Pogled kroz prozor

Volio je sjediti u njezinoj kuhinji. Tijesnoj, nakrcanoj, zagušenoj mirisima zaboravljenih jela. Površinu malog stana kuhinja je smanjivala za četiri kvadrata.

            Ona je uspjela u taj skučeni prostor ugurati i naslijeđeno posuđe, i stare avane i ručni mlin za kavu, i staklenke sa začinima, i limene kutije s natpisima bombona čiji je okus na nepcima osjećala i desetljećima nakon što su se prestali proizvoditi, i drvena sita, i oklagije, i plave emajlirane šerpe i lončiće.

Sa zidova su se smiješile izvezene debeljuškaste kuharice ispod kojih je pisanim slovima stajao važan životni poučak, sačuvan iz vremena koje nije poznavalo teorije rodnih studija i u kojem se znalo tko kuha ručak a tko ide u lov.

Čim bi ušao, Ona bi zamahnula rukom i – poput prvoškolke srednje prometne škole – dala mu naputak o pravcu kretanja. Nije ga poštovao. Njegovo tijelo, usmjeravano prema dnevnoj sobi – uvijek čistoj i osvježenoj mirisom lavande – odabiralo je suprotan smjer. Hodnik koji vodi ravno u kuhinju. Nije se ljutila, ali nije ni odustajala. Mjesecima je pokazivala desno, a on je tvrdoglavo odabirao lijevo. 

Na ulaznim vratima kuhinje redovito bi zastao. Potom bi podigao stolicu koja je stajala tik do vrata; jednu od dvije moguće. I okrenuo je prema prozoru. Isti bi čas sjeo i prekrižio noge. Bio je visok muškarac. Vrhovi njegovih cipela dodirivali su donju policu starinskog kredenca, kupljenog na Britancu prije desetak godina. Tada se, zavedena prošlošću i bojama, nije pitala kome je kredenc pripadao prije, kako su izgledale ruke stolara koji ga je modelirao i je li netko plakao u trenutku kad je vlasnik odlučio komad – možda naslijeđenog pokućstva – prodati nepoznatoj ženi.

Ona bi se, gledajući ga u zatiljak, isti čas počela ispričavati. Crvenjela je nad neopranim posuđem, mrvicama kruha ostavljenim na lanenom stolnjaku, nad novim masnim mrljama što su se ugnijezdile na zidu iznad keramičkih pločica. Slušao ju je i blago joj se smiješio. Nije prestajao gledati kroz prozor. Srećom, staklo je uvijek sjajilo, besprijekorno čisto. Još kao studentica, džeparac je zarađivala perući prozore u jednoj poslovnoj zgradi nadomak studentskog doma. I za razliku od mnogih drugih bića na ovom svijetu, posao kojim je poboljšavala svoj skromni mladenački standard, nije poslije zamrzila. Osjećala je prema njemu neku čudnu zahvalnost. I svake, svake, subote hvatala se starih novina i prelazila preko stakala. Baš kao nekada, dok se s polica u trgovini nisu šepurila najrazličitija sredstva za čišćenje. Po svemu je ta žena pripadala nekom drugom vremenu, pa čak i po načinu na koji je održavala prozore svoga stana.

            On je bio slikar. Ugledan i tražen. Svatko tko je u ovom gradu držao do sebe, težio je imati barem jednu njegovu grafiku. Makar i pretposljednji otisak u nizu od sto. Kritičari su ga često uspoređivali s Belom Čikošem, pogotovo iz njegove treperave faze. Ona je bila knjižničarka, trinaest godina mlađa od njega. Nije znala slikati, ali je voljela lopoče. Baš kao i on. Netalentiranost je iskupljivala strpljivošću. Imala je volje satima i satima slušati njegove duge, duge monologe. Riječi su mu bile primjerene građanskim salonima, a ne staromodnoj kuhinji u naselju podignutom krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća, za radničku klasu koja se ne pita o udobnosti i ne čita priručnike za ljepše uređenje doma. Upoznali su se na otvaranju njegove posljednje samostalne izložbe. Ravnateljica knjižnice u kojoj je Ona zaposlena već dva desetljeća, uspjela je preko svojih političkih veza – samo nekoliko mjeseci prije isteka prvog a raspisivanja natječaja za drugi mandat – dovući prvi slikarski nacionalni  kist pod svoj krov. Tim događajem, a zbio se on drugog petka mjeseca rujna, otvorena je  nova sezona kulturne ponude u, službenim nazivom rečeno, prostorima Narodne čitaonice. Događaj su popratili brojni novinari koji, ni nekoliko sati poslije otvaranja, nisu znali u koju će rubriku strpati vijest o izložbi koja je javnosti predstavila akvarelne portrete osoba najzaslužnijih za stvaranje države. A među njima je bilo i zaboravljenih, i razočaranih, i onih koji su promijenili odjeću, i onih koji su, u međuvremenu, posve ogoljeli. Lica mnogih od njih razlijevala su se prema rubovima i miješala se s bjelinom; kao da im je neugodno i kao da bi najradije pobjegla sa zida, ili se barem malo pomaknula.

Ona je sve promatrala sa strane, oslonjena na stol na kojem je bio katalog izložbe. Osjetila je kako je On promatra. Nakon što je povjesničar umjetnosti, jedan od onih koji u istom danu uspiju otvoriti tri izložbe u tri grada i dvije države, nježnim riječima povezao umjetnost i politiku, najavio autorov novi ciklus crteža vezanih uz neotkrivenu ljepotu grada,  te izložbu najvećeg slikara u državi proglasio otvorenom, glavni lik večeri prišao je stolu i poluglasno, podignuvši očale, rekao Njoj: „Molim jedan katalog za ovog jednog slikara“. Ona ga je pogledala začuđeno. Pružila mu je katalog, ne izgovorivši ni riječi.

  • Vašim rukama moj će rad biti blagoslovljen.                                                                          

      Potom se okrenuo i s katalogom u ruci prišao gospođi u crvenom kaputu.  S njom je porazgovarao samo nekoliko minuta. Zatim se vratio knjižničarki. Iz desnog džepa sakoa izvadio je posjetnicu, lijevom uzeo njezinu ruku, otvorio joj šaku i u nju stavio kartončić sa svim potrebnim podacima. 

– Neka vam se nađe pri ruci, što se ono kaže, ako želite vidjeti što sada radim. A ja ću vas, ionako, potražiti ovdje.

Ponovno je šutjela. Začarana, iznenađena, nepovjerljiva, nijema, zbunjena. Njezinom tadašnjem stanju moglo se posvetiti jedno cijelo polugodište šestog razreda osnovne škole na temu opisnih pridjeva.

            Pojavio se već sljedeće jutro; u trenutku dok je Ona redovitom posjetitelju knjižnice objašnjavala tko je tko na izloženim akvarelima. Nije joj prilazio. Čim je završila svoje opisivanje, obogaćeno i vrijednosnim sudom, prišuljao joj se iza leđa i položio dlanove na njezine oči. Znala je čiji su.  I tako je sve počelo.

            Za nekoliko dana našao se u njezinom stanu. Nakon što je pogledao sve prostorije utopljene u četrdeset i tri kvadrata, spomenuo toplinu, nesvakidašnjost i propadanje u vremenu, odlučio se za boravak u kuhinji. Od tada, a traje to puna tri mjeseca, on sjeda samo uz mali stol i okreće stolicu prema prozoru. Tijela i međusobne strasti propitkuju u  njegovu tavanskom ateljeu s čijeg se krovnog prozora vidi Crkva sv. Blaža.

                                                                       ***

  • Bliži se Božić, što ćemo? – upitala ga je jedno prosinačko poslijepodne.
  • Vidi, vidi, nevjerojatno, vide se sve četiri sove, točnije šesnaest njih. Vidiš sve, i Arhiv, i četiri crkve i dva fakulteta…
  • Hoćemo li kod mene, ili ćemo k tebi, ili ti moraš k svojima na jug? – nastavila je.
  • Genijalno, samo s jednog prozora. A ono tamo je Savska, je li…?

Ista mu je pitanja postavila i sljedećeg dana…

  • Odmah sam prvog dana razumio o kakvom se pogledu radi, ali ovom se nisam nadao – rekao je.

Očekivala je – ako je baš toliko opsjednut pogledom kroz kuhinjski prozor – da će jednog dana možda primijetiti i potleušicu u dvorištu, skromnu nastambu u kojoj je živio samohrani otac s troje djece. Doselili su se tu prošle jeseni i od tada je Ona svake subote djeci nosila lonac pileće juhe i kolač. Za prošli Božić im je kupila i darove. Rasplakala se kad su joj zahvalili što je svoju jelku stavila na balkon, tako da je i oni mogu vidjeti.

– Mi smo siromašni, ćaća nema novaca za trošit na ljepotu. Ti si je kupila za nas.

      Iznenadila ju je rečenica četrnaestogodišnjeg dječaka. I zaboljela. I zadivila. Pomislila je na sve one klince koji dolaze u njezinu knjižnicu i nabrajaju što će im donijeti Djed Božićnjak. Znala je da mnogi od njih ne bi bili u stanju razumjeti rečenicu malog susjeda.

      Slikar sva ta protekla tri mjeseca nije spomenuo potleušicu. Njegovo oko nije bilo programirano na uznemirujuće motive.  

                                                                 ***

      Morala je, kao i do sada u životu, odlučiti sama. Kupit će jelku, dovući će je s trešnjevačke tržnice i postaviti je na balkon ispred prozora. Slikara će to – vjerovala je – silno obradovati. Inače je – dok On još nije ušao u njezin život –  drvce stavljala nekoliko metara ulijevo. Voljela ga je gledati iz svoje spavaće sobe. Voljela se osjećati djetetom, biti malenom, pogotovo otkako joj je umro otac  i otkako je ostala sama, posve sama.

      Učinila je prema planu. Jelku je postavila na balkon. Te se večeri, nekoliko dana prije Božića, svečanije obukla. U crno, onako kako je On rekao da voli. Na drvce je stavila srebrne ukrase, ponovno kako on voli. I lampice što šire svjetlost nalik ledu. I to, kako on voli.

Stigao je u dogovoreno vrijeme. Prvi put ju je radovalo što odmah kreće prema kuhinji. Padao je mrak.

  • Što si to napravila, ženska glavo? – zagalamio je i prije nego što je sjeo na stolicu koju mu je Ona već okrenula prema prozoru.
  • Zatvorila si mi pogled – zaurlao je i nastavio: – A samo sam još trebao jedan detalj provjeriti.

Izišao je na balkon, odgurnuo jelku u lijevo, prema prozoru spavaće sobe. Stao je ispred božićnog drvca. Iz džepa je izvadio presavijeni papir i olovku. Izašla je za njim. On je rastvorio bjelinu. Na formatu A4 nalazila se skica grada viđenog s njezina prozora. Povukao je nekoliko linija i kroz zube ispustio:

  • Iznervirala si me, draga moja. Jako si me iznervirala.

Vratio se u kuhinju i odmah nastavio prema predsoblju. Obukao je jaknu i bez pozdrava izišao.

                        Više se nije javljao. Nije odgovarao ni na pozive, ni na poruke. Na Badnju večer, ona je poskidala ukrase s jelke i jelku odnijela na vrata svojih dvorišnih susjeda. Kupila je i nekoliko kutija šarenih kuglica i desetak licitarskih srca.

  • Ljepota je ljepša kad je nam je fizički bliže – rekla je najstarijem.

Isti se čas okrenula i otišla. Bojala se da ne zajauče.

      Božić joj nije čestitao. Nakon desetak dana nasnimljeni glas operatera izrecitirao je da je vlasnik promijenio broj.

                                                                 ***

      U sasvim rano proljeće, ravnateljica knjižnice, proslavljajući produženje mandata, obavijestila je suradnike da će na završetku kulturne sezone ponoviti priču s istim slikarom. 

– Ima novi ciklus. Fenomenalno nešto. Crteži grada s nekih neotkrivenih lokacija.

Na dan izložbe, odlučila je otići na bolovanje. Točno u devetnaest sati, dok je onaj isti kritičar gomilao pohvale, Ona je u pećnicu stavljala tijesto za tortu. Najstariji od trojice dječaka – iz neucrtanog i nezamijećenog stambenog objekta – sljedećeg je dana navršavao petnaest godina.