Praćka

Kao i većina ljudi, i ja sam Bibliju počeo ozbiljnije čitati istom u tinejdžerskim godinama, kad sam shvatio da ona nije samo vjerski spis, nego i veličanstvena književnost. I, upravo zbog dobi u kojoj sam bio, tada me se najviše dojmila priča o Davidu i Golijatu, a u njoj opet jedan posve sporedni motiv.

Uviđao sam, dakako, dalekosežnu poruku o tome kako slabiji može pobijediti jačega ako posjeduje vjeru i stanovite moralne kvalitete, ali još me više zaokupila činjenica da David pobjeđuje Golijata uz pomoć praćke. U tim sam se godinama, naime, još sasvim dobro sjećao vlastitih iskustava s praćkama, pa sam sebe smatrao i nekom vrstom stručnjaka za to područje. A budući da nisam znao za onakve praćke kakvom se David služi – gdje kamen može biti i prilično velik, a baca se snagom mišića – nikako nisam mogao shvatiti kako je to njemu pošlo za rukom da tako slabim oružjem pobijedi diva.

            Zapravo, mene je iznenadila već i sama činjenica da je David uopće imao praćku; za nju je, naime, po mome znanju potrebna guma, a bio sam sasvim siguran da gume u biblijska vremena nije bilo. Tako sam bio u nedoumici, pa sam se čak – premda to više nije bilo primjereno mojim godinama – stao ponovo zanimati za praćke i promatrati klince koji su se praćkama služili.

            Doista, praćka nikako nije mogla bez gume. Još više, praćke su se i klasificirale s obzirom na ulogu gume u njima: dijelile su se na jednocijevke i dvocijevke. A to jasno pokazuje da smo bili svjesni kako je praćka oružje, pa smo ih nazivali po analogiji s puškama, premda na njima nikakvih cijevi nije bilo. Ali, zato su jedne imale jednu gumu, a druge dvije.

            Jednocijevke su bile sasvim jednostavne: za njih vam je trebao komad gume, komad meke i savitljive kože i komad razmjerno tanke špage. Na cijeni je bila osobito bijela guma, zvana elastika, koja je izvorno možda služila da pridržava gaće, a možda i za kakvu drugu svrhu, s obzirom na to da je bila prilično široka. Na tu gumu – koja je bila dugačka otprilike trideset centimetara – vezala bi se na jednom kraju špaga, u dužini od desetak centimetara, i to tako da se dijeli na dva kraka. Ti krakovi pak spajali su gumu s kožom: kožu je trebalo oblikovati tako da bude ovalna, i na njezinim užim dijelovima probušiti rupice kroz koje bi se provukla ona špaga. U kožu bi se stavio kamenčić promjera od jednoga do dva centimetra, pa bi se zatim guma napela, držeći istovremeno onaj kraj s kožom i kamenčićem u drugoj ruci. Kad bi se guma do kraja rastegnula, trebalo je pustiti kožu i kamen bi odletio daleko i mogao je u rukama vješta strijelca gađati i prilično točno.

            Dvocijevka je bila nešto složenija, jer za nju su trebale dvije gume. Koža i špaga bile su slične kao i kod jednocijevke, a ovdje se osobito cijenila crvena, nešto tvrđa i manje elastična guma. I, sad dolazimo do onoga najvažnijeg: za dvocijevku su bile potrebne rašlje s krakovima od desetak i drškom od petnaestak centimetara. Dvije gume trebalo je pričvrstiti (opet špagom) za rašlje i tada se moglo pucati: dvocijevka je imala još i tu prednost što je mjesto gdje se dva kraka rašalja spajaju služilo kao ciljnik. Valjalo je samo zažmiriti na jedno oko, pa usmjeriti praćku na izabranu metu, i čovjek je mogao biti gotovo siguran da će pogoditi.

            E, sad se postavlja pitanje što je ta meta mogla biti. Tu ima raznih odgovora, od kojih neki i nisu baš po ukusu današnjega vremena, ali ja ću vam reći istinu, pa kako bude. Ali, da najprije kažem da ni s kamenčićima nije bilo jednostavno, nego je trebalo osobito odlaziti na mjesta gdje ima šljunka, recimo na razna gradilišta i na željezničku prugu, pa ondje nakupiti streljivo koje će nam poslužiti za gađanje.

            U što smo, dakle, gađali? Pa sad, bilo je tu i sasvim bezazlenih ciljeva: namjestili bismo, recimo, staru limenku na neko povišeno mjesto, a onda prema njoj ispaljivali svoje projektile. Ali, dakako, to je bila samo vježba: nekako smo osjećali da u pozadini cijele te priče s praćkom (u onom sloju našega bića koji nas je tjerao da praćku pravimo i njome se služimo) stoji lov. Pa smo tako onda gađali iz praćke žabe na rječici, a osobito ptice na granama: ptice je bilo najlakše gađati zimi, kad sjede nisko na stablu, pa još i nakostriješe perje, te su zato bolja meta. A na kraju – u slučajevima koji nisu bili osobito česti – mi smo iz praćke gađali i jedni druge, onda kad bi zaratila ulica protiv ulice ili kvart protiv kvarta.

            Svjestan sam da iz današnje perspektive sve to izgleda prilično ružno i barbarski, ali htio bih vas uvjeriti da je ta situacija imala i stanovite prednosti. Neću se sad služiti nikakvim antropološkim argumentima, pa tvrditi kako je lov čovjeku – to jest djetetu – prirođen evolucijski, nego ću tek reći da je bavljenje praćkom bilo dobro za zdravlje. Jer, provodili smo mnogo vremena vani, uvježbavali smo mišiće i oko, a nije nevažno ni to što smo u tim svojim praćkaškim pohodima razvili i stanoviti viteški kodeks. Jer, praćke su bile gotovo zabranjene i odrasli su na njih gledali prijekim okom, pa smo se tako učili solidarnosti ako je trebalo da jedni druge pokrivamo onda kad bi stradalo staklo na nečijem prozoru i kad je trebalo identificirati krivca.

            I, upravo ti prozori bili su u cijeloj toj stvari jako važni. Odrasli, naime tada još nisu bili tako fini kao danas, pa im nije smetalo ni što mučimo ptice ni što tamanimo žabe, ali su znali da među nama ima i loših strijelaca, pa da zato mnogi kamenčić završi u nečijem oknu. Zato su oni nama praćke branili, i zato smo ih mi uporno pravili: nekako se činilo da nas one čine neovisnima od odraslih i da nam daju moć da učinimo nešto opasno.   

            A onda je došla televizija, i tada se sve promijenilo. Ona je na praćke djelovala na dva načina. Prvo, prikovala je našu pažnju, pa smo na praćke i zaboravili. Drugo, uvjeravala nas je da nije dobro ubijati ptice, pa da, dakle, ni praćke ne valjaju.

            Ali, televizija nas je i vratila praćkama: doznali smo da je ekran zapravo žarulja, a žarulje pucaju kad se razbiju; a osim toga, televiziju zovu prozorom u svijet. Zato smo stali sanjati kako bi lijepo bilo taj prozor razbiti kamenčićem iz praćke. Mene ta maštarija nije ni do danas napustila.

(Pavao Pavličić, „Ropotarnica“, Matica hrvatska, Zagreb 2019.)