Piščev sjaj

Prvoga ponedjeljka u mjesecu lipnju, negdje oko deset sati ujutro, Varja Šurmin ušla je, ne pokucavši prije toga, u kadrovsku službu fakulteta na kojem je radila devetnaest godina, četiri mjeseca i tri dana.

U njezinoj radnoj knjižici izmjenjivali su se ugodni trenuci obojeni podrškom starijih profesora s dugim mjesecima začinjenim osporavanjima generacijskih kolega. Zasebna je rubrika bilježila dobronamjerne razgovore na kojima je bila prisiljena braniti  sasvim osobni i većini neobičan, pristup književnoj povijesti. Usprkos svemu, četrdesetogodišnja profesorica komparativne književnosti – koja je pred seminaristima priznavala da joj najozbiljnije poteškoće predstavlja izdvajanja glavnoga junaka romana – imala je, gledajući očima običnoga promatrača građanskih biografija, puno razloga za zadovoljstvo. Potpisivala je najznačajniju stručnu biblioteku u zemlji, predsjedavala uglednim književnim nagradama, gostovala na europskim sveučilištima. Bila je svjesna da joj suradnici, iz godine u godinu, sve više zavide na besprijekornoj karijeri i da s podsmijehom komentiraju dugi red studenata što se svakog prvog radnog dana u tjednu, započevši ispred vrata njezine radne sobe, uvija slabo osvijetljenim hodnikom prizemlja. Studente je oslovljavala imenima, prepričavala im svoje nespretnosti u susretu s piscima, pogađala štiva i književna razdoblja koja najbolje odgovaraju mladenačkom poimanju ljubavi. Ukratko, znala je u pravom trenutku upozoriti na naslov koji će uspjeti obaviti terapeutsku funkciju na ciljanom pacijentu. Satima bi nas uvjeravala da nijedna životna situacija ne može biti toliko loša da iz nje, uspijemo li je pretvoriti u priču, ne bismo izašli kao pobjednici. U studentskom je kafiću mjesečno ispila i do stotinjak kava trudeći se razuvjeriti dvadesetogodišnjakinje da i iza prve neuspjele sentimentalne veze dolazi ponovno prva i da su sve prve dok ne dođe prava. I da je i ona ujedno ponovno prva. Razmišljanja je oprimjeravala sličicama vlastitoga životopisa. Nije se bojala razotkrivanja. Ponavljala je da je iskrenost jedino pravo utočište pisca i strasnoga čitatelja. Čudila se kritičarima koji to nisu uspijevali razumjeli. Proučavala je genološko stablo svojih predaka i tragala za razlozima svoga imena. Govorila je o svemu što joj se događa, čega se boji i što priželjkuje. Bili smo sigurni kako se Varja nada da će se i nju pred fakultetskim vratima  jednoga dana dočekati kićena kočija u kojoj će sjediti pisac čije moderne priče podsjećaju na prozu početka prošloga stoljeća. Priželjkivale smo dan kada će joj biti darovan ljubavni roman u kojem će se u sretnom završetku pojaviti žena po svemu slična njoj. Iskreno, navijale smo za nju.  

            Danas, dok gledam Varjinu fotografiju – tiskanu na pretposljednjoj stranici kataloga najvećeg europskoga sajma knjiga – jasno mi je da nikada prije i nikada poslije nisam susrela osobu koja je u svemu vidjela povezanost, koja je na čudesan način pamtila datume, koja je bez imalo nelagode  zastajala pred pročeljima gradskih nastambi i zamišljala lica stanara skrivenih iza zidova. Pokušavam popiti kavu na isti način na koji ju je ona redovito pila. Sasvim kratku, espresso. Prinosim je usnama, ali se prije toga zagledavam u središte šalice. Ispijam gutljaj, provjeravam okus, čekam nekoliko sekundi  i onda je konzumiram do kraja. Promatrajući joj oči, postaje mi jasnije zbog čega nas je podsjećala na djevojčicu koja krajem listopada piše pismo Djeda Mrazu i u jednom trenutku, obuzeta iznenadnim strahom za djedovo zdravlje i zdravlje njegovih sobova, zaboravlja spomenuti svoje želje. Priželjkujem je vidjeti, posjetiti salu u kojoj će biti predstavljen medijski najprisutniji naslov frankfurtskoga sajma. Bojim se da me poslije dvije i po godine neće prepoznati.

Varja je, u svojim lošijim danima – o kojima nas je obavještavala u prvim rečenicama predavanja – znala reći kako se osjeća kao bolesnica koja prelijeva našu energiju u svoje tijelo i pomlađuje zasićene stanice. Slutili smo da takva osoba mora pisati i nešto što ne pripada stranicama znanstvenih časopisa. Šest mjeseci prije ulaska u kadrovsku službu, na konzultacije mi je, bez ikakve prethodne najave, donijela rukopis nedovršenoga romana. “Ti si duplo mlađa, voljela bih kada bi ovo pročitala i iskreno kazala što misliš. Da vidim ima li smisla uopće dovršavati”, izgovorila je bojažljivo.

“I ostale su cure duplo mlađe”, pomislila sam. Laskalo mi je što sam za čitanje odabrana ja. Toga sam dana gradom letjela u čizmicama ukradenim iz priče moje omiljene spisateljice za djecu.  

                                                                       ***  

Radilo se o romanu pisanom iz muške perspektive. Tematizirao je  razočaranog pisca koji putuje svijetom. On odsjeda u najzvučnijim povijesnim mjestima, zavodi konobarice, pjevačice lokalnih noćnih klubova, pomoćnice u frizerskim salonima, prodavačice slatkiša, aranžerke nadgrobnih cvjetnih buketića, švelje u skromnim buticima, vozačice ranojutarnjih prigradskih tramvaja. Ni s jednom ženom ne dovrši priču do kraja. Čim obeća ponovljeni sastanak, zagleda se u drugu. Sve što mu se događa unosi u dnevnik. Kroz život prolazi kao sakupljač pripovjedne građe.  A one koje on drži u naručju i čije priče sluša ne vide da se iznad njihovih glava piše tekst koje one nikada neće uspjeti pročitati. I njegova lutanja i krađa tuđih života traje sve do trenutka dok ne upozna spisateljicu u koju se doista zaljubljuje i iz svoje gotovo pubertetske zaslijepljenosti ne primjećuje da je došlo do promjene uloga. Kad ona nenadano, sa svojim bilješkama, odseli u drugi grad i promijeni broj mobitela, pisac spaljuje dnevnik.

            Iz rukopisa se jasno prepoznavala Varjina misao o potrebi zasluživanja priče. Na njoj je i temeljila svoje analize književnih tekstova. Imperativna forma “Priču treba zaslužiti!”, bila je najčešće spominjanja rečenica svih njezinih predavanja. Ali Varja je bila uvjerena kako njezina teorija nije dovoljno glasna i da usprkos ponavljanja i ponavljanja ne uspijeva stići do njezinih kolega.

            Rukopis, ispisan na devedeset i sedam stranica, mi se svidio. Međutim, nisam bila sigurna jesam li, čitajući roman, uspjela rečenice osloboditi boje Varjina glasa. Sljedećeg ponedjeljka nije bila spremna za razgovor  o svom nedovršenom romanu. “Drugi put ćemo, hvala ti što si ga  tako brzo savladala”, rekla je i pokazala mi roman koji bi svakako trebalo pročitati. “Pisac nakon petnaest godina dolazi u Zagreb, prezentitra novu knjigu”, dodala je. “U knjižari Magis, na Trgu, u petak navečer, ako nemaš ništa zanimljivije, bit će mi  drago da te tamo vidim, dodala je. Reći ću i ostalima”.

            Svoje je sljedeće predavanje, u četvrtak poslijepodne,  posvetila temi “Književnost, egzil, angažman, uspjeh”. Pisac na čiji sam novi roman upozorena dan prije, spominjan je u središnjem dijelu sata.

            Početkom posljednjega rata napustio je domovinu, ogradio se od nacionalne politike i inozemnim novinarima darovao dobro plaćene procjene o podijeljenoj krivnji. “Je li u svoj kovčeg spremio i plakete dviju državnih nagrada za književnost i primjerke pet romana objavljenih u najčitanijoj proznoj biblioteci?”, pitanje je na koje će jednom odgovoriti autorovi biografi”, rekla je Varja prije nego što je prešla na priču o spisateljici koja je na samom startu devedesetih odabrala isti put. Ulomke njegovih intervjua prenosile su naše dnevne novine. I njima dodavali svoj urednički komentar. O njegovim musilovskim romanima  pisali su samo rijetki kritičari. Konačne ocjene bile su daleko suzdržanije od analize koja je neskriveno uvjeravala u blistavost stila i zanimljivost pripovjedne tehnike što se opire klasičnom načinu razvijanja priče. “Njegovi  junaci na samom početku odsanjaju kraj”, bila je ponavljajuća ocjena osvrta na njegovu prozu objavljivanu kod najuglednijeg berlinskoga nakladnika. 

            Dan piščeva dolaska u  grad u kojem je prohodao i objavio svoje prve priče, zabilježila je samo lokalna televizijska kuća osnovana kapitalom stečenim prodajom ureda u vlasništvu bivšega Komiteta. Na promociju romana pristigli su  autorova sestra, dvojica bivših susjeda u pratnji svojih supruga, vođa glavne opozicijske stranke i nas nekoliko studenata predvođenih Varjom. Poslije mucavog predstavljačkoga govora kritičara koji je bio siguran da prisutni nemaju uvid u autorovo pismo, a uz to je pretpostavljao da je i sam pisac živeći desetak godina “tamo gore” poprilično zaboravio materinji jezik, Varja je podigla ruku i zamolila za riječ. Naglasivši kako osjeća potrebu još nešto dodati interpretaciji mladoga kolege, u samo nekoliko minuta uspjela je izdvojiti stalna mjesta autorova pripovjedačkoga opusa, opisati strukturu najnovijeg romana, razjasniti ukorijenjenost u srednjoeuropsku tradiciju, otkriti poetičke roditelje pisca koji ju je promatrao sa sve većim udivljenjem. Pisac je ustao i poljubio joj ruku. Učinio je to prije nego što je ona i posljednjim vokalom u završnoj riječi dala naslutiti da privodi kraju svoj prilog popravljanju prezentacijske atmosfere. “Nema veće izdaje od izdaje literature”, bila je rečenica koju je izgovorila prišavši nam nekoliko trenutaka poslije. Pocrvenjela je; kao da se pravda zbog kršenja propisanog promotivnoga protokola. Ili je samu sebe podsjetila  na učenicu koja svojom spremnošću želi zadiviti strogu učiteljicu i pokazati se boljom od ostalih? Ili je samo bilo neugodno što nam nije ponovila poziv za obećanu kavu u obližnjem kafiću?

            Kimnuli smo joj u znak podrške, poželjeli sretne blagdane i izašli na glavni trg. Padala je noć i grad je mirisao vremenom Adventa. Ispod visoke jelke okićene licitarskim srcima ukazala nam se čarolija. Bakrena kočija i Varjino ime na mjestu registracijske oznake. U ruci sam držala roman s autorovom posvetom. Slova moga imena, ispisana nalivperom, na mjestima su dodirivala donju površinu vlastite imenice ženskoga roda u dativu, iza koje je stajao uskličnik.

            Nakon što sam pročitala roman koji u dvije istovremene radnje prati ljubavne priče muškaraca srednjih godina, uglednog stomatologa i njegove žene te pisca čije će se ime naći u svim svjetskim leksikonima i njegove ljubavnice, upitala sam se koja je od dviju žena zaslužila mjesto u tiskanoj posveti. Brojne su rečenice podsjećale na misli koje nam je Varja prenosila. Još uvijek sam vjerovala da su se Varja i pisac na promociji prvi put susreli i upoznali. Uostalom, da je bilo drukčije, Varja bi nam to već rekla.

                                                           ***

            I kad poslije šest mjeseci na vratima njezina kabineta bude izvješena obavijest da nakon 15. lipnja, Varjine ispite preuzima profesor s drugog odsjeka, njezin iznenadni odlazak doživjet ćemo kao izdaju. U studentskom kafiću njezini će seminaristi popiti zajedničku oproštajnu kavu i svoju omiljenu profesoricu ispratiti u zaborav. Jedni ćemo drugima priznati ljutnju i otkriti različite stupnjeve čuđenja. Sljedeća dva mjeseca svakodnevno ću listati Varjina predavanja i sprečavati se u nakani da ih prepustim vatri, da to učinim na isti način na koji je junak njezina romana plamenu darovao svoj dnevnik. Poželjet ću spaliti i preslik njezina nedovršena teksta, o kojemu nikada nije htjela razgovarati. Je li ga uopće i dovršila, nisam saznala.

            Studenti su prepričavali da se teško razboljela i da je na liječenju u inozemstvu, tajnica je na naše upite odmahivala glavom, pročelnik odsjeka nije bio spreman razgovarati o mlađoj kolegici. Ja sam se uzaludno nadala da će mi se javiti; razglednicom, porukom, elektronskom poštom. Priželjkivala sam da ponovno odabere mene. Osjećala sam da se one blagdanske večeri ukrcala u kočiju, ali sam se plašila što se s kočijom dogodilo oko ponoći.

            Tek u kasnu jesen tjednik obojen žutilom donio je fotografiju nacionalnoga pisca proslavljenog na njemačkom književnom tržištu. Pogled nasmiješenoga muškarca  obogaćivala je informacija o njegovoj ljubavnoj vezi s Varjom Šurmin koja je zbog njega napustila mjesto na najstarijem sveučilištu i posvetila se redakturi njegovih berlinskih romana. Možda je ipak postala junakinja zaslužena pričom, rekla sam kolegicama na prvoj kavi počekom novog semestra. “Doći će ona, nenadano kao što je i otišla”, dodala je jedna od Varjinih bivših studentica. Ali prije toga sam došla ja k njoj.

                                                           ***     

            Dvije i po godine poslije obavijesti o Varjinu odlasku, otputovala sam sestri u Frankfurt. Željela sam proći kroz literature koja će mi pomoći u izradi diplomskog rada na temu “Mogućnosti objektivnog vrednovanja književnoga teksta”. Učinila sam to baš u vrijeme Sajma.

            Desetak minuta prije početka predstavljanja romana ušla sam u prepunu dvoranu i sjela na jedinu praznu stolicu, prvu u četvrtom redu; do hrvatskog književnog kritičara čije sam dopadljivo lice viđala svaki tjedan, uz kolumnu u visokotiražnom tjedniku. Varja je prošla pokraj mene i prišla nastupnom stolu. Nekoliko trenutaka poslije ušli su  pisac iz Magisa i njegov urednik. Zbunilo me uvodno urednikovo obraćanje i njegovo “sažimanje osnovnih fablarnih linija u par riječi”. Prvo sam pomislila da više ne razumijem jezik na kojem sam razgovarala s očevom majkom, da mi se nešto dogodilo kad sam vidjela Varju pa sam se prebacila u hodnik našega fakulteta i u vrijeme u kojem je Varja govorila o zasluživanju priča. Slušala sam sadržaj velikog romana “Balkanska vrata”. Pisac koji luta metropolama, ljubi frizerke, vozačice tramvaja, gardobijerke; krade tuđe živote da bi osigurao građu za tekst. U trenutku kada upoznaje spisateljicu istog pogleda na književnost, on postaje žrtva. Sve dovodi do spaljivanja njegova dnevnika, ali taj dnevnik nastaje živjeti u prozi spisateljice. Njegovi likovi su, zajedno s njim koji ih je osigurao, preselili među likove “njezina” teksta. Kad je urednik završio sa svojim prepričavanjem, ustala sam. Samo da bih privukla Varjinu pažnju. Pogledala je u mene i mahnula mi. Nakon toga se pojavila u ulozi kritičara.  “Kako ova žena govori”, rekao je glas iza mene. “Kao da priča vlastiti život”, odgovorio joj je mladi fotograf i stisnuo prekidač aparata. A Varja je na frankfurtskom sajmu držala predavanja svojim studentima. Pisac se zahvalio, poljubio joj ruku , na isti način kao one večeri u Zagrebu, i izustio samo jednu rečenicu “Znam da je ovo veliki roman”.

            Novinari su mu pritrčali, kamere su zaškljocale, obožavateljice su donosile knjige na potpis. Na trećoj stranici “Balkanskih vrata” stajalo je Varjinom ime u dativu.

            Kada sam joj prišla bujicom “Ali vi znate da ja imam fotokopiju vašeg rukopisa. Ne razumijem Vas. Nije li to izdaja”, bila je oslonjena na zid. Zagrlila me. “Draga moja, oprostite mi svi, zar misliš da sam to lako učinila?, pomislila sam da imam i ja pravo na mjesto u jednoj bajkovitoj kočiji, izdaja je, sebe same, priznajem, međutim, uvijek treba gledati iznad, to nije izdaja literature, a to je meni daleko važnije, i sama znaš da mene nitko nije slušao dok sam hodala našim hodnikom i nepogrešivo osjećala iza kojeg teksta stoji život u prstima, a iza kojeg netalentirana muka karijerizma“, izgovorila je u nizu, bez stanke.

“Zašto onda roman niste objavili vi, a ne prepustili ga njemu?, nastavila sam razočarano i okrenula se prema piscu, još uvijek okruženom kritičarima i čitateljima. “Bio je u krizi, a ja sam bila svjesna da će misao o zasluživanju u javnost doći pod njegovim, a ne mojim imenom. Da sam se tim tekstom pojavila ja, bio bi to samo osrednji tekst dokazane znanstvenice, kojoj on i nije trebao. Ovako…, razumiješ ti i sama. „

            Jasno je da sam razumjela. Znala sam, uostalom, da ga je ona i dovršila. Prelijevanje likova uklapalo u njezinu teoriju o nemogućnosti određivanja glavnoga lika.  Ispričala sam joj kako smo se osjećali poslije njezina odlaska, kako smo popili oproštajnu kavu i obećali zaborav.

            Počeli su joj prilaziti poznanici. “Ona bi radije bila sa mnom”, pomislila sam i prošaputala “Profesorice, morala bih ići”. Pružila mi je posjetnicu, komadić kartona ispisan olovkom. Varjina rečenica “Za Božić dolazim u Zagreb”, bila je izgovorena uz pozdravni poljubac, i na njemačkom.

            Prelistavajući sljedećeg dana znanstvene članke o objektivnim književnim povijestima, iznenada mi se javila sumnja. Jesam li Varjinu rečenicu dobro razumjela? Što je rekla “dolazim” ili “vraćam se”? Bila sam samo sigurna da će to biti za Božić. Na velikoj hladnoći pucat će stakla. Trg će  ponovno mirisati vremenom Adventa i  na njemu će se autorica  rečenice “Nijedna životna situacija ne može biti toliko loša da iz nje, uspijemo li je pretvoriti u priču, ne bismo izašli kao pobjednici”, pojaviti u kostimu Pepeljuge. A zvona s Kaptola najavljivat će ponoć.

(Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka, Mozaik – knjiga, Zagreb 2019., 4. izdanje)

21+