Blog - Zašto sam Vam lagala?

    Loading posts...
  • Halteri

    Hoćete li vi meni vjerovati da se u našim novinama nekada vodila polemika o halterima? Bilo je to još u socijalizmu, u jednom od razdoblja liberalizacije, a spor je trajao kratko i vodio se u nekom listu koji je bio specijaliziran za lakše sadržaje. Ali, polemiku je pokrenuo ozbiljan i ugledan autor, napisavši da su sa stanovišta erotike one hulahopke – koje su upravo nekako u to vrijeme zavladale –…

  • Pored vode raste javor

    (velika snaga Mlakićevih voda) Josip Mlakić jedan je od onih autora koji svojom literarnom praksom potvrđuje veliku metaforu po kojoj pisac cijeli svoj život piše jednu – svoju – knjigu. Onako kako treba. Pisci imaju svoje teme i stvaraju svoje Djelo. Konačno bi to trebali prihvatiti i književni kritičari – rijetki koji su ostali – koji se interpretirajući nove naslove istoga autora uvijek iznova iščuđuju autorovoj vjernosti koju iskazuje prema…

  • Marama

    Na zagrebačkoj tržnici Dolac stoji na vidljivom mjestu jedna skulptura. Prikazuje ona ženu s košarom na glavi: to je spomenik kumicama, koje su nekada iz bliže i dalje okolice donosile u grad poljoprivredne proizvode. Zašto kažem nekada? Zato što mi se čini da taj spomenik nije podignut u čast prodavačicama koje nas danas opskrbljuju sirom i vrhnjem, jajima i mrkvom, nego onima koje su na Dolac dolazile onda kad je…

  • Osiđelica

    Osobna iskaznicaime: Osiđelicaime roditelja: Ivo Vojnovićprebivalište: Geranium Priča je moja dosadna. Anatomija jednog srca ružne stare cure. Znam da mislite tako. I zbog toga se ne ljutim kad čujem da mlade djevojke moj život komentiraju upravo riječju dosada. Čitaju me usput. Dođe mi da im kriknem: «Ne vjerujte životima koje vam nude u žurnalima. Baršunaste ruže ne rastu na škrtoj zemlji.“ Život često nije nažalost nego dosada, a osobito život…

  • Kosa

    Kosa nije samo kosa.      Možda vama ta tvrdnja zvuči banalno, ali meni je ona i istinita i silno važna. Vjerojatno to dolazi odatle što sam se ja s njom susreo vrlo rano, još u djetinjstvu, i što moje sazrijevanje u nekom smislu i nije bilo ništa drugo do prikupljanje dokaza za tu jednostavnu konstataciju koja, ponavljam, glasi: kosa nije samo kosa. Moja je majka, naime, završila brijačko-frizerski zanat. Nije…

  • Povijest u kući patricijske obitelji

    Od prvog dana moje nastavničke prakse pa sve do odlaska u mirovinu, znači puna tri i po desetljeća, sudjelovala sam, ili kao govornik, ili kao slušatelj, u raspravama na temu lektire.  Pitanje lektire usko je povezano s  ocjenama o stanju čitateljstva. Lektirni naslovi nisu dobro pogođeni, a čitatelja u nas i nema. U tome se, uveliko, slažu i učenici i profesori, roditelji i djeca, profesori i roditelji. Slažu se i…

  • Ja

    Luka i ja rođeni smo iste godine. I odrasli smo u istom gradiću; on s jedne a ja s druge strane željezničke pruge. Livade s obje strane bile su posve nalik jedna na drugu, ili je to bila samo jedna livada pravedno raspodijeljena između njih i nas. Mi s ove igrali smo nogomet, a oni s one graničara, mi s ove išli smo u jutarnju, a oni s one u…

  • Nogometni dvoboj

    Moj poznanik J. bio je, kako se u našem mjestu govorilo, mladić iz dobre obitelji. Odlično je igrao rukomet. Za visokim i zgodnim sportašem okretale su se gimnazijalke, mlade frizerke,  trgovkinje zaposlene u samoposluzi… „Mijenja cure ko čarape“, govorila je moja komšinica. Kad je On bio u pitanju, za mene nisu postojala prenesena značenja. Znala sam da ga svakih mjesec dana viđam s drugom djevojkom, pa mi nije bilo jasno…

  • Šala i škerac

    Dvije najpopularnije televizijske serije što smo ih ikad imali zacijelo su Malo misto i Gruntovčani. Narod ih uvijek gleda, bez obzira na to koliko ih puta reprizirate. A kad kažem narod, onda mislim na sve slojeve stanovništva, bez obzira na imovinsko stanje, naobrazbu, a pogotovo bez obzira na pokrajinsko podrijetlo. Jer, obje su serije bile – i jesu – podjednako popularne i na sjeveru i na jugu, premda je jedna…

  • Drveni most na hrastovim stupovima

    (roman Veliki hrast Vlade Andrilovića kao polazište priče osobne povijesti) Oca sam viđala rijetko. Jedanput, dvaput godišnje; onda kad bi me dovodili u posjet njegovoj majci, mojoj baki Kati. Stizao bi kasno noću, pješice, najčešće subotom. Iščekujući ga, molila sam Očenaše, jedan, pet, jedanaest. Kad bi ušao u kuću, nisam ustajala. Skutrila bi se na sećiji smještenoj u kutu velike kuhinje. Glumila sam uspavanu malu ljenčinu.  To je bio jedini…