Preko vikenda

Prije gotovo četiri desetljeća polagala sam ispit iz starije hrvatske književnosti. Bila sam treća godina studija na tek otvorenom osječkom Pedagoškom fakultetu. Jedno od ispitnih pitanja bilo je vezano uz Curtiusive tipove metafore. Sjećam se da sam začudila profesora svojim komentarom o metafori rodbinstva. Već mi se tada činilo suludim poistovjećivanje knjiga s djecom. Neprihvatljiv mi je bio stih “Moje su pjesme moje kćeri”. Unatoč tome, život me od malih nogu vodio po putu koji je od mene tražio da neprestano pronalazim zamjenske termine. Primjerice, umjesto riječi “otac” u mom je osobnom rječniku, već nakon moje treće godine, stajao naputak: ” pogledaj pod riječ “literatura””. U emocionalno krhkim trenucima spašavala sam se književnim tekstom. I to nadva načina.    

Prvibi se mogao opisati kao “bijeg u posao”. Odlazila sam među stranice knjiga kao što neke žene odlaze u frizeraj, pojačavaju satnicu na poslu, peru prozore i slažu ormare. Vraćam se, nakratko, u godinu pisanja romana “Bilješka o piscu” (2000.). Vrijeme koje je proteklo od glasno izgovorene rečenice “da nam se ne slažu naravi” (mutna dijagnoza pod kojom se skriva doista svašta, a iza nje najčešće stoji žena nekoliko godina mlađa, s nekoliko centimetara dužim i koji milimetar tanjim nogama), do iseljavanja iz luksuznoga stana i rasprave na općinskom sudu, doživljavala sam kao vrijeme zasluživanja priče. Ubrzo sam počela pisati roman. U njemu je emocija autobigrafska, nepogrešivo preslikana mučnost. Na razini stvarnih činjenica ne mogu se vidjeti zbiljska bića, ali to i nije važno. Bitno je ono glasno olakšanje u sekundi kada scenu dovršite i osjetite zvuk koji napušta vašu dušu i odterećuje vas. Možda sam i smiješna kada kažem “Meni nikada ne može biti toliko loše da od toga ne bih profitirala”. Mora se ostvariti pravo na priču, na pripovijedanje, mora se proživjeti svaki trenutak. Pisanje je bilo, i ostalo, moja “terapija”.

Drugi način “spašavanja” je daleko općenitiji. Pokušavam svoj život doživjeti kao tekst tiskan unutar korica. A u njemu od rađanja do završetka postoje razne ljubavi, razne nedaće, i svaki put se mora – da bi tekst bio dobar – naći opravdanje promašenog slučaja. Brak propadne, ali uspješan pripovjedač zna da će to uskoro biti “funkcionalno motivirano”. Sad ulazim ponovno u prostore vlastita iskustva; sigurna sam da nikada ne bih imala svoju kćerkicu da “nisam ostavljena”. Običnijim  rječnikom reklo bi se da je “sve zbog nečega”. Ako sve doživljavate literarno i u svemu vidite priču, to je doista tako.

Slično sam govorila i svojim studnticama, onima  koje su mi – onako lijepe, zgodne i pametne – dolazile uplakane, uvjerene  kako nakon propale ljubavne veze više nema nade. Nasmiješila bi im se. Znala sam da imaju uvid u moj privatni  život. Nije mi to smetalo.  Osjećala sam se kao učilo koje ih želi uvjeriti u činjenicu da se svaka nova ljubav može doživjeti kao prva, najveća, prava. I da su one tek na stotoj, od ukupno pet stotina stranica romana. Uvjeravala sam ih da stih “Samo jednom se ljubi” ima ozbiljno slabih mjesta. Poslije sam o tome napisala i priču.  Nova priča je uvijek već spremna, samo čeka na nas. Vrijeme zasluživanja priče i vrijeme življenja priče samo se nepravilno izmjenjuju i slažu naše živote u “narativne blokove”, u kojima samo sitne odluke padaju na naša leđa.

23+