Pižolot i kultura

Imam jednu konstruktivnu ideju. Neka naše nadležne ustanove predlože da se pod zaštitu UNESCO-a stavi poslijepodnevni drijemež kao nematerijalno kulturno dobro. Ta je pojava, naime, ključna sastavnica našega identiteta, baš kao Kastavski zvončari ili Sinjska alka. A radi se o kulturnoj tekovini koja je ugrožena, pa joj je zaštita utoliko potrebnija.

Taj narodni običaj ima mnogo različitih oblika. Jedni će se ljudi opružiti na kauč i prebaciti preko trbuha ukrasni jastuk, pa tako odspavati pola sata. Drugi će se uvaliti u fotelju i prekriti se preko lica novinama, te će uz miris tiskarske boje lako povratiti tjelesne snage. Neke će žene naprosto spustiti štrikeraj u krilo i objesiti glavu, te ubiti oko petnaestak minuta. Ima i onih koji su kadri taj posao obaviti na klupi u parku, pa čak i u vozilu javnoga prijevoza.

            Drijema se, dakle, na različite načine, ali je zato vrijeme uvijek isto: to se čini poslijepodne. Dakako, poslijepodne je vrlo širok pojam, jer proteže se od dvanaest sati pa do večeri; i doista, u cijelom tome rasponu uvijek ima nekoga tko drijema. Kad će to biti, ovisi o tome kada je dotični ručao, jer radi se zapravo o spavanju poslije ručka.

            Premda ni to nije najtočniji izraz, budući da taj drijemež i nije pravi san, nego nešto drugo, različito od onoga što se čini noću, pa zato i jest toliko sladak. I, već se i po tome vidi da je specifičan i da je potrebno pristupiti mu s poštovanjem. A to će poštovanje biti još i veće kad uočimo da je popodnevni san dio našega identiteta na različite, ali vrlo važne načine.

            Nema, na primjer, sumnje da je on bitno utjecao na našu povijest. Godinama su i desetljećima trgovine radile dvokratno: zatvarale su se u podne ili u jedan, da bi se opet otvorile oko četiri. Nije to bilo ni zbog kakvih marketinških razloga, nego zato što su i kupci i prodavači morali najprije ručati, a onda poslije ručka odrijemati. To je bio preduvjet da popodne budu prisebni i da mogu dobro trgovati. Jasno je da je sve to onda oblikovalo privredni rast i razvoj u našim stranama. A ako je tako, onda se može pretpostaviti da smo mi u povijesti propustili poneku renesansu ili romantizam zato što smo spavali popodne, ali da smo iz istoga razloga dobili poneki rat, jer smo bili svježi i odmorni.

            No, nije taj drijemež samo dio našega povijesnog identiteta, nego i dio naše sadašnjosti i našega aktualnog samorazumijevanja. Jer, u nekim je slučajevima on manje navika, a više prijeka potreba. Eto, recimo, u krajevima uz more ljudi imaju običaj navečer dugo sjediti na zidiću, da uhvate malo hlada nakon vrućega dana, a ujutro pak moraju rano raniti da bi nešto našli na pazaru, pa im tako za spavanje ostaje jedva tri-četiri sata. I, kamo bi oni dospjeli da se poslije ručka malo ne odmore? Svi to znaju, i zato je u ljetno popodne u svim gradićima i selima mrtva tišina, čak se i djeca umire, čak ni tovari ne revu, čak ni vjetar ne lupa škurama. Stranac koji se zatekne ondje u to doba, vrlo će brzo shvatiti o kako se važnoj stvari radi, a možda će, ako je dovoljno pametan da pokuša, i sam usvojiti taj običaj.

            Pogotovo ako zapravo i nije stranac, nego naš čovjek, samo iz nekoga drugog kraja Hrvatske. Vrlo je vjerojatno, naime, da u tom slučaju on smjesta zna što je posrijedi, i uviđa da je u pitanju ozbiljna stvar: jer, i on, pa makar bio iz Čakovca ili Osijeka, također ima običaj da popodne malko pridrijema. I, tu dolazimo do najvažnijega razloga zbog kojega poslijepodnevni drijemež svakako treba staviti pod zaštitu svjetskih kulturnih autoriteta: on je zapravo naša specifičnost, on je nešto bez čega Hrvatsku nije moguće zamisliti.

            Već čujem kako se netko buni: što lupetaš, čovječe, pa svuda se na Sredozemlju spava poslijepodne, ponegdje i duže i dosljednije nego kod nas, pogledaj samo Talijane, od kojih smo i preuzeli riječ pižolot za tu pojavu! To je istina, neću sporiti. Ali, štos je u tome što se kod nas spava i na kontinentu, u onome dijelu Hrvatske koji pripada u Srednju Europu. U ostaloj Srednjoj Europi, naime, pižolota nema, a koliko ga i ima, daleko je od toga da bude nekakva institucija, jer ga se ljudi stide. A da i ne govorimo o sjevernijim zemljama, gdje se poslijepodnevni san smatra za neku vrstu smrtnoga grijeha. Naši su kontinentalci, naprotiv, objeručke prihvatili pižolot od južnjaka, te mu dali oblik rituala i značenje jednoga od najsvetijih ljudskih prava. A to nas razlikuje od susjeda, i ujedno povezuje sjever i jug Hrvatske. A ako to nije identitet, onda ne znam što je!

            Ali, nije to još sve, nisu još iscrpljeni svi razlozi zbog kojih je poslijepodnevni drijemež potrebno zaštititi, ima nešto još važnije. Dugo smo se mi, naime, zbog toga običaja sramili, jer smo bili uvjereni da on nije dobar za zdravlje, da pridonosi stvaranju masnoga tkiva i zakrečenju krvnih žila. Ta je grižnja savjesti bila toliko jaka da su Dalmatinci stvorili čak i prikladnu formulu: kad bi netko od njih odlučio danju prileći, rekao bi: Gren činit salo. E, ali onda su se odjednom stvari promijenile. Sad su medicinski stručnjaci počeli tvrditi kako je poslijepodnevni san zapravo dobar i blagotvoran, jer da pogoduje probavi i usput pridonosi otklanjanju stresa, a stres je, kao što znamo, opasniji od svakoga kolesterola.

            Nevolja je samo u tome što su stručnjaci do te spoznaje došli upravo onda kad smo mi stali mijenjati radno vrijeme, kad smo počeli šljakati od devet do pet i kad za pižolot više nemamo vremena. Postoji, dakle, ozbiljna opasnost da se taj običaj zatre. A to bi, dakako, bila silna šteta, ne samo za naše zdravlje, nego i za našu kulturu.

            I što nam drugo ostaje nego da se obratimo UNESCO-u?

(Pavao Pavličić, „More i voda“, Zagreb 2014.)

18+