Plao teška škola

U roditeljskoj kući moga oca, izgrađenoj u šumi, nekoliko kilometara od ponosne kule Zmaja od Bosne, često se spominjala njeka plao teška škola u Visokom.  Nju je pohađao najstariji sin bakine sestre, onaj čijoj su se pameti divili i rođaci i komšije, ljekari i trgovci, a najviše ipak  svećenik koji ga je u tu školu i otpratio.

Bakin nećak  razumio je  i što se na nedjeljnoj misi kazuje, i što političari tumače na televiziji, i koliko je naša država važna u svijetu. Pjesmice je govorio  iz glave, a matematičke zadatke rješavao  bez olovke i papira.  Kad sam jedno ljeto,  baš ono prije nego što ću poći u školu, rekla ćaći kako bih i ja, kad porastem i završim osmoljetku, rado išla tamo gdje je išao i stric  Đuro, otac se nasmijao, potegnuo šljivu iz čokanjčića i promrmljao: „Pa ti si curica, ženska glavo“. Bilo je Ilinje, vani je grmjelo, dvorište je plivalo u vodi, a mi smo u maloj kući od ćerpića slavili očev imendan.

Na Visoko sam uskoro zaboravila. Odlaskom u Slavoniju, izblijedjelo je  i sjećanje na moje  bosanske rođake i male jabuke petrovače iz cestareva dvorišta. Visoko je bilo predaleko od slavonskog industrijskog naselja u kojem sam živjela. A da se u njemu nalazi i njeka plao teška škola za fratre, nije pretjerano zanimalo moje susjede koje su svake jeseni, sindikalnim kreditima, kupovale kožne jakne. Sebi i svojim muževima. Jesu li se ikad pitale gdje se nalazi taj gradić u kojem su kvalitetni odjevni predmeti proizvedeni, ne znam.

Filozofski  fakultet u Zagrebu,  ponovo će mi u priču vratiti Visoko. Najbolji profesori s kroatističkog hodnika, oni koji  vole struku, ali i mlade ljude pred kojima će svoja znanja iznositi, bit će bivši đaci Franjevačke klasične gimnazije iz Visokog. Nekoliko mojih studenata,  nježno posvećenih struci, odgovornih i zaljubljenih  u jezik i lijepu književnost, uronjenih u svjetove Andrićevih  i Mlakićevih likova, također će dolazit će iz te plao teške škole.  Nakon diplome,  njoj će se, kao profesori, vraćati. Da bi otkvitali dugove, zavičaju i ljudima.

Znanje, odgovornost, ljubav prema onima koje učimo, poštovanje upućeno ljudima koji su nas vodili i usmjeravali i  koji su nam povjerili svoju ljubav prema tradiciji i prošlosti, gotovo da sam  fizički mogla osjetiti kad sam prvi put, u zimu godine 2003., posjetila Školu.  Hodnicima se širilo dostojanstvo; učenika koji pohađaju tu školu, i profesora koji predaju baš tim učenicima.

Kad sam sa svojom kćeri vodila razgovore  na temu njezina izbora gimnazije, znala sam često posegnuti za rečenicom: „E, da je barem Visoko malo bliže, ne bismo imale problema.“  Jer, ta se škola, kao što je moj otac govorio, nekoliko godina prije, otvorila i „za  curice“. Samo da je bliže, mama bi dolazila u posjet, pokucala bi na vrata kuhinje, a časne bi je, kao nekada, dočekale najboljim medenjacima na svijetu. Odabrale smo školu koja je, po programu, bila najbliža Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. U  rečenice kojima se nova škola predstavljala na mrežnim stranicama,  ja  sam, ubrzo sam to zaključila, upisivala svoja znanja i svoje doživljaje Visokog. No, riječi na ekranu nisu isto što su i pisano  i izgovoreno kazivanje svjedoka.

Na jednim školskim informacijama, grčeći šake ispod stola, strahujući da pred profesoricom, puno mlađom od mene, i ne zaplačem, ponavljala sam kako je moja kći upisala njezinu školu zbog velike ljubavi prema klasičnim, za sve oko nje nebitnim i doslovno umrlim jezicima. I, u jednom trenutku, priča je, ali sada ne mojom voljom, ponovno skrenula prema Bosni i franjevcima. Profesorica mi je mirno rekla: „Za vaše dijete postoji samo jedna škola; Franjevačka klasična gimnazija u Visokom. Jeste li čuli za nju?“. Ni sad ne znam procijeniti  je li profesorica  u tom trenutku uopće  bila svjesna da je i mojoj kćeri, a i meni,  uputila veliki kompliment.  Jer, u toj školi,  koja bi jedina bila za moje dijete, mlade ljude uče da smo  svi mi, pa tako i oni i njihova mladost, samo karika u lancu naraštaja, i da su ti naraštaji rezultat različitih kultura, svjetonazora i vrijednosti. I da se bez mrtvih jezika ne mogu razumjeti živi. I da skromnost i poštovanje autoriteta ne bi trebali značiti minus u đačkoj biografiji.   

Uvijek sam, naglašavam, vjerovala svjedocima; i u životu i u literaturi. Zbog toga više volim romane u prvom nego u trećem licu. Vjerujem i ovom zborniku. U  poziv za upis u Franjevačku klasičnu gimnaziju uključili su se oni koji su svojim iskustvom, svojom kožom ostvarili pravo na govor.   I za razliku od šabloniziranih opisa na mrežnim stranicama ostalih gimnazija, opisa obogaćenih rijetkim  izjavama bivših učenika koji mahom ističu zabavu, učenici Franjevačke klasične gimnazije redovito naglašavaju želju za znanjem, želju za upoznavanjem običaja prostora u koji dolaze, želju za druženjem s vršnjacima iz različitih krajeva Bosne i Hercegovine. Spominju i radost učenja jezika koji se pojavljuju u nazivu škole, a koji su  – nerijetko – upravo u takvim školama postali opisni pridjev bez pokrića.

Da, fra Zvonko Benković nije pripremio knjigu „škole za život“. Njemu je kristalno  jasno da je svaka škola, škola za život. Za što bi drugo, pa makar i u projektu reformatora, trebala biti? Samo što mi danas, pod svetom imenicom život, podrazumijevamo neka drukčija ponašanja, ponašanja lišena empatije i spremnosti na pomoć i žrtvu. Ovo je škola koja se zove život, život u svom izvornom, pravom značenju. Čitatelj i slušatelj vjeruje pozivima i ispovijedima bivših učenika, vjeruje rečenicama svih onih  koji se javljaju da bi osigurali kontinuitet dobroga.  Vjeruje na onaj  isti način na koji je i mladi Ivo Andrić vjerovao svom učitelju Tugomiru Alaupoviću koji ga je 1919. pozvao  k sebi, na mjesto tajnika, u Ministarstvo vjera u beogradskoj vladi.  Time mu je odredio put. Možda trnovit, ali neupitno velik i pun, kao što je pun i život sam. Stoga, nije neobično što su riječi Andrićeva učitelja postale himna Škole u Visokom.

Danas mi je iskreno žao što u odlukama oko odabira  gimnazije za vlastitu kćer, nisam, barem u mašti, Visoko približila Zagrebu. Djevojka  bi bila blizu gradu u kojem je živio njezin djed, tom Sarajevu u kojem je službovao njezin otac, i s ponosom bi, ne gledajući u pod,  mogla svojim profesorima govoriti o ljubavi prema grčkom i latinskom. U toj njekoj plao teškoj školi, mrtvi jezici nisu umrli. Razumjela je to čak i moja baka, cestarova žena i tetka pametnog Đure.