Pisaći stroj

Gledali smo pedesetih godina jedan krasan film koji se zvao „Bulevar sumraka“. U njemu je bilo svakakvih zanimljivih stvari, najviše zato što se radnja zbiva u Hollywoodu, pa se prikazuje proizvodnja filmova, a glavni je junak mladi scenarist kojega svaki čas vidimo kako radi na svome tekstu. Ali, od svih čudesa koja su u tom filmu prikazana, mene se najviše dojmila činjenica da taj scenarist – inače puka sirotinja – posjeduje pisaći stroj. A nije on bio ni jedini, jer u mnogim smo filmovima tada viđali pisce i pratili njihove peripetije, i uvijek su ti pisci pisali na vlastitome stroju, koji su često i teglili s mjesta na mjesto kad bi se selili.

Nama je to bilo fantastično, kao kad bi danas netko imao vlastitu električnu centralu. Jer, pisaći strojevi bili su kod nas skupi i do njih se teško dolazilo. Njih su imale samo neke jako važne ustanove: općine, vojni odsjeci, bolnice i tvornice. Kad bi čovjek ušao u neku javnu zgradu, onda bi začuo kako iza svih vrata tipkaju strojevi, a to mu je ulijevalo poštovanje, te je zato hodao polaganije i ponašao se pristojnije nego inače. I, nekako se podrazumijevalo da je to jedini prirodni poredak stvari.

            Kao da ste, došavši u blizinu pisaćeg stroja, dobivali uvid u pogone koji pokreću svijet. To su osjećala i djeca, te ste zato mogli i najzločestijega dripca dovesti u neko poduzeće, pa ga posjesti za stol i uvući papir u pisaći stroj: satima biste bili mirni, jer biste znali da se klinac od stroja neće odvojiti.

            A kad se bolje pogleda, pisaći stroj i jest bio nekakvo čudo. Prvo, bio je lijep, jer bio je golem, masivan, crn i težak, a na njemu su se blistala ona zvonca što su zvonila kad bi se stiglo do kraja retka, dok su tipke bile na gornjoj strani presvučene staklom, da se ne oštete. Impresivan je bio i valjak, te poluga za pomicanje toga valjka, kao i ono što se na današnjim tipkovnicama zove space-bar. Ali, najviše od svega očaravala su nas slova: pritisneš tipku, a iz stroja odjednom skoči polugica, a iza nje ostane slovo, jasno i lijepo, baš kao u knjizi. Pa ako se još doda da su neki od tih strojeva s vremenom dobili dvobojnu traku (pola crnu, a pola crvenu), te da se ta traka pravilno odmotavala s koluta na lijevoj strani, a namotavala na kolut na desnoj strani, bit će jasno da čovjek – a ne samo dijete – naprosto nije mogao skinuti pogled s pisaće mašine u radu. I, bilo mu je sasvim razumljivo što su precizni mehaničari – koji su popravljali te strojeve – bili najbogatiji ljudi u njegovu vidokrugu.

            S vremenom su se strojevi, naravno, usavršavali: nisu više bili od punoga željeza, nego od tankoga lima, tipke im više nisu bile staklene nego plastične, prijenosni mehanizmi bili su im savršeniji. Ali, princip je ostao isti. Ostao je isti čak i onda kad su se pojavili mali, pljosnati portabl-strojevi koji su se nosili u tankim plastičnim kutijama s ručkama i patentom, prilično nalik na ono u čemu se danas nose laptopi. Čak i u tom obliku, pisaći stroj zadržao je auru nečega važnog, službenog, nečega što je povezano s javnošću, a samim tim i s odgovornošću.

            I zato smo mi, koji smo prve svoje književne tekstove tipkali upravo na tim portabl-strojevima, osjećali pri tome tremu. Jedno je bilo kad si svoju priču vidio rukom nadrljanu na tzv. trgovačkom papiru (a i o njemu bi se moglo nadugačko pričati), a sasvim drugo kad si je čitao otipkanu na stroju, pretočenu u ona lijepa i pravilna slova. Jer, tada tvoj tekst gotovo da je već bio nalik knjizi, pa premda je ležao u ladici, ti si, kao autor, imao dojam da je on izložen oku javnosti.

            A nije ni mogao da ne bude, jer je svatko dobro znao da je upravljati pisaćim strojem jednako odgovorno kao i upravljati avionom. Ili, da kažem nešto slobodnije, ali ništa manje točno, za ljude onoga doba pisaća mašina bila je stroj koji proizvodi sudbinu. Jer, i danas se kaže da je nešto nekome zapisano, ili da je pisano da se nešto zbude upravo tako kako se zbiva. Pri tome se misli da to piše sudbina. E, ali ako sudbina piše, onda joj valjda treba i neki pribor za pisanje. U slučaju moje generacije taj pribor nije bio ništa drugo nego starinski pisaći stroj. I to ne samo metaforički, nego i doslovno.

            Jer, već od trenutka kad smo se rodili – u bolnici ili kod kuće – naše je rođenje bilo proknjiženo uz pomoć toga stroja: ispisali su nam rodni list, zaveli nas u knjige, dali nam identitet. I, tako je to poslije išlo stalno: pri upisu u školu, kod liječnika, u omladinskoj organizaciji, u vojsci, u firmi, svuda. Sve važno radilo se uz pomoć pisaćih strojeva i cijela naša biografija svodiva je na nekoliko daktilografskih listova.

            Zbog toga nije nimalo čudno što smo zadržali respekt prema pisaćem stroju i što smo sebe počeli smatrati piscima ne onda kad smo objavili prve tekstove, nego onda kad smo prve tekstove pretipkali na mašini. Bila je to velika moć, ali i velika odgovornost. Jer, trebalo je pisati sa što manje pogrešaka, budući da je tekst poslije išao na slaganje u olovu, pa je postojao i propis o tome koliko tipfelera uopće smije biti po stranici. Čovjek je tipkao kao da rukuje eksplozivom.

            I, upravo zbog toga, nama je prijelaz s pisaćeg stroja na kompjutorsku tipkovnicu bio šokantan. Ne radi se samo o tome da na kompjuteru čovjek piše u potpunoj tišini, ne radi se ni o tome da rezultat rada nisu stvarna slova na papiru nego virtualni tekst na ekranu (a dovoljno je da načas nestane struje, pa da sve ode k vragu), nego je strašno to što je sve lako i jednostavno i ništa nikad nije definitivno. Možeš ispravljati tekst koliko god hoćeš puta, bez napora i bez štete montirati, preslagivati, iskušavati razne mogućnosti. A to znači da možeš pisati ležerno, čak i neodgovorno. Pa zato često tako i pišeš.

            Ukratko, nije to više isto, pa ni ova književnost sada nije ista kao ona nekad, čak ni kad je pišu isti pisci. I, premda sam vam sve ovo napisao na kompjuteru, sasvim dobro razumijem svoje prijatelje Tonka i Lukšu, koji i dalje tipkaju na stroju. Doduše, sve teže nalaze dijelove za taj stroj i sve više problema imaju s urednicima. Ali, kad čovjek stane pred njihova vrata, onda po tipkanju znade da se iza tih vrata zbiva nešto doista važno.

(Pavao Pavličić, rukopis „Ropotarnica“)

19+