Po kome je bilo evanđelje

Moja susjeda gospođa H. odlazila je i na jutarnje i večernje mise.  Nedjeljom je išla na podnevnu, Pjevanu. Uvijek je sjedila u trećem redu, lijevo, na prvom mjestu do prolaza. Brižno je pratila kako se na slavlju ponašaju djeca iz naše ulice. I znaju li riječi pjesama „iz glave“, ili ih čitaju iz knjižica koje im je – prije početnog zvona-  podijelila Zlata, gospođa koja je svirala orgulje.

Kad bi nas susjeda poslije podne vidjela na livadi ispred naših kuća, došla bi do nas i upitala: „Po kome je bilo evanđelje?“ Moj školski je  redovito odgovarao: „De nemoj“. 

Leksikonsku obradu njezina pitanja, ali i dječakova ,odgovora našla sam u „Maloj zbirci hercegovačkog žargona“. Prvo, „Po kome je bilo evanđelje?“ objašnjeno je na sljedeći način: „Pitanje koje nema veze s teologijom i duhovnošću, iako se krije iza Boga i crkvene tematike. Namjera ovog pitanja je navući dijete u zamku. Nastavak nedjelje bi ovisio o ispravnosti odgovora.  Vjerojatnost za slučajni pogodak iznosi 25%. U slučaju da nije pogođen evanđelist, slijedio bi odgojno-obrazovni degenek i kalja kao glavno nedjeljno jelo“. 

Drugo, „De nemoj“ je „oksimoron svjetske lingvistike kojim se u jednoj jednostavnoj rečenici isprepliću afirmacija i negacija.“

„Mala zbirka hercegovačkog žargona“, eroGAG, Mostar 2016.

[adrotate banner=”1″]