Pored vode raste javor

(velika snaga Mlakićevih voda)

Josip Mlakić jedan je od onih autora koji svojom literarnom praksom potvrđuje veliku metaforu po kojoj pisac cijeli svoj život piše jednu – svoju – knjigu. Onako kako treba. Pisci imaju svoje teme i stvaraju svoje Djelo. Konačno bi to trebali prihvatiti i književni kritičari – rijetki koji su ostali – koji se interpretirajući nove naslove istoga autora uvijek iznova iščuđuju autorovoj vjernosti koju iskazuje prema vlastitoj pripovjedačkoj matrici.

Čitati svaku novu Mlakićevu knjigu znači u nju ugrađivati dosad pročitane mu naslove. I ne samo to. Prisjećati se usput i pisaca kojima je sam Mlakić dužan, a taj dug  – za razliku od mnogih drugih – on jasno i priznaje (predavanje o dugu Andriću). Čitati Mlakića znači i čitati prozu u kojoj i vlastiti – u mom slučaju – strahovi od poplava, predugih kiša, ratova i nesreća – dobivaju potvrde, pojašnjenja i zajedničke trenutke tješenja. Čitati Mlakića znači i sebi, ali i drugima potvrditi da su pisci vlasnici opsesivnih tema  i motiva. Jedna od tih tema – u našem slučaju – je ponovljivost zla, a jedan od ključnih motiva koji je u funkciji te teme upravo je voda. I kad se sad pred takvim štivom nađe čitatelj koji s pripovjedačem, ili je bolje reći autorom, dijeli zajednički iskustveni katalog pa je k tomu još odmalena nagovaran na literarizaciju osobne povijesti, onda se u taj komunikacijski savez – kao što je već i napomenuto – ni svjedoci, ni bilježnički uredi u kojima su se listovi filadendrona nagnuli nad darovnicama i oporukama, ne mogu  upletati.      

Roman Živi i mrtvi, objavljen 2002. i nagrađen Vbz-ovom nagradom za najbolji neobjavljeni roman, može se čitati i kao roman o povijesti. Jasno, u pravu su sad i zagovaratelji književne precizne teorijske mehanike koji će zasigurno upozoriti da u tom romanu nema ni jedne povijesne osobe i povijesno ovjerenog datuma, povijesnog prostora zabilježenog u nacionalnoj ili svjetskoj enciklopediji. Ali Mlakićev roman, čija se radnja odvija kroz dva velika povijesna vremena (2. svjetski rat i posljednji rat u Bosni i Hercegovini) upravo je i gotovo isključivo samo to. Živi i mrtvi govore o povijesnoj ponovljivosti, o povijesnim krugovima (riječ krug je često naglašavana u Mlakićevoj prozi), o nemoći da se i skrivanjem pod poplun umjetničkog čina – od nje pobjegne. Gradbeni elementi romana o povijesti ne moraju biti preuzeti samo iz popisa književnoteorijskih čvrstih termina i termina indikatora. Vrlo često oni se mogu prepoznati i u prostoru tematskog sustava (primjerice motiv sječe u romanima Ive Andrića, Ivana Aralice i Nedjeljka Fabrija) . Kada je riječ o Mlakiću, onda je ta ponovljivost vezana, uz ona stalna gradbena mjesta, uz prepoznatljivu, uvijek istu atmosferu, a atmosfera je postignuta opisom kiša i  vode.

*

Prije negoli što opišemo vodu u funkciji gradbenog elementa romana o povijesti, naznačimo ukratko na koje se sve načine voda uvodi u roman Živi i mrtvi.

1.Riječi koje svoje primarno značenje ostvaruje uz imenicu voda uključuju se u drugi kontekst, a sve u funkciji pojačanja slike ili dojma. Primjerice: Svjetlost se razlijevala, padine brda se utapale (Mlakić 2002: 9); Mogao je pratiti kako na jednom mjestu iznad njegove glave polako bubri kapljica, podsjećala ga je na oteklinu na tijelu (Mlakić 2002: 68); Pri svjetlosti, koja je dopirala s ognjišta, mogao se i nazrijeti mliječnobijeli trag dima kako lagano curi prema krovu staje (Mlakić 2002: 77); Bio je nagnut nad vratištem i vidio je samo te zažarene ugarke u moru ugaslog pepela (Mlakić 2002: 137);  Sve je obično završavalo mučnom glavoboljom u kojoj bi se potpuno rastopila njegova razdražljivost…(Mlakić 2002: 144); Sumaglica je još uvijek plovila uz rub šume i oni su tek nazirali nejasnu siluetu nesretnika…(Mlakić 2002: 155). Najsnažnija, u komunikaciji sa središnjim raspoloženjem vremena i likova, utopljena u žanr romana je ona iskazana u imperativu Operi  za svaki slučaj; dakle, Pucaj za svaki slučaj…(Mlakić 2002: 109).

2.Česte su i poredbe preuzete iz kataloga vodenih pojava: Poput mora iznad kojeg plovi crna magla (Mlakić 2002: 35);. Zamišljao je da se čuje šum curenja pijeska, cijelog mora pijeska, što bi trebalo podsjećati na monotono žuborenje vode, koji bi prekidao samo rezak zvuk kada bi neki sat iscurio i kada ni nekome „nestalo vremena“ (Mlakić 2002: 45);  Svjetlost je poput slapa ulazila u sobu i kroz spuštene trepavice nazirao je čak i tetovažu na majčinoj ruci (Mlakić 2002: 47).

3. Voda se spominje na jednom mjestu, u priči bliže povijesti, a pri samom kraju romana i u razgovoru u kojem je upotrijebljena u uobičajenom frazemu: – I šta onda! – ponovio je Mali istim tonom. – Ništa – rekao je Vijali hladno, i dalje ga ispitivački promatrajući. – Samo istresi vodu iz ušiju. – Kakvu vodu?- pomalo zbunjeno je upitao Mali. Onaj hladni Vijalijev ton kao da ga je malo otrijeznio .- Ušla ti je voda u uši, dečko! – rekao je Vijali nekim ravnim i ravnodušnim glasom. (Mlakić 2002: 177)

4. Na nekoliko se mjesta spominje i kao simbol života, ali života koji je već u odlasku i ona više ne uspijeva ispuniti jednu od svojih primarnih zadaća.  – Vode, zaustit će zarobljeni partizan (u genitivu!), pa kad mu je domobran i doda, a on je u trenu ispije, prijeki sud izvršit će svoj zadatak.

Čak i kad je voda iskorištena u oblikovanju lijepe i poetične slike, kojom se karakterizira i lik i prostor, ubrzo će ta ista slika biti prebojana bojama iz paleta bosanskih nesreća i zla. Na dan Svisvetih (priča iz dalje prošlosti), plahi i bojažljivi domobran Ferid spušta kiticu cvijeća u potok, i gleda za cvijećem sve dok ga voda ne odnese (Mlakić 2002: 67). Nakon samo nekoliko stranica, njegov suborac Stojan, pogođen metkom, nestaje u vodi. Pripovjedač poseže za poredbom koja briše pravo na ljudskost: Vidio je samo kad su nestali u vodi, potom se je još jednom Stojanovo tijelo nakratko pojavilo iz vode, a odmah zatim nestalo poklopljeno mutnom bujicom. Znao je da im više nema spasa. Nestali su netragom u vodi, poput onih cvjetova što ih je Ferid dan prije u bespomoćnom očaj ubacio u potok.—- Bacio je ispražnjenu pušku u kanjon i uzeo drugu (Mlakić 2002: 85)

Vodi se, u Mlakićevu romanu, jednostavno rečeno, ne daje pravo na prikazivanje u svom iskonskom značenju vezanosti uz život: Pokušavao je sve za što je od ranije znao da bi mu moglo pomoći: kvasio čelo hladnom vodom, pritiskao rukom bolno mjesto na čelu, ali uzalud (Mlakić 2002: 145). Oduzimanjem toga prava ukida se vjera u napredak i pojačava teza o povijesnom ludilu.

.     

5. Voda  se najčešće pojavljuje kao kiša i  kao snijeg: Kiša je žestoko padala, miješajući se sa snijegom (Mlakić 2002: 72)  koji će se ubrzo početi topiti. Upravo u kombinaciji kiše i snijega ostvaruje se specijalni efekt ratne tjeskobe: Mrzio je te periode: zemlja natopljena vodom, pusta i prljava, podsjećala je na bolesnika koji se znoji u groznici, a zrak vlažan i pun nekih slatkastih mirisa truleži. Snijeg se bučno spustio s krova, i to s one strane kuće na koju je gledao prozor sobe u kojoj je spavao (Mlakić 2002: 43;  Vani je tlo bilo prekriveno tankim slojem snijega, ali još uvijek nije  bilo smrznuto. Tlo je bilo natopljeno vodom, i u trenutku kada je doskočio osjetio je kako mu noge tonu u meku i raskvašenu zemlju. Snijeg je još uvijek padao (Mlakić 2002: 69).

U cijelom romanu nema nagovještaja razvedravanju, upravo kao što nema nade i vjere u bolje. Iza kiše slijede pljuskovi, iza pljuskova slijede poplave, nakon njih se urušavaju prijelazi preko rijeka i potoka. Povijest je krug i ponavljanje uvijek istih nesreće, ali te su nesreće sve strašnije i veće, a krugovi godinama povećavaju svoje dijagonale. Kada se unuk sjeća djeda (svaki vojnik u svom vremenu), onda se – kao naznaka povijesne ponovljivosti – spominju kiše: Djed je umro na Ilinu, pred večer, zrak je bio hladan i pročišćen kišom koja je pljuštala cijeli dan…(Mlakić 2002: 95).

Nije nevažno upozoriti i na podatak da se u drugoj priči (priči iz posljednjeg bosanskog rata u kojoj unuk ponavlja priču svoga djeda i iskustvo Drugog svj. rata) ima daleko više kiše: Kiša je uporno sipila…. Ko da nikad neće stat- rekao je Martin Feridu (Mlakić 2002: 56); Sada je vidio i groblje, odnosno samo nejasne obrise kapelice i mutno treperavo svjetlo svijeća. Još uvijek je kišilo. Cerada kamiona negdje je prokišnjavala i krupne su kapljice u pravilnim razmacima padale točno ispred njegovih nogu (Mlakić 2002: str. 68); Kiša je i dalje pljuštala nesmanjenom žestinom. Sva trojica su bila mokra do gole kože (Mčakić 2002: 82); Ubrzo je cijela krpa bila natopljena krvlju i kišom (Mlakić 2002: str. 84);

Na nebu su se skupljali sivi oblaci, svaki čas je prihlađivalo i bila je užasna sparina; Bit će zajebano ako pokisnemo (Mlakić 2002: 131); U daljini kao da je počelo kišiti (Mlakić 2002: 135); Osjetili su kako počinje propadati sitna, hladna kiša (Mlakić 2002: 176).

            Voda se veže i uz kiše i magle: Izgledalo je kao da magla izbija iz zemlje. Sporo je i nisko lebdjela nad zemljom. Počelo je i grmjeti. Zvukovi grmljavine su bili slabi, izgledalo je kao da dopiru iz visine, odnekud visoko iznad niskih, olovnih oblaka, koji su potpuno, poput ogromne tamnosive kupole, zaklonili udaljena brda (Mlakić 2002: 176); Vlagu više nije osjećao, jer je bio mokar do gole kože. Kiša je prestala i sad se mnogo bolje vidjelo. Kroz sve rjeđu sumaglicu, vidjelo se par planinskih vrhova u daljini, koji su bili pod snijegom (Mlakić 2002: 141)

            Voda i vatraprirodne suprotnosti – sudionici su iste priče.. U Mlakićevu romanu, u kojem se zlo ne može objasniti, voda i vatra idu jedna uz drugu Tada se sjetio: negdje u pričama o Crnim vodama i Grobnom polju, bile su i vatre, ne sjeća se više u kojem kontekstu, ali zna da su spominjane (Mlakić 2002: 34). Neobjašnjivo postaje objašnjivo. Voda i vatra sjedinjuju se u jednu imenicu koja nemogućnost suprotstavljanja nesrećama i vječnu ponovljivost i istost: Već je pomalo svanjivalo: na istoku je iznad horizonta probjeljivalo,a  na jednom dijelu svijetlog neba vidjelo se blijedo i ravnomjerno crvenilo: imalo je ružno boju krvi israne kišom, neprestano se širilo i izgledalo kao da će se za kratko vrijeme prekriti cijelo nebo, a tazim pasti na zemlju i kao krvavi posmrtni pokriti prekriti sve, i žive i mrtve (Mlakić 2002: 209).

***

Voda kao gradbeni element

            Prostori oko kojeg se bitke vode  (u obje priče, u oba rata) su prostori Grobnog polja i Crnih voda (umjesto crnih mogao je stajati možda zamjenski pridjev mutnih).

Vode se prvo javljaju u – što je itekako važno za Mlakićevu prozu –  u funkciji prepoznavanja  davno poslušane priče. Priče se nasljeđuju kao što se nasljeđuju i predmeti. Samo što predmeti ne vrijede bez priče o darovatelju. Unuk, tuđom odlukom odjeven u vojnu uniformu, stupivši na prostor Crnih voda, čuje – od onih koji znaju – naziv i nakon toga se pokrenu sjećanja ma djeda i njegova, tiho, izgovorena svjedočenja:… da Grobno polje započinje čim se pređu Crne vode, i da su na tom mjestu poginula dvojica seljana, koji su bili s djedom u domobranima. Pričalo se da su Crne vode tih dana bile nadošle od kiša i da leševi tih ljudi nisu nikada pronađeni. A tu su bile i te vatre…(Mlakić 2002: 49).  Drugo poglavlje trećeg dijela romana i naslovljeno je Crne vode.  I sada dolazimo do središnjeg mjesta na kojem želimo pokazati snagu i opravdanost opisa takvih voda u romanu koji kroz dvije priče, toliko smo to puta ponovili, nastoji upozoriti na nemogućnost bijega pred velikom poviješću.  Integralni opis s tematskom jezgrom u funkciji opisa priloške oznake prostora bit će dan prvo u priči iz dalje prošlosti: Crne vode su uski kanjon skoro okomitih obala, mračan i zastrašujućeg izgleda. Dolje u dubini teče potok čije su vode protjecale mjestom gdje je svjetlost teško dopirala i zbog toga vječito izgleda tamnim. Za kišnih dana sva voda, koja se skupljala gore naviše u planini, slijevala se u kanjon. Na više mjesta su se mogli vidjeti manji potočići koji se obrušavaju prema kanjonu, a ponegdje, gdje je voda jače dotjecala i neposredno prije obrušavanja se razlijevala, izgledalo je kao da se u dubinu spušta mutna vodena zavjesa. sada se kanjonom valjala moćna, mutna bujica, koja je nosila sobom klade, izvaljene panjeve, pa čak i čitava stabla, isčupana iz zemlje skupa s korijenjem. Krupnija stabla ili klade, koje je on jedino mogao nazrijeti u polumraku kanjona, izranjala bi povremeno iz vode, a zatim, kao da ih neka zastrašujuća sila povuče natrag. Nakratko bi nestala i pojavila se uzvodno: neodoljivo je podsjećala na utopljenika koji se grčevito i uzaludno bori protiv moćne bujice (Mlakić 2002: 80). Generacija unuka našla se u novom ratu, na istom prostoru, u istom besmislu. Samo oni sada imaju još težu zadaću. Taj kanjon treba prijeći. Dakle, Mlakić ne samo da ukazuje na ponovljivost, nego u nju ucrtava – kako je to činio i spominjući Priču o plavoj zmiji u svom prvijencu Kad magle stanu, misao da se zlo godinama i pojačava. Nakon što se dan gotovo identičan opis, ali sada iz perspektive bliže nam priče (u središtu su Robijevi strahovi), slijedi narativna sekvenca prijelaza preko balvana: Prijelaz preko kanjona nije izgledao nimalo ugodno. Netko je jednostavno oborio dva bora i postavio ih, jedan do drugoga, s jedne obale na drugu. Razmak između obale kanjona ovdje je bio najmanji, jedno sedam-osam metara. Voda je protjecala bar dvadesetak metara ispod balvana i nije, kao dolje gdje su došli do kanjona, bila u polumraku. Mogli su vidjeti srebrenkaste odbljeske vode na nekim mjestima, jer su odnekud iskosa zraci sunca upadali u kanjon. – Ajde, bolan Robe, di si vidio da u filmovima Clint Eastwood padne u vodu? – rekao je Mali (Mlakić 2002: 114). Balvan ovdje ne naznačuje povezanost, jednu od mogućnosti bijega, spojivog onog što je Bog razdvojio, nema u njmeu ništa od simbolike iz Andrićevih romana, priča i samog eseja Mostovi: Mutni i nadošli Vrbas su oba puta prešli preko nekih balvana položenih između obala, koji su na par mjesta bili pod vodom (Mlakić 2002: 55).

            Opsesivna tema bosanske nesreće i zla iščitava se na svakoj stranici. Teče poput rijeke koja onda u jednom trenutku, zbog pojačane struje povijesti, izbije na površinu. Sve Mlakićeve slike nude se u višestrukosti svojih značenja. I sve je povezano s osnovom mišlju, svrhom i atmosferom. Primjerice, 3. dio romana naslovljen je Water resist. Riječ je o satu kojeg dečki uzimaju s ruke neprijateljskog ubijenog vojnika. Prvo se muče s dekodiranjem značenja, a onda kada oni shvate da je riječ o satu otpornom na vodu, na red dolazi čitatelj. Vode su ovdje naznaka zla, sat koji u Bosni pokazuje uvijek isto vrijeme i precima i potomcima, otporan je na zlo. Ukratko, svijet je naučen živjeti u vremenu u kojem se ne zna tko će napraviti čorbu, a ko će je pokusat (Mlakić 2002: 131)

Čitajući romane o povijesti redovito smo nalazili na motive kojima se pokušava uvjeriti pojedinca da tračak svjetlosti i nade za bijeg iz ludosti, jalovosti i smrti, ipak postoji. Na kraju bi se, primjerice kao što je to u romanu Feđe Šehovića, Gorak okus duše, ipak pokazalo da je i pronađena oaza umjetnosti ipak nemoćna pred krojačima sudbina slabih likova. I Mlakić uvodi jedan takav motiv. Riječ je o sevdalinki Vozila se po Vrbasu lađa. Vremena su u pjesmi  mirna. Pjesma je sačuvana u sjećanju isprovociranom vremenom sada: bakreni odsjaj umirućeg sunca u majčinoj kosi negdje pored Vrbasa i krupne bradavičaste kapljice po zarošenoj staklenoj boci iz koje je pila vodu, Muminov glas i njegovo nazalono „Vozila se po Vrbasu lađa“ (Mlakić 2002: 103). Mumir je šargije izrađivao od javorova drva.  One kojima je pratio stihove pjesme o lađi i Vrbasu bila je zasigurno izrađena od javora koji raste uz vodu. Ali, bosansku. Uključujući posvojni pridjev, oduzimamo i umjetnosti pravo na nadu.

*

U Bosni mjesecima nije prestalo kišiti. Narod spominje biblijske poplave. Kuće koje su nakon rata iznova podignute plove po cestama pretvorenima u rijeke. Dvanaest godina nakon objavljivanja romana Živi i mrtvi brišu se granice literature, zbilje, priče i povijesti. Iza kiše nikako da dođe sunce, a i kad, i ako proviri, virit će prekratko. Ne znam je li, na ovim prostorima, još uopće i ima smisla, izgovarati bakinu poslovicu Baci niz vodu, srest ćeš uz vodu.  I to dok se lađe po Vrbasu vrte u krug.  

13+