Požurite že-ne moje

„Zagreb je lijep ljeti, kad ga napuste njegovi stanovnici“, rekao je Bosanac zaustavivši auto ispred moje zgrade. „Nekako si požutjela, možda sam prebrzo vozio. Izvini, do ponoći moram biti natrag u svojoj državi“, pravdao se. Gotovo da sam krenula s: „Kao da samo ti imaš državu, daj čovječe“, ali sam se na vrijeme predomislila. Njega se nije moglo ničim uvrijediti osim glasnom sumnjom u opstojnost te države.

„Pojela sam porciju i po ćevapa, i još desetak visočkih medenjaka, kako ne bih požutjela“, odgovorila sam mu i potrčala prema stepenicama. U kupaonicu sam ušla u posljednji trenutak. Moje je lice, dok me ljubio na odlasku,  širilo miris kiseline i izmučene utrobe. 

Sestra mi je skuhala čaj od mente. „Od sad ćemo govoriti: Daj jedan od nane, sele moja“, pokušavala me oraspoložiti. „A zašto se on toliko žuri? Tko se još u Bosnu vraća bez upaljena sva četiri? Bosna će se još načekati onih koji prema njoj trče“, nastavljala je. „A da ti nisi možda, ha?“, nije se usudila završiti rečenicu. „Ma daj, nakon svih onih epruveta, nakon svega“, znala sam što mi želi reći. „Što nakon svega? O tome ne odlučujemo mi. Već onaj dečko gore“, ljutila se. Pogledala je prema stropu i dodala: „Ma kako se god on zvao.“ Protresla sam se. 

Moja mlađa sestra godinama nije spominjala Boga. Vjerovala je da su se njih dvoje trajno razišli jedne kasno jesenje noći devetsto devedeset i druge. Ona je plakala u podrumu sedamnaestokatnog nebodera, gladna i preplašena, a on joj je objašnjavao kako je mora napustiti, kako mu se hoće zraka i svježine. Na odlasku ju je opomenuo da joj ruke nisu dovoljno čvrsto sklopljene. Sestrine riječi su me uznemiravale. Nisam bila spremna na buđenje nove nade.  Njezino „Bit ću možda tetka, lijepo tetkino Bosanče“,  dodatno su  me  razbjesnile. „Tebe su ti idioti uvjerili u tvoju krivicu, pogledaj glupačo svoje nalaze“, počela je urlati na mene. Očekujući njezinu ispriku, rasplakala sam se. Poslije nekog vremena ispovraćala sam čaj od nane. Njoj u inat.

 „Možda ti nisam smjela staviti med“, sestra je postala pomirljiva. „Ujutro ću ti kupiti test“, rekla je i poljubila me u čelo. „Nek misle da je za mene, ipak sam ja mlađa, a i štovane magistre neće me prepoznati. Zamisli koja bi priča krenula. Ostavljenu ženu velike i tako dalje, sreli smo u trenutku kad je stidljivo zatražila i tako dalje“.

 „Začepi,  mala, jedva čekam da odseliš“, procijedila sam.

(ulomak iz priče „Požurite že-ne moje“, u knjizi „Knjiga od žena, muškarac, gradova i rastanaka“, Zagreb, 2009.)