Parovi

Šarmantni profesor s moga fakulteta voli ponavljati kako smo nas dvoje istoga dana promovirani u zvanje doktora znanosti. Ne znam jesam li ga, kada mi je to rekao prvi puta, povrijedila svojim ravnodušnim doista, doista u kojem nije bilo gotovo ništa od intonacije kakvu bi trebala sadržavati riječ kojom se iskazuje nevjerica.

 Ono nekoliko promila, koliko bi ih mogao zabilježiti najprecizniji detektor sluha, ticalo se moje spoznaje da je netko u  razdoblju od obavljene posljednje fakultetske zadaće pa do danas puno uspješnije od mene savladavao karijerne stepenice i da mu je zbog toga egzistencija daleko sigurnija od moje. Sve do danas nisam mu ni pokušala priznati da sam ja, inače sklona pamćenju brojnih sati, mjeseci i godina, dan svečane promocije zaboravila. Da sam mu to i rekla, on bi se nasmijao i komentirao moju ispovijed riječima kakve sve češće čujem: Vi koji pišete, svi ste stvarno luckasti, rekao bih čak i bolesni. I ja, u znanstvenoj hijerarhiji daleko ispod njega, ne bih mu se usudila uzvratiti pitanjem koje me zanima daleko više od oživljavanja prizora urešene dvorane nakrcane cvijećem i ponosnom rodbinom.  Kako se to uopće ostaje zdrav i koja se cijena plaća za to? Možda liječnički karton dugo ne treba, nagađam, onima koji bez imalo nelagode glasno poviču na vozača tramvaja čim on prejako zakoči na semaforu. Zaokupljeni isključivo brigom o mogućim posljednicama nenadanoga trzaja, ne pitaju se je li vozač to učinio možda zbog toga što mu se dječji koraci usmjereni prema pješačkom prijelazu učinili puno duži i puno brži. Osjećam da su se sačuvati uspjeli i oni koji posljednji ispraćaj drage osobe pamte po brojkama i  imenima viđenijih osoba  koje su na glavno gradsko groblje stigle sjedeći do službenoga vozača, a ne po plaču žene – mnogima nepoznate – čiji izvod iz knjige rođenih ni u jednoj rubrici nije bio sličan s podacima upisanima u matičnu knjigu ožalošćene rodbine. I pristajem nositi svoju bolest vođenu pod dijagnozom “snažna potreba za drugim pamćenjem” jer ne osjećam nikakvu zbunjenost pred činjenicom da pamtim lice osobe koju sam to jutro, u danu promocije, susrela na putu do rektorata,  da znam ponoviti osnove teze promotorova govora, ali ne znam koji je bio mjesec, koja godina i pod kojim je rednim brojem ležala moja doktorska diploma. Ne uspijevam rekonstruirati vrijeme ni po mirisu kruha koji je iz pekarnice izlazio na pločnik Klaićeve ulice i trudio se neutralizirati oštar miris benzina što je sagorijevao u smjeru Zapadnoga kolodvora. Svjesna sam da je proces potiskivanja i zamagljivanja započeo u trenutku kada se glavni govornik obratio obiteljima promoviranih kandidata. Zahvaljivao je roditeljima i njihovom umijeću pravovremenog prepoznavanja djeteova talenta te supružnicima koji su bez imalo ljutnje okretali telefonske brojeve najbližih restorana naručujući brzu kućnu dostavu i sve to činili na prstima,  dok se u radnoj sobi rađala znanost. Spominjao je djecu koja su imala razumijevanja za večernji mamin umor i koja su uspijevala zaspati bez ispričane priče. I sve se vrtilo oko parova; doktorant i njegovi roditelji, doktorant i njegov supružnik, doktorant i njegovo dijete. I na kraju, svi oni zajedno kao jedno i diploma na stolu kao drugo. I ponovno par. A ja sam u  vrijeme zahvale, mislila na svoje roditelje, izgubljene u nestalnim adresama, i pitala se bi li moja biografija izgledala drukčije da su oni vidjeli barem jednu moju svjedodžbu, na supružnika koji je brakorazvodnu parnicu pokrenuo u danu u kojem sam obaviještena o terminu obrane doktorata, na još nerođenu djevojčicu  čiji sam lik nacrtala puno godina ranije, ponavljajući crte viđene u snu, u noći provedenoj u jednom hotelu na desnoj obali Dunava.

            Moj je par toga dana bio nevidljiv. Bio je satkan od svih onih tekstova koji su me oblikovali i nosio je dugo ime nastalo nizanjem imena mojih najdražih pisaca. Rasipavao se po knjigama koje sam pročitala, maskirao u rečenice koje je netko već davno prije mene podvukao. I ja sam ga opipavala prstima desne ruke i bezobzirno nagovarala da ostane uz mene. Znala sam da ću uz njegovu blizinu uspjeti odšutjeti promotorovu poruku iz koje je bilo lako iščitati kako i iznad znanosti i iznad umjetnosti moraju stajati stvarna bića.  Imala sam samo umjetnost i nijedno zbiljsko biće nije moglo činiti moj par kao što je to činio književni tekst. On je to znao i zbog toga nije,  preplavljen nelagodom, pobjegao sa svečanoga govora. Prepoznajem trud kojim sam podizala glavu i bojala se da u trenutku prozivanja moga imena nitko neće zapljeskati. I kad je udaranje dlanova opilo dvoranu, ja sam bila sigurna da to plešu moje najdraže rečenice i da ponavljaju litaniju o životu koji je prepun zanimljivih stvari i o čitateljici koja, usprkos tome, više voli čitanje. Čitateljica i čitanje bili su odgovor na zamišljeno pitanje o idealnom paru. 

            Nemam niti jednu fotografiju koja je zaledila stisak ruke, nemam video-zapis koji bi mojim potomcima posvjedočio o obrazovanju čudne žene iz obiteljskoga stabla. Imam samo bolesno sjećanje koja se razlikuje od zdravog  sjećanja mog fakultetskog kolega. Dok ja s liječničkim kartonom uzimam diplomu, stavljam je pod pazuh i utopljavam sve one junakinje s čijim sam se sudbinama poistovjećivala te se nadam da ću jednom sresti junaka koji će se prijatelju odmah pohvaliti da me je upoznao, moj kolega, bez liječničkoga kartona, skida poklopac s kožnog tuljka,  provjerava kakvoću pečata i točnost latinskih naziva. Dok ja bježim iz dvorane, moj kolega prima poljupce roditelja,  supruge i djece. Dok se ja kući vraćam Klaićevom i više ne osjećam miris mliječnoga peciva, moj kolega sjedi u glasovitom restoranu i izgovara zdravicu sebi u čast. I zahvaljuje se bićima s kojima čini par; roditeljima koji osjećaju ponos zbog svoga sina, supruzi koja se nada da će od sutra imati više strpljenja slušati spletke što se plode po uredskim prostorijama, i djeci koja više neće prihvaćati objašnjenje da pisanje lektire nije zadaća roditelja.

            Svoju sam diplomu odložila na zelenu policu, sklonila sam je iza edicije “Povijest svjetske književnosti”. Ona je, ionako, na sličan način pripadala i pojedinim autorima o čijim su životima i djelima napisani književnopovijesni prikazi ukoričeni u sivkasto-smećkastoj koži.  Prijatelji su me nazivali i nisu vjerovali da sam nakon promocije došla u stan i da ponovno čitam Barnesa. – Nemoj nikome reći da si sama, isključi telefon  da misle da s nekim slaviš, savjetovala me rođakinja koja je završetak više tekstilne škole proslavljala u iznajmljenom restoranu na jezeru ispod slavonskoga srednjovjekovnog grada. Nije propustila da, kroz telefonsku slušalicu, po tko zna koji put spomene moju infantilnost i neoprostivim grijehom proglasi bolesnu iskrenost, rodbini u svakom slučaju neprihvatljivu. Nisam joj odgovorila, kao što na prigovore o iskrenosti nisam odgovarala ni proslavljenim knjževnim kritičarima. Željela sam vjerovati kako je to način kojim žele iskazati nevidljivu crtu svoje duhovitosti. Priznati da je jedini pravi partner literatura, svima je u mojoj blizini bilo luckasto. A priznati da svoju zbilju vrlo često čitam kao književnost i da mi ona tada postaje razumljivija i prihvatljiva, bio im je znak za žurno zakupljivanje ležaja u zatvorenoj klinici čijim parkovima šeću bogate i prevarene žene. A one su vjerovale u svoje partnere. I sada ih u skupoj klinici nagovaraju na izgovaranje ogoljele priče. Napipavaju stanice iskrenosti da bi došli do zdravlja. I tek im oboljelima priznaju da bez iskrenosti čovjek gubi utočište u samome sebi i da je to jedino što vrijedi. Možda i ne znaju za Salomina pisma Rilkeu, ali govore istim jezikom.

Jezik kojim je Lou govorila o muškarcima koje je voljela  pomogao mi je u mojoj šutnji pred onima koji u riječi partner vide osobu koja odvozi auto na registraciju i pranje, koja plaća režije i popravlja bojler, koja ne zaboravlja godišnjice i imendane, ukratko osobu s kojom život postaje tehnički manje naporan i s kojom se na umjetan način nastoji uskladiti vlastito biće.

A ja, kao vlasnica posebnoga rječnika, uz imenicu partner i dalje ću stavljati  objašnjenje “pogledaj pod literatura”. Ostavit ću ipak nekoliko praznih linija. Želim sebi dati mogućnost da jednoga dana, pod istom natuknicom, opišem nekoga kome je do literature stalo na sličan način kao i meni, nekoga koga duboko može povrijediti moj komentar vezan uz hladnoću njegovih likova,  nekoga tko neće odustati od svoje posebnosti – i onda kad mi bude sudac, i anđeo i ljubavnik, i suprug, i otac – duboko siguran da dvoje može postati jedno samo ako ostane dvoje. Tada ću uz natuknicu dopisati datum, mjesec i godinu. I bilješku u kojoj će stajati rečenice koje je Lou 13.11.1903. napisala velikom pjesniku: Godinama sam bila tvoja žena, i to što si ti, za mene prvi put, bio posve nešto stvarno. Postali smo muž i žena prije nego smo postali prijatelji, a naše prijateljstvo jedva da je bilo odabir, nego takodjer ilegalno vjenčanje. U nama se nisu tražile dvoje polovice: u nama se prepoznala iznenađena cjelovitost… Tako smo bili kao brat i sestra –  no kao iz nekog davnog doba prije nego što je incest postao prijestup. Posebnom ću bojom označiti kako je riječ o jakoj godini moje biografije.

(“Parovi”, iz knjige “Laura nije samo anegdota”, Zagreb 2005.)

24+