Plavo i zeleno

Postoje u ovoj zemlji mjesta koja su predodređena za dramu. Ja ih znam nekoliko: zovu se Labin Dalmatinski, Gornje Jelenje, Sveti Rok. Svima im je zajednička ista osobina: ona povezuju more i kontinent.

Tko dolazi iz unutrašnjosti, tu će prvi put ugledati more; tko dolazi s mora, tu će se s morem oprostiti i prijeći u zagrljaj kopna. U životu sam prilazio raznim morima – čak i oceanima – i od njih se udaljavao, ali nigdje taj trenutak susreta ili rastanka nije bio tako potresan kao na mjestima što sam ih upravo pobrojio.

     A što je najvažnije, ta se drama odigrava stalno, u svakom automobilu i u svakom kupeu vlaka, čak i onda kad su putnici ljudi koji često prolaze tuda, pa im ni Sveti Rok, ni Labin Dalmatinski ni Gornje Jelenje nisu ništa novo. Jer, svakome od njih srce brže zakuca, nos se prilijepi uz prozorsko staklo, disanje postane ubrzanije, a osjetljivijima se i suze pojave u očima. Svjesni su svaki put da doživljavaju nešto veliko, premda im nije uvijek jasno o čemu se radi.

     Ne kažem da meni jest jasno; dapače, ovo i pišem zato da bih pokušao taj fenomen protumačiti sebi i drugima. A koliko god da sam mozgao o njegovu uzroku, nije mi padalo na um ništa drugo nego samo jedno: kontrast. Nigdje drugdje na svijetu nisu obala i unutrašnjost tako različiti i nigdje se ne susreću na tako malom prostoru kao tu, gdje ih dijeli samo tunel od pet kilometara, samo prijevoj brda iza kojega počinje sasvim drugi svijet.

     Jer, na tim mjestima putnik ne prelazi samo iz plavoga svijeta u zeleni ili obratno, nego premošćuje i goleme kulturne i civilizacijske razmake. Onaj tko s mora putuje prema sjeveru, na takvim se mjestima oprašta od dalekih horizonata, od zvonika na preslicu, od mirisa smilja i kadulje, od soli i joda, a ulazi u svijet hrasta i lipe, u svijet medvjeda i vuka, u svijet zelenih rijeka i crvene pečene cigle. Onaj tko iz unutrašnjosti putuje na more napušta jedan način govora, jedan način razmišljanja, jedne navike i jedan bonton, a prihvaća neki sasvim drugi. Otuda dolazi osjećaj pustolovine, odatle dolazi potresenost što je svi oni putnici neminovno oćute.

     Taj se osjećaj može poduprijeti i egzaktnim podacima. Doista, upravo se u našim krajevima – na Velebitu, na Kozjaku, na Biokovu – Srednja Europa i Sredozemlje najviše približavaju jedno drugome. Metafora te blizine mogao bi biti grad Delnice: Delnice se tako zovu zato što se ondje vode dijele, pa jedne teku u Jadran, a druge u Dunav i dalje. Jedne se, dakle, slijevaju u more udaljeno jedva tridesetak kilometara, a druge u more udaljeno tisuću i pol kilometara.

     Doduše, to je tek metafora, ali ni prava istina nije daleko od toga. Kuće i ulice kakve možemo vidjeti u Križevcima ili u Osijeku više nalikuju kućama i ulicama u Krakovu ili Kopenhagenu, nego kućama i ulicama u Dubrovniku ili Zadru. Jela kojima će nas ponuditi u Splitu ili u Šibeniku mnogo su sličnija jelima u Barceloni ili Solunu nego jelima u Krapini ili Vinkovcima. A što je najvažnije, nije različito samo to, nego je različit i način na koji ljudi hodaju, na koji se šale, na koji poimaju sebe i svijet oko sebe. Ukratko, radi se o dva svijeta. A takva blizina mora proizvesti napetost, kao kod električnih polova, i mora ponekad skočiti i iskra. Zapravo, ta iskra skače svaki put kad netko prelazi tu granicu: ona u njemu pali ono ganuće i onaj ponos koji svatko na tim mjestima neminovno osjeća.

     Doduše, mi smo se na to već i naučili, pa su nam te razlike i prirodne, i jedva da ih zapažamo: postajemo ih doista svjesni tek u dramatičnim trenucima kad na onim planinskim prijevojima mijenjamo more za kopno ili kopno za more. A zapravo s tim razlikama neprestano živimo i one su dio našega identiteta, pa se o njima i ne pitamo. Jedemo – kako je duhovito rekao Branimir Donat – škarpinu s mlincima i štrukle na buzaru, i čak i ne pomišljamo da je Hrvatska zapravo jedina zemlja u Europi u kojoj postoji takav kontrast, niti se pitamo što on za nas znači.

     Zapravo, nije da se baš ne pitamo, jer prisebniji među nama već su davno osjetili o kako se krupnoj stvari radi. Tako je Ivan Slamnig još šezdesetih godina napisao briljantan esej pod naslovom «Mediteranski položaj i sjevernjačke vizije Hrvata», gdje je dokazao kako je naša kultura presudno obilježena sredozemnim utjecajem, ali su zato ideologije što su Hrvate vodile kroz povijest uvijek bile okrenute prema sjeveru, uključujući u sebe i sav slavenski svijet.

     To što taj Slamnigov tekst nije općenitije poznat, neće biti da je isključivo posljedica činjenice da takve sveslavenske ideologije nisu danas osobito popularne. Mnogo je vjerojatnije da tu ima i nešto vječnoga hrvatskog straha od razdora: bojeći se prejakih regionalizama, bojeći se susjedskih teritorijalnih apetita, bojeći se čak i sukoba zagrebačkih i splitskih nogometnih huligana, mi i danas uvijek naglašavamo ono što povezuje hrvatski sjever i jug, ono što nam je zajedničko, ono što ne može biti uzrok nesporazuma.

     A to je, dakako, uvijek nekakav najmanji zajednički nazivnik. Tako se previđa jedno veliko bogatstvo, tako se ispušta iz vida ono što mi zapravo jesmo, i čime se najbolje možemo predstaviti svijetu. Govoriti o razlikama između hrvatskoga sjevera i juga – a te su razlike često takve kao da se radi ne samo o raznim državama nego i o raznim kontinentima – ne znači kukati nad onim što nas priječi da budemo jedinstveni (to jest složni), nego znači hvaliti se onim po čemu jesmo jedinstveni (odnosno neponovljivi). Razlike ne treba kriti nego isticati, a prije svega, treba ih poznavati.

A ako netko sumnja u tu tezu, neka sjedne u auto ili u vlak, pa neka se odveze do Gornjeg Jelenja, do Labina Dalmatinskog ili do Svetoga Roka, pa da ga onda čujem.

(Pavao Pavličić, More i voda“, Zagreb 2014.)

11+