Posveta

Rado potpisujem svoje knjige. Pogledam u oči osobi koja stoji s mojom knjigom u ruci i upitam je kome bi posveta trebala biti upućena. Tekst, ispod kojega slijedi potpis, prilagođujem godinama i spolu čitatelja.

Iskaze poput „srdačno“, „prijateljski“ koristim samo kad se nađem u vremenskom tjesnacu, ili u danima osobito loše bio – prognoze. Otkako sam svoj stručni prvijenac, sa sentimentalnim obraćanjem „dragom i poštovanom profesoru“, pronašla u antikvarijatu, u kemijsku sam olovku ugradila kontrolne mehanizme. Posveta je, moram dodati, bila potpisana mojim imenom i prezimenom te datumom i mjestom darovanja.  Rukopis je, za tu prigodu, bio besprijekorno čitak. Novi mehanizmi ne lišavaju nove posvete topline obraćanja, ali posebnim filtrima sprečavaju oslobađanje prekomjerne količine osjećajnosti.

Knjigu sam kupila u strahu da netko treći – naiđe li na  knjigu po povoljnoj cijeni – ne postane svjedok moje naivnosti. Na ulici sam krenula pronalaziti razloge zbog kojih se knjiga s takvom posvetom mogla naći  u prodaji. Nijedan mi nije bio prihvatljiv. Svoj antikvarni prvijenac držim na polici rezerviranoj za knjige koje su autori, uz potpis i pokoju lijepu riječ, darovali meni. Nakon što sam im pridružila „vlastitu knjigu s vlastitim potpisom upućenu drugome“, poželjela sam na uskom papiru napisati napomenu: „Jednoga dana, Magdice, ove knjige ne nosi u antikvarijat!“ I zalijepiti je na dasku najčvršćim ljepilom, kao zapovijed danu u ime svih onih koji svoje prvijence, s puno straha, nelagode i divljenja, daruju ljudima  u čijim znanstvenim i ljudskim licima vide svoj uzor.

[adrotate banner=”1″]