Piščev sjaj

Danas, dok gledam Varjinu fotografiju – tiskanu na pretposljednjoj stranici kataloga najvećeg europskoga sajma knjiga – jasno mi je da nikada prije i nikada poslije nisam susrela osobu koja je u svemu vidjela povezanost, koja je na čudesan način pamtila datume, koja je bez imalo nelagode  zastajala pred pročeljima gradskih nastambi i zamišljala lica stanara skrivenih iza zidova.

Pokušavam popiti kavu na isti način na koji ju je ona redovito pila. Sasvim kratku, espresso. Prinosim je usnama, ali se prije toga zagledavam u središte šalice. Ispijam gutljaj, provjeravam okus, čekam nekoliko sekundi  i onda je konzumiram do kraja. Promatrajući joj oči, postaje mi jasnije zbog čega nas je podsjećala na djevojčicu koja krajem listopada piše pismo Djeda Mrazu i u jednom trenutku, obuzeta iznenadnim strahom za djedovo zdravlje i zdravlje njegovih sobova, zaboravlja spomenuti svoje želje. Priželjkujem je vidjeti, posjetiti salu u kojoj će biti predstavljen medijski najprisutniji naslov frankfurtskoga sajma. Bojim se da me poslije dvije i po godine neće prepoznati.

Varja je, u svojim lošijim danima – o kojima nas je obavještavala u prvim rečenicama predavanja – znala reći kako se osjeća kao bolesnica koja prelijeva našu energiju u svoje tijelo i pomlađuje zasićene stanice. Slutili smo da takva osoba mora pisati i nešto što ne pripada stranicama znanstvenih časopisa. Šest mjeseci prije ulaska u kadrovsku službu, na konzultacije mi je, bez ikakve prethodne najave, donijela rukopis nedovršenoga romana. “Ti si duplo mlađa, voljela bih kada bi ovo pročitala i iskreno kazala što misliš. Da vidim ima li smisla uopće dovršavati”, izgovorila je bojažljivo.

“I ostale su cure duplo mlađe”, pomislila sam. Laskalo mi je što sam za čitanje odabrana ja. Toga sam dana gradom letjela u čizmicama ukradenim iz priče  omiljene spisateljice za djecu.

(Ulomak iz priče „Piščev sjaj“)