Pred „veliki raspust“

U djetinjstvu sam često gubila stvari.

Moli se svetom Anti, govorila je teta. Svetac me volio. I ja bih, nakon nekoliko molitvi upućenih samo njemu, pronašla ključeve, olovku, kajdanku… Molila sam mu se i svakog trinaestog lipnja, u Našicama, među štandovima s plastičnim igračkama i licitarima,  nadajući se  da će i meni jednoga dana netko darovati porculansku bebu, lijepu kao što je bila lijepa ona koju je moja prva komšinica kupila na tršćanskoj pijaci. Vjerovala sam da će tom nekom darovatelju, srce – u tom trenutku – postati  ogromno i šareno. „Sveti Ante će se o svemu pobrinuti“, mislila sam. 

Molila sam se i noću, u krevetu, uspavljivala sam se vlastitim šaptom. Tada to nije bila  molitva  kojom se vraćaju izgubljene svari. Noćnim sam zazivanjima nastojala vratiti pobjegle bližnje. Zaspala bih pred zoru i budila se umorna. S knjigom pod jastukom. Pod jastukom sam mjesecima skrivala i tetkov „Sveznadar“, knjigu iz koje sam rezala sličice i dijelila ih djeci na vjeronauku, u učionici uz sakristiju, utorkom rano ujutro. Plašila sam se tetkove reakcije nakon što otkrije moju intervenciju. Očekivala sam da će netko noću, nagovoren od samog Boga, popuniti stranice najpametnije knjige.  I možda sam se zbog svega toga, zbog molitvi, zbog strahova i zbog uništenog „Sveznadara“, često vraćala Andrićevoj priči „Knjiga“. Vraćam joj se još uvijek, uvjerena kako bi njezinim čitanjem trebalo započeti svaki  prvi sat lektire u novoj školskoj godini. Priča o mladim, nježnim i uplašenim dušama govori daleko više od psiholoških priručnika.

U mojoj knjizi, nabavljenoj nedavno na jednom sajmu, podcrtana je rečenica: „Svi traže od njega samo napor i pitaju za plodove toga napora, a nema nikoga kome bi mogao da se poveri i da potraži saveta i izlaza“.

Ivo Andrić, „Knjiga“ u knjizi „Veliki raspust“, Beograd 2012., str. 12.

15+