Piščev sjaj

Prvoga ponedjeljka u mjesecu lipnju, negdje oko deset sati ujutro, Varja Šurmin ušla je, ne pokucavši prije toga, u kadrovsku službu fakulteta na kojem je radila devetnaest godina, četiri mjeseca i tri dana. U njezinoj radnoj knjižici izmjenjivali su se ugodni trenuci obojeni podrškom starijih profesora s dugim mjesecima začinjenim osporavanjima generacijskih kolega. Zasebna je rubrika bilježila dobronamjerne razgovore na kojima je bila prisiljena braniti  sasvim osobni i većini neobičan, pristup književnoj povijesti.

Usprkos svemu, četrdesetogodišnja profesorica komparativne književnosti – koja je pred seminaristima priznavala da joj najozbiljnije poteškoće predstavlja izdvajanja glavnoga junaka romana – imala je, gledajući očima običnoga promatrača građanskih biografija, puno razloga za zadovoljstvo. Potpisivala je najznačajniju stručnu biblioteku u zemlji, predsjedavala uglednim književnim nagradama, gostovala na europskim sveučilištima. Bila je svjesna da joj suradnici, iz godine u godinu, sve više zavide na besprijekornoj karijeri i da s podsmijehom komentiraju dugi red studenata što se svakog prvog radnog dana u tjednu, započevši ispred vrata njezine radne sobe, uvija slabo osvijetljenim hodnikom prizemlja. Studente je oslovljavala imenima, prepričavala im svoje nespretnosti u susretu s piscima, pogađala štiva i književna razdoblja koja najbolje odgovaraju mladenačkom poimanju ljubavi. Ukratko, znala je u pravom trenutku upozoriti na naslov koji će uspjeti obaviti terapeutsku funkciju na ciljanom pacijentu. Satima bi nas uvjeravala da nijedna životna situacija ne može biti toliko loša da iz nje, uspijemo li je pretvoriti u priču, ne bismo izašli kao pobjednici. U studentskom je kafiću mjesečno ispila i do stotinjak kava trudeći se razuvjeriti dvadesetogodišnjakinje da i iza prve neuspjele sentimentalne veze dolazi ponovno prva i da su sve prve dok ne dođe prava. I da je i ona ujedno ponovno prva. Razmišljanja je oprimjeravala sličicama vlastitoga životopisa. Nije se bojala razotkrivanja. Ponavljala je da je iskrenost jedino pravo utočište pisca i strasnoga čitatelja. Čudila se kritičarima koji to nisu uspijevali razumjeli. Proučavala je genološko stablo svojih predaka i tragala za razlozima svoga imena. Govorila je o svemu što joj se događa, čega se boji i što priželjkuje. Bili smo sigurni kako se Varja nada da će se i nju pred fakultetskim vratima  jednoga dana dočekati kićena kočija u kojoj će sjediti pisac čije moderne priče podsjećaju na prozu početka prošloga stoljeća. Priželjkivale smo dan kada će joj biti darovan ljubavni roman u kojem će se u sretnom završetku pojaviti žena po svemu slična njoj. Iskreno, navijale smo za nju.  

            Danas, dok gledam Varjinu fotografiju – tiskanu na pretposljednjoj stranici kataloga najvećeg europskoga sajma knjiga – jasno mi je da nikada prije i nikada poslije nisam susrela osobu koja je u svemu vidjela povezanost, koja je na čudesan način pamtila datume, koja je bez imalo nelagode  zastajala pred pročeljima gradskih nastambi i zamišljala lica stanara skrivenih iza zidova. Pokušavam popiti kavu na isti način na koji ju je ona redovito pila. Sasvim kratku, espresso. Prinosim je usnama, ali se prije toga zagledavam u središte šalice. Ispijam gutljaj, provjeravam okus, čekam nekoliko sekundi  i onda je konzumiram do kraja. Promatrajući joj oči, postaje mi jasnije zbog čega nas je podsjećala na djevojčicu koja krajem listopada piše pismo Djeda Mrazu i u jednom trenutku, obuzeta iznenadnim strahom za djedovo zdravlje i zdravlje njegovih sobova, zaboravlja spomenuti svoje želje. Priželjkujem je vidjeti, posjetiti salu u kojoj će biti predstavljen medijski najprisutniji naslov frankfurtskoga sajma. Bojim se da me poslije dvije i po godine neće prepoznati.

Varja je, u svojim lošijim danima – o kojima nas je obavještavala u prvim rečenicama predavanja – znala reći kako se osjeća kao bolesnica koja prelijeva našu energiju u svoje tijelo i pomlađuje zasićene stanice. Slutili smo da takva osoba mora pisati i nešto što ne pripada stranicama znanstvenih časopisa. Šest mjeseci prije ulaska u kadrovsku službu, na konzultacije mi je, bez ikakve prethodne najave, donijela rukopis nedovršenoga romana. “Ti si duplo mlađa, voljela bih kada bi ovo pročitala i iskreno kazala što misliš. Da vidim ima li smisla uopće dovršavati”, izgovorila je bojažljivo.

“I ostale su cure duplo mlađe”, pomislila sam. Laskalo mi je što sam za čitanje odabrana ja. Toga sam dana gradom letjela u čizmicama ukradenim iz priče  omiljene spisateljice za djecu.

(početak priče „Piščev sjaj“, iz knjige „Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka“)

23+