagandnom odjelu velikog trgovačkog lanca sa središtem u metropoli. Početkom listopada dan mu je prvi veliki zadatak, osmišljavanje akcija vezanih uz nadolazeći Božić. Bablje ljeto je baš te godine odlučilo tvrdoglavo trajati. Postavljene  svjetiljke prijetile su da će se zapaliti. Čokoladnim anđelčićima bilo je neugodno što im toplina savija krila. Jednima desno, drugima lijevo, a onim trećima, zaduženima za čuvanje djevojčice koje se ne sjećaju lica svojih majki, oba.

Kad je na Badnjak, nalik ranojesenjem danu, Jakov pogledao na sat, zaključio je da je prekasno sjesti u auto i krenuti put  Splita, na obiteljsku večeru na koju je već stigla i djevojka iz Konavala. Bio je preumoran. Iscrpljen, ali nije znao da se njegovo stanje opisuje tim riječima. Zaspao je odjeven. Sanjao je školski imenik otvoren na stranici s njegovim imenom i petice nizane u starinske konavoske ogrlice. Kad se probudio, a ni sam nije znao je li to bilo poslije dva ili dvadeset i dva sata, pogledao je na mobitel isključenog zvuka. Nekoliko propuštenih poziva i tri pristigle poruke. Prva je glasila: Vraćam se u Konavle; druga: Javi se, strahujem, voli te mama, treća: Samo da nisi napravio neku glupost, tata. Poželio je otac, umjesto točaka, napisati kao

            Čestitke su izostale.

  • Sretan vam Božić, javit ću se, u gužvi sam, u firmi počinju pripreme za Uskrs, napisao je. Identičnu je poruku, kao odgovor, uputio na sva tri broja.

            Samo je s jednog primio odgovor: Moj sin, voli te tata.  

+22