Povijest jedne čitateljske ljubavi

Na zgradi s adresom Dolac 8, baš iznad Zagorkina stana, stoji natpis Prodaje se – povoljno. Mladi agent gleda me s nevjericom dok mu govorim kako znam, ali mu ne želim otkriti, kojim bi reklamnim tekstom mogao privući potencijalne kupce. Ljubomorno zadržavam za sebe rečenice poput S prozora svoga stana uvjerite se kako kumice s placa još uvijek svoju djecu dozivaju imenima Zagorkinih junaka.  Utišavam pred njim svoju brigu potaknutu nagađanjem tko će uskoro sanjati nad prostorijom u kojoj je najčitanija naša spisateljica slagala intrigantne priče. Zasigurno netko kome moja rečenica, da sam je i izgovorila, ne bi značila ništa. Priznajem samo da ću osjetiti silnu zavist u trenutku kad na, sada zamućenim, prozorima ugledam nove zavjese i da ću se tješiti vjerom da meni nepoznata vlasnica, osim što joj je milo stanovati u srcu grada, zna nešto i o tugama stanarke koja je s iste adrese zauvijek otišla prije šezdeset i dvije godine. Kada bih bila savjetnicom u uredu koji brine o nekretninama, predložila bih zakon po kojem bi se u kupoprodajne ugovore unosio poseban dodatak. Njime bi kupac, osim novčanih, morao ispuniti i dodatne obveze. Iznad potpisa, primjerice u slučaju nekretnine Dolac 8, stajala bi pitanja poput: Tko je bio Zagorkin pravi zaštitnik, nazivi časopisa koje je uređivala, godine u kojima je bila na čelu Obzora, naslov romana građenog na činjenicama iz autoričina života… Priznajem da, dok to izgovaram, podsjećam na neku od naivnih Zagorkinih junakinja. Zatajujem da mi je posvema jasno kako osoba koja zna točne odgovore nije u isto vrijeme spremna ispuniti glavne ugovorne točke, izdvojiti toliko i toliko po metru kvadratnom. Barem neko vrijeme, dok se ne skine reklamni oglas, ja ću se, svakom posjetom tržnici, maštom useljavati u stan iznad stana najomiljenije i najosporavanije, birajući društvo s kojim ću piti kavu u sobi s pogledom na crvene suncobrane.

Prvo ću počastiti svoju susjedu iz djetinjstva. U njezinoj kombiniranoj sobi, iza stakla vitrine u boji mahagonija, premijerno sam – prije više od četiri desetljeća – ugledala smećkasti komplet spisateljice koja je, prema njezinim riječima, pisala o ljubavi i domovini. Imala sam deset godina. Autoričino ime odmah sam upamtila. Čovjek u čijem sam domu živjela i koji je brinuo o mom odrastanju podrijetlom je bio iz Zagorja. Voljela sam ga. Unatoč tome obraćala sam mu se rijetko, persirajući ga – Jeste li poznavali Zagorku?, upitala sam ga jedno poslijepodne vrativši se od susjede. Odmarao je poslije ručka; čitajući Vjesnik. – Nisam. A nisam je ni čitao. Ne bi trebala ni ti – dodao je. Okrenuo je novi list novina davši mi na znanje da nema mjesta upitu zašto. Kada sam susjedi, još istoga dana, prepričala starateljev odgovor, ona je samo rekla: – Nisam ni mislila da bi gospodin to čitao. Njezino tooo,  podsjećalo je na otegnutu lijenu ravnicu u kojoj smo živjeli.

            Krenula sam Zagorkine romane tajno posuđivati u Radničkoj knjižnici, smještenoj u ljetnikovcu Pejačević. Kao najvredniji mladni korisnik, mogla sam svjedočiti o stalnoj prostornoj praznini iznad Zagorkina imena. Voditelj, umirovljeni stolar, objasnio mi je da su knjige cijelo vrijeme na posudbi. – Kažu da je ona pisala i o našičkom grofu bogatašu, dodavao je. Pretpostavljam da je svojom rečenicom potvrđivao presudu usvojenu na večernjim partijskim sastancima. Na njima je zasigurno naučio i lekciju o čuvanju tajne. Romane mi je dodavao ispod pulta. Moja čitateljska misija nije otkrivena. Godinu, dvije poslije izdavačko poduzeće čije su dnevne novine redovito ulazile u našu kuću pokrenulo je novo tiskanje Zagorkinih romana u sveščićima. Umjesto slatkiša svakog sam ponedjeljka kupovala novi nastavak Republikanaca. Čitala sam noću. Sveščiće sam odlagala pod madrac. Jednoga dana nisam mogla odoljeti da novi nastavak ne ponesem u školu. Nekoliko milimetara Republikanaca s crtežom osuđenika virilo je ispod moje tamnozelene školske torbe. Nastavnica je odlučno koračala učionicom. U jednom se trenutku sagnula. Izvukla je sveščić. – Takva učenica, a čita Zagorku! – izgovorila je. Bila je razočarana. Nije mogla razumjeti da to čini dijete koje je nedavno pobijedilo na općinskom natjecanju mladih literata izgovarajući stihove Dragutina Tadijanovića.  A nastavnica je tako voljela Tadiju.

Školski incident povjerit ću svojim ukućanima. Priznat ću da sam umjesto sladoleda kupovala Zagorku. – Znam, rekao mi je trafikant – bilo je sve što je domaćin izgovorio. Nakon toga je zatražio da mu dam sve nastavke. Umjesto postavljanja lomače, staratelj je sveščiće dao na uvezivanje. Vratili su mi se dva mjeseca poslije; u koricama nalik mojoj školskoj torbi, s utisnutim bibliografskim podacima. “On je nastavke kupovao do kraja”, zaključila sam. Poljubila sam ga. – Kada budeš starija, shvatit ćeš da ima daleko boljih pisaca, izgovorio je.      

U to vrijeme ništa još nisam znala o književno-znanstvenim autoritetima. Da mi je knjižničar stolar dao na čitanje roman Tajna krvavog mosta i da sam pročitala uvodni tekst uz Sabrana djela napisan perom uglednoga sveučilišnog profesora i da sam svojoj nastavnici izgovorila Ivo Hergešić je pripremio Zagorku, možda bi ona prislonila oblog na moj obraz. Ili bih veći blagoslov Zagorkinim rečenicama priskrbila da sam istoj osobi mogla reći da je autorica Republikanaca krajem pedesetih godina napisala i jednočinku Slijedimo Tita pa što nam tko može, dramski tekst idealnoga naslova za naše zidne novine. Možda sam joj mogla, da sam imala uvid u materijal mladenačkom drskošću spomenuti i naslov Zagorkinih autobiografskih sličica Tko ste vi? ili pak u znak pomirenja, opisati govor dvanaestogodišnje djevojčice Marije, kćeri Ivana Jurića, upravitelje imanja Geze Raucha, u kojem ona grofa Khuena moli da Hrvatsku brani od Mađara. Nastavnica bi već sljedećeg dana potražila knjige žene koja se bunila protiv nemile tuđinske vlasti i domaćih izdajnika. U jedno sam sigurna, nisam joj smjela reći samo ono što sam i sama saznala puno poslije, a tiče se njezina najdražeg poete. Petoga svibnja godine 1932. i njezin je pjesnik sudjelovao u incidentu što su ga u Malom kazalištu u Frankopanskoj ulici izazvali studenti Filozofskog fakulteta. U osam sati navečer toga je dana započela predstava nastala dramatiziranjem Zagorkina romana Suparnica Marije Terezije. Nakon svršetka prve slike nastalo je zaglušeno zviždanje i glasno protestiranje protiv komada koji nije zaslužio da bude stavljen na repertoar. Među uhićenima bio je i Dragutin Tadijanović.

.

            U inat mnogima, upisat ću književnost. Na studiju nitko neće spominjati Zagorku. A ja ću zavoljet neke nove pisce, fascinirat ću se prvijencima hrvatskih fantastičara i pjesmama offovaca. Na samu pomisao da sam donedavno tajno čitala laku herojsko-ljubavnu prozu, onu koju su gutale umorne žene moje provincije, crvenjet ću. Tješit ću se da će dolazeće godine izbrisati nezrele čitateljske korake. Uskoro ću ponovno prepoznati zbunjenost. U časopisu Republika, pojavit će se (1982.) Pismo Mariji Jurić Zagorki, priča pisca čije sam prve priče znala gotovo napamet. Novi Pavličićev tekst čitat ću kao posljedicu autorske krize. Od same činjenice da je pisac borhesovske poetike uputio pravo pismo Mariji Jurić, još će me više iznenaditi podatak da se dopisivanje odigralo pod uredničkom palicom Branka Maleša. Unatoč prve pomisli kako autora treba kazniti budućim nečitanjem, a pismonoši – uredniku slavne Republike – prestati slati svoje prvijenačke kritike, dogodit će se sasvim suprotno. Zagorkini zeleno ukoričeni Republikanci bit će pronađeni na polici djevojačke sobe u provinciji i preseljeni na čitanje u grad, u podstanarski stan ispunjen knjigama. Najdosljednijim sustanarima moje biografije.

Zagorku sam čitala sve hrabrije. Sličila sam na ljubavnike koji svoju vezu, na samom početku, drže grijehom, potom je priznaju najbližim prijateljima i rođacima, a onda u jednom trenutku zagrljeni prošetaju središtem grada. Tom priznanju pridonijela je ponajviše Lasićeva monografija o Zagorki, objavljena 1986. godine. Tema Zagorke konačno je otvorena. Upozoreno je na tekstove o kojima smo znali malo. Slika je postala cjelovitija. Kao što je svojim političkim, socijalnim, novinarskim, pa i feminističkim angažmanom koračala vremenu unaprijed, tako je i u ispovijedima u prvom licu, Tko ste vi, Kako je bilo i Što je moja krivnja puno prije svih ostalih, Z. odlazila u fikcionaliziranje, vodeći računa o učinku teksta i stanju čitatelja. Ponovno, ispred.

            Kod svakog razgovora o njoj, prisjetim se i promjene vlastita odnosa prema njezinu imenu. Danas, za Zagorkom posežem kad sebi i drugima želim pojasniti poziciju žene u domaćoj literaturi, kad se pitam o vječnim sumnjama vezanim uz ukus publike, kada ne znam što se krije iza komplimenta Kolegice, vi ste muž na mjestu, ili kad u samoći analiziram rečenice sa stranica Zagorkina Ženskog lista: Žene koje u sebi osjećaju jak poziv za znanost, umjetnost ili slično, morale bi da se odreknu fizičkog materinstva i ne udavati se…

Možda će na ta pitanja poželjeti odgovoriti i još uvijek nepoznata vlasnica na poznatoj adresi Dolac 8. Srećom, sada se na upite o Zagorki mogu dobiti valjani odgovori; u Zagorkinu stanu pretvorenom u Memorijalni centar, od znanstvenica i zaljubljenica koje više ne crvene izgovarajuće njezino ime i koje prepoznaju dar što svakodnevno mogu svjedočiti kako kumice s placa još uvijek svoju djecu dozivaju imenima Zagorkinih junaka.

25+