Blog - Zašto sam Vam lagala?

    Loading posts...
  • Monolog duše i dijalozi srca

    U životu svakog čovjeka mogu se izdvojiti “jake” godine njegove biografije. Koje će to godine biti, ovisi o tome tko je zadužen za inventarni popis; sam taj pojedinac, ili netko tko je o njegovu životu svjedočio “sa strane”. Ako ikada još budem pisala svoj životopis, morat ću u njega unijeti 2018., godinu u kojoj sam otišla u prijevremenu mirovinu. U njemu, znam, neće biti mjesta za objašnjavanje razloga vlastite odluke,…

  • Mudrost babe Jele

    “Samo budi strpljiva, sve će jednom biti poravnato…”, govorila je baba Jela, najbolja prijateljica i komšinica moje bake. Nosila je bosansku košulju sašivenu od tkane konoplje i šarenu „čunčanu“ pregaču. Pušila je gradačački duhan Bila je desetak godina starija od moje Kate. Prsti su joj bili žuti, a lice naborano životom. Pamtim je pognutu. Kutijicu s papirićima i sitno rezanim duhanom jedno je ljeto izgubila na sokaku, nekoliko metara od svoje…

  • Flaubertovi apokrifi

    Pisci pišu lako, pisci pišu teško… Neke će od njih povijest književnosti zabilježiti, drugi će zauvijek ostati izvan nje. Činjenica je i da se oni koji objavljuju “više” često moraju zbog toga pravdati. Pisati puno i biti čitan, znači najčešće biti zapažen od strane publike, ali i nerijetko sumnjiv u očima književnih teoretičara. Teoretičari više vole one koji nad tekstom prolijevaju znoj, one koji uzdišu i one zbog kojih njihovi…

  • Prsti desne ruke

    “Bog čuva one koji bježe”, govorio je pater Celestin, svećenik kojeg sam se u osnovnoj školi bojala više od svih nastavika. Na izrečeno je zaboravljao čim bi s propovjedaonice primijetio da je nekolicina nas nedjeljnu svetu misu napustila odmah nakon Podizanja. Zbog toga je već dan poslije, na vjeronauku, održavanom prije prvog sata jutarnje školske smjene, dodavao: “Ali i one koji gone”. One zbog kojih se bježi, a koji ostaju…

  • Kolovoz ispisan „tintoblajkom“

    Jučer sam listala album sa starim fotografijama. U njemu nema očevih fotografija iz djetinjstva, pa čak ni iz mladenaštva. Zastala sam na jednoj. Na njoj Bata – tako su moga oca (poslovođu u prodavaonici obuće „Borovo“) zvali njegovi jarani – ima dvadeset i šest godina. U naručju drži mene, a pokraj njega, nježno naslonivši se na muško rame, stoji njegova četiri godine mlađa supruga. Pletenice su joj tamne i duge. Ona…

  • Britva

    Kad je Miroslav Krleža umro, onda se počelo govoriti i o njegovu privatnom životu, koji je do tada bio dobro skriven od radoznalih očiju. Novine su pravile razgovore s njegovim vozačem i kuharicom, a i sa svakim drugim tko se češće kretao u piščevoj blizini. Tako smo doznali da je Krleža imao i svojega brijača: taj je čovjek u određenim razmacima dolazio u Leksikografski zavod, gdje je klasik bio direktor,…

  • Ti trideset mališana, ta to je država!

    Učitelj Mato Lovrak imao je dvadeset i pet godina kad mu je u Virovitici (u knjigotiskari Braće Bralić) objavljena prva knjiga. Dakle, bila je 1924. Voljela bih kada bi knjigu pročitali stručnjaci čiji glasovi i ocjene – upravo sada – odlučuju kakvu će školu polaziti naša djeca. Knjiga je naslovljena “Iz škole “ljepšega“”,a podnaslovljena je kao “crtice iz škole”. Na naslovnoj stranici precizinirano je i kome je namijenjena (“Namijenjeno učiteljima,…

  • Zašto je Hlapićeva „mama“ klasik?

    Zakucamo li na vrata bilo koje naše osnovne škole i upitamo li prvog učenika koji pred našim očima nije spustio pogled je li Ivana Brlić Mažuranić klasik naše književnosti, učenik će reći ili da jest, ili da nije. Možda će, u svojoj sramežljivosti, samo potvrdno kimnuti glavom, a možda će se,  ako ga je život već očvrsnuo, osjetiti i pomalo uvrijeđenim. Dogodi li se pak to, onda treba očekivati da…

  • „Ja“ – književni lik

    Moje su mi kolege često znale reći: „Julijana, ne doživljaj sebe kao da si književni lik“. Činili su to kad bi me pitali „Kako si“, a ja im odgovarala vjerujući da iza pitanja doista stoji ili briga, ili zainteresiranost, ili znatiželja. Zaboravljala sam da današnje „kako si“ uglavnom predstavlja „prazan“ govor i popunjava nelagodnu tišinu. Poput rečenice izrečene susjedu u liftu: „Opet je zahladilo“. Neugodno ti je šutjeti, a susjed…

  • Recenice s potpisom

    Teta je vjerovala da ću postati doktorica. “U svakoj obitelji, treba biti jedan doktor. Uskoro će se liječiti samo oni koji budu imali pravu vezu”, govorila je. I neprestano je to ponavljala, neovisno o društvenim uređenjima u kojima je živjela i članskim iskaznicama novoimenovanih ministara zdravlja.  Postala sam doktorica, ali ne “prava”. Znam da bi teta sve moje knjige i moj doktorat dala za diplomu “zaozbiljske” doktorice, čak i bez…