OPASNA SIGRA

Uživao je nedjeljom ići na tržnicu. I uživao je ići sam. Neovisno o  godišnjem dobu i vanjskoj temperaturi, ustajao je  nekoliko minuta poslije sedam. Tiho je zatvarao vrata spavaće sobe. Nije želio da se Ona  probudi i predloži mu da pođu zajedno. Bio je svjestan da je Ona, u  svih tih dvadeset  bračnih godina, uvjerena kako on vrećice nakrcane voće, povrćem, mesom, sirom i kajmakom, vuče i guri se pod njima, samo da bi poštedio nju, svoju zakonitu. Nju koja će se, već sutradan, svojim zabrinutim pacijenticama pohvaliti kako vikendom dugo spava i kako njezin ljubljeni mužić, svjestan zahtjevnosti njezina posla, čini sve samo da bi se Ona odmorila.

On bi se ustao, obrijao, skuhao si čaj, zapalio cigaretu na balkonu, uzeo ambalažu i nešto prije osam izašao iz stana. Do tržnice je, najčešće, hodao šetnicom uz Dravu. Imao je svoje piljarice, svog mesara, svoju ženu kod koje je kupovao mliječne proizvode. Svima je znao imena, znao je odakle dolaze, koliko djece imaju, i pate li od kakvih kroničnih bolesti. Prodavači su voljeli s njim razgovarati. Kad bi se odmakao nekoliko koraka, mogao je čuti ženske glasove: „Blago li se njegovoj dami, a vidi nas sirote“. Nakon što bi obavio kupnju, sjeo bi u svoj kafić. Mlada konobarica bi mu, i ne upitavši ga, donijela produženu kavu, bez mlijeka, u velikoj šalici. Nije uzimao novine. Kupio bi ih, po povratku s tržnice, u trafici  naslonjenoj na zgradu u kojoj je stanovao.  Novine je volio čitati u svojoj radnoj sobi. Iz vlastitog naslonjača i najcrnje vijesti o umjetnoj inteligenciji i političkim trgovinama, nisu mu se činile tako strašnima. Čak mu je i  usiljeni osmijeh aktualne  ministrice prosvjete i obrazovanja bio manje odbojan. U kafiću je promatrao lica svojih vršnjaka. Jednom je čuo kako je to karakteristično za žene na pragu prve zrelosti. No, one, pretpostavljao je, zure u svoje vršnjakinje samo da bi se pitale izgledaju li barem malo mlađe od onih prema kojima su uputile svoje znatiželjne poglede. A on, iz svojih muških srednjih godina, nagađao je tko je od muškaraca za susjednim stolovima oženjen, tko razveden, a tko  još  uvijek ledičan. I pitao se vole li ti, za koje je bio siguran  da su u braku,  svoje supruge. Ili, dijele njegovu sudbinu. Jer on nikada, treba to odmah reći i isti čas ponoviti, nikada nije volio svoju ženu. Čak ni onda kad je, u rano proljeće devedeset i devete,  pred uzvanicima, u osječkom Bastionu, izgovarao „Uzimam“.  Ni sam, još uvijek,  ne zna je li se radilo o osjećaju odgovornosti, ili o strahu od njezina oca. Bio je uvjeren kako je kriv što je  one  večeri  kad su se tek upoznali, bio tako lakomislen i što joj je, čim mu je, ubrzo nakon toga, saopćila da je trudna, predložio pobačaj. Nije razmišljao ni jednu jedinu sekundu. Jedva je i povjerovao u to. Prvo spavanje i odmah takve posljedice. Kao u najplošnijem  ljubiću.  Godinama i desetljećima poslije optuživao se. Prigušeno, u sebi. I ne zna zbog čega je bio tako okrutan prema sebi, jer i ona je, potpuno mirna, moglo bi se reći čak i ravnodušna, predložila isto.  Bili su studenti treće godine, i oboje su vjerovali kako su premladi da bi postali roditelji. Željeli su još neko vrijeme ostati bezbrižni, trebali su diplomirati, izgraditi vlastite karijere. Uostalom, a možda je to bilo i najvažnije, njih dvoje nisu bili ni u kakvoj  pravoj vezi. Nisu se čak  ni dobro poznavali. Susretali su se, do tada, samo na rijetkim zajedničkim kolegijima i u studentskoj kantini. On je planirao, nakon što se ona oporavi o zahvata i ubrzo sve zaboravi,  prekinuti taj odnos, odnos u koji je ušao, ionako, ne misleći pravom glavom. Samo onom kojom momci u njegovim godinama češće misle. No, njezin mu je otac, ugledni profesor na odsjeku na kojem je studirao, tri mjeseca poslije, ponudio mjesto demonstratora, uz obećanje da nakon diplome mogu ozbiljnije razgovarati i o mjestu asistenta.  Ispod redaka dao mu je do znanja da  je upoznat s nemilim događajem koji će na njegovu nježnu jedinicu ostaviti ozbiljne posljedice. Budući punac nije upotrijebio riječ trauma jer ta riječ  tada još nije bila  u modi.

Ona  mu je bila prva  prava djevojka nakon nekoliko gimnazijskih simpatija. Mnoge od onih s kojima je dijelio istu školsku učionicu, i isto kino, nisu ni znale da  najbolji učenik škole pred san mašta o njihovim pletenicama i da njihovim gležnjevima posvećuje osrednje sonete.  S Njom se spetljao u studenskom domu, na jednom rođendanskom tulumu. Djevojke, odrasle u prostranim građanskim stanovima u centru grada, voljele su dolaziti u skučene neugledne spavaonice. Dva kreveta, dva radna stola, dvije rasklimane stolice, ugrađen ormar i ništa više. Te je večeri popio malo više, ona je sjedila do njega, govorila mu je kako se na fakultetu priča da je štreber, da ga čak i njezin stari često spominje i kako ne vjeruje da je rođen u malom mjestu i da nikada nije bio u Engleskoj. Ponavljao je da je to nemoguće jer mu je naglasak besprijekoran.  Šutio je dok je govorila. Godilo mu je slušati što o njemu kaže veliki profesorski autoritet. Ukočio bi se kad bi ona stavila ruku na njegovo koljeno i upitala ga zanima li ga išta drugo osim engleske književnosti i dosadnih filozofa. Ona je studirala psihologiju i bila je sigurna kako svakim pitanjem razotkriva njegovu ličnost. Spustio je  glavu gotovo do poda kad mu je uz smiješak rekla da  njezin otac mašta baš o takvom zetu. U jednom trenutku uzela ga je za ruku i povukla. Odvela ga je u ženski paviljon, u sobu svoje prijateljice. Bilo mu je lako zaključiti da je sve isplanirala. Željela je dobiti odgovor na pitanje koje mu je i sama postavila. Ni sam ne zna kako sve  to dogodilo. Bilo mu je prvi put. I bilo mu je jako lijepo. Znao je i da njoj nije prvi put. Je li joj bilo dobro s njim, ili je uživala u ulozi učiteljice, nije mogao prepoznati. Upitati se nije usudio. Mogao je samo nagađati.  I onda, nakon mjesec dana, rekla mu je da je trudna. Nije mu prigovarala, nije ga osuđivala, samo je postavila nova pravila. Spavat ćemo ako… ako napiše seminarski rad njezinoj najboljoj prijateljici, ako joj navečer u deset donese topli burek s jabukama, ako  prepliva Dravu… 

„Daj, ne mogu te gledati u što se pretvaraš, pa nema ona jedina na svijetu tu stvar, vidiš kojeg mulca radi od tebe“, rekao mu je  jedne večeri, nakon što se vratio s plivanja, njegov cimer. Bilo je to večer prije ljetnog napuštanja doma.  „Sredi se preko ljeta“, izgovorio je cimer umjesto pozdrava.

Nije uspio. Prije odlaska na raspust nekoliko je puta, gledajući u njezina koljena, započinjao rečenicu kojom joj je htio objasniti kako njih dvoje dolaze iz različitih svjetova, kako njihova veza nema budućnost, kako bi bilo bolje prije nego poslije… Nije mu uspijevao. Grlo bi mu se odmah počelo sušiti, dlanovi znojiti, srce ubrzano kucati, glasovi lomiti.  Počeo bi zapinjati već iza druge riječi i sve bi završilo lažnim iskazom ljubavi. “Dragi moj, smotanko“, rekla bi mu ona i pogladila ga po svilenkastoj kosi, onako kako majke miluju svoje kćeri za koje slute da će kroz život spoticati ako ne pronađu oslonac barem približno čvrst hrastovoj dasci kućnog praga.  Jer, njega je mjesto asistenta na sveučilištu itekako privlačilo. Još više nakon što je o tome, to ljeto,  govorio svom ocem, vrijednom podvorniku u osnovnoj školi koju je i sam pohađao. Znao je da je majka maštala o tome kako će njezin jedinac završiti za nastavnika i vratiti se u tu istu školu, ali u odijelu i kravati, i kako će kroz školske hodnike nositi dnevnik, a ne metle i alat.  A njemu se pružala mogućnost postati još nešto puno više. Nakon što je otkrio  roditeljima da ima djevojku, i da je ona kći profesora koji ga planira zadržati na fakultetu, otac je rekao: „Dobro je, dobro, znao sam ja da si ti pametan, drži se gospode, drukčije se danas ne može ako želiš postati netko. Bolje tako nego da se moraš upisati u politiku“. Majka je, nakon nekoliko minuta šutnje, samo, onako sebi u bradu, procijedila: „Jedino, ako je voliš…“ Tko je znao čitati  jedva vidljive promjene na licu, a sin je znao, mogao je zaključiti  kako majka osjeća da je srce njezinog jedinca hladno.

Počela je od tog trenutka prisluškivati i sinovljeve telefonske razgovore. Njezin je jedinac ponavljao samo nekoliko riječi. „ Dobro, neću, dobro, ne brini, ne pada mi napamet, učim, samo učim, obećavam..“. Majka je znala da su to reakcije na neke prijetnje, opomene, zabrane koje se izgovaraju u gradu, u sobama kakve je ona gleda samo u stranim sapunicama.

Poslušao je oca. Posvetit će se znanosti, oženiti, ući u uglednu obitelji, useliti u građanski  stan, a ljubavi, tako je barem u realističkim pripovijetkama pisalo, ionako nakon nekog vremena izblijede.  Raskid veze više nije dolazio u obzir. Na početku ljetnog semestra završne godine studija, ona ga je pozvala da preseli k njima. „Stan je prostran, imat ćeš svoju sobu“, samo to mu je rekla. Pristao je. Cimeru koji mu je naredio ljetno sređivanje, ostavio je ceduljicu s napisanom jednom jedinom rečenicom.

Njezini su zahtjevi svakim danom postajali sve nerazumniji. Već u ožujku je  zatražila da na seminaru ismije kolegicu koja joj baš ide na živce. Usudio se ipak pitati zbog čega je ta djevojka toliko nervira i čime, jer njih dvije čak nisu bile na istoj studijskoj grupi. „Ne mogu je podnijeti kako se krevelji u kafiću i kako zavodi, i to ćeš napraviti jer ja tako želim , inače…“  Znao je što dolazi iza inače. Inače se neće uvući noću u njegovu sobu, inače će to potrajati neko vrijeme, a inače je on postao ovisan o njezinim vizitama. I ona je to iskorištavala. Argumentirano, ali ne tipično za njega, uskoro je, u punoj dvorani, dokazao kako je seminarski rad, uvijek nasmijane, kolegice potpuno promašen. Dok je iznosio primjedbe, citirao njezine rečenice, pozivao se na literaturu koju ona nije konzultirala a trebala je, gledao je u klupu i crvenio. Desetak sati kasnije, kad profesor i njegova supruga utonu u san, počet će njihovoj kćeri prepričavati, od riječi do riječi, što je je tog dana rekao neznalici iz kafića, opisivat će i njezino uplakano lice koje nije ni uspio vidjeti. Zatajit će svoju nelagodu, osudu cijele grupe, komentar začuđenog profesora. Nagrada neće izostati.  Nakon toga pomislit će da je oslobođen svake krivice. „Ipak, isplatilo se“, tim je riječima mirio svoju, svakim danom sve tanju, savjest.

Naučio je živjeti s ucjenama. Ugledni profesor izvršio je svoje obećanje. Odmah nakon što je mali iz provincije diplomirao, dekan je, baš za njega, izmislio asistentsko mjesto. Vrata akademske zajednice, u kojoj će započeti zavidnu karijeru, širom su mu se otvorila. Kao što su mu se otvorila i vrata matičnog ureda kroz koje je prošao pomišljajući da je glumac u nekoj predstavi čiji je režiser dobrano pogriješio u raspodjeli uloga. Ili, možda čak nije. Možda je samo vjerovao kako će on svoju rolu odigrati korektno, ne kasneći nikada na probe i predstave.

Njezina kontrola širila se zakonima eksponencijalnog rasta. Nadao se da će je joj, nekoliko dana nakon obranjenog diplomskog rada, otvaranje vlastite udruge za psihološku pomoć zlostavljanim ženama, malo odvući pažnju s njegovih odlazaka u knjižnicu, na seminare, kongrese, promocije i simpozije. Prevario se u procjeni. Ona je u prijepodnevnim satima savjetovala nesretne žene, uvjeravala ih da osim fizičkog postoje i drugi oblici nasilja, a popodne se pretvarala u osobu zbog koje bi se netko mogao zatražiti pomoć u ordinaciji nalik njezinoj. Kad god je mogla, pratila ga je na njegovim službenim putovanjima. A kad nije, zahtijevala je da joj se javlja po nekoliko puta dnevno, i da je izvještava o svemu.  Najviše su je zanimale njegove kolegice; kako su govorile, što su odjenule, je li ih pažljivo slušao, je li sudjelovao u raspravi ili je šutio dopuštajući da se razina znanosti, zbog tih ambicioznih kokoši, sve više urušava.

Vrativši se kući, odgovarao bi na stotine pitanja. Da ga je netko od kolega, koji su bili s njim na tom istom mjestu, slušao, ne bi mogao ni  naslutiti o čemu on uopće govori. I bio bi uvjeren da su oni i on slušali neke druge referate, i bili s nekim drugim ljudima na posve drugom mjestu.  Igra u kojoj je dobivao samo onda kada bi se ružno ponio prema ženama u svom radnom okruženju, kada bi napisao negativnu kritiku o knjizi neke ljepuškaste pjesnikinje, kada bi kao član komisije za prijem novih članova u Društvo hrvatskih književnika odbio molbu spisateljice čiji je roman mjesecima bio na listi najčitanijih naslova, postala je sastavni dio njegove ličnosti. Nije želio znati što o njemu govore pisci, kolege s istog odsjeka, studentice prema kojima je često znao biti drzak i surov. Brojao je svoje knjige,  uredno popisivao objavljene članke koje će prijavljivati na sljedećem napredovanju i ljubazno pozdravljao akademike vjerujući kako će ga se na nekoj skoroj sjednici, kad na dnevni red dođe prijedlog novih članova, sjetiti njegovog lika i djela. Bilježnicu s popisom objavljenih radova držao je u sefu čiju je šifru Ona mijenjala svakog prvog u mjesecu.

Ali, vrč ide na vodu dok se ne rabije, znali su govoriti u njegovom rodnom mjestu. Znala je to govoriti i njegova majka koju je rijetko posjećivao i koja mu je, u tim malobrojnim susretima nakon njegove ženidbe, znala samo reći: „Ako je voliš, ja sam mirna“. Dok je izgovarala tu kratku rečenicu, usne su joj se krivile, a oči smanjivale. Jedne  je  jeseni, kad je on već bio u izvanrednog profesora, na projekt vezan uz pučko književno stvaralaštvo Istočne Slavonije, na kojem je i sam  bio istraživač, primljena mlada kolegica koja je tri godine zaredom  osvajala rektorovu nagradu. U javnosti je bila poznata kao autorica obiteljskog romana. Čitateljice su je voljele, a ni mediji prema njoj nisu ostajali ravnodušni. Voditelj projekta, kolega s druge katedre, nije konzultirao ostale istraživače i tako je mala, bez ijednog glasa protiv, zasnovala radni odnos. Srećom, Ona je povjerovala kako on nema nikakve veze s kadroviranjem.  Ipak, nije prošlo puno vremena a psihoterapeutkinja se počela ozbiljno zanimati za mladu istraživačicu i ubrzo je, kao što je bilo i za očekivati, uvela stroži model ucjena. Možda je njezinu čašu prelila činjenica što se zaposlenica na projektu našla na naslovnici najčitanijeg tjednika za žene.

A njemu je djevojka bila nadasve simpatična. Njezini tekstovi, koje je – plašeći se odnijeti ih kući  čitao  u radnoj sobi na fakultetu, bili su stilski briljantni. Primijetio je da mu je svaki komentar koji bi Ona izgovorila o novoj suradnici projekta, izazivao nervozu kakvu do tada, pomiren sa svojom ulogom, nije primjećivao. Gutao je knedle, izvlačio se na glavobolje i hrkanje, samo da bi mogao prespavati u dnevnom boravku i ne ući u spavaću sobu s ogromnim krevetom koji su njegov punac i punica, sa žaljenjem, često spominjali na popodnevnim kavama u domu za starije i nemoćne u Drinskoj ulici. Nestrpljivo je očekivao nedjeljna jutra i odlaske na tržnicu. Bili su to jedini sati u kojima se osjećao jačim od nje. Jer, on nije želio biti s njom, a Ona je bila sigurna da je on pošteđuje napora. Mlada novakinja na projektu osjećala je profesorovu nelagodu. Poslije jednog sastanka istraživačkog tima, prišla mu je i, bez imalo straha, upitala ga zbog čega se  ljuti na nju. Nekoliko je sekundi šutio, a potom joj je uzvratio: „Na temelju čega gradite svoj zaključak? „Mogu li biti iskrena, profesore?“, upitala ga je. „Naravno“, izgovorio je prilično nervozno. „Kad smo već kod istraživanja pučkih književnih oblika i govora, reći ću vam onako kako je govorila moja omama, kao da se ne želite sigrati dok sam ja u  društvu. Nemojte se ljutiti…“.  Trgao se. Pred oči mu je iskočio njegov otac koji je školsku djecu, na odmoru, opominjao dovikujući im: „Nemojte se sigrati pokraj ružičnjaka. Sigrajte se na igralištu.“ Problijedio je. Ta simpatična mlada žena vratila ga je u vlastito djetinjstvu, među one kojima pripada. Nasmijao se, kiselo, ali se ipak nasmijao. Uspio je i otvoriti usta. „Sad mi samo još recite da volite jesti kruh i mast..“, izgovorio je. Nije ju začudilo njegovo pitanje. Naslutila je iz kojeg rezervoara dolazi. Dobro je znala da je glagolom sigrati pokrenula zakopane emocije tog čovjeka o čijem strahu od žene, jedinice zaslužnog profesora, bruje fakultetski hodnici. „Volim i to s crvenom paprikom i sitno sjeckanim lukom, onako, u ljetna popodneva kad se vratim s bajera“, rekla je. Gledao je u njezine oči. Djevojka je nastavila: „Ja sam iz Vrbanje, a vi iz Županje, komšije“. Šutio je. Zazvonio mu je mobitel. Izvadio ga je iz džepa traperica, javio se, i lica boje tek zagašenog kreča, izgovorio: „Da, evo me, dolazim, dolazim, ma tko viče“. Mahnuo je mladoj kolegici, i krenuo niz hodnik. Gledala je u njegova pogrbljena ramena. Muškarac na pragu srednjih godina pretvarao se u starca.

„Da ti ne zaboravim reći – bilo je prvo što mu je rekla kad je ušao u predsoblje – zvali su iz Društva književnika i pitali da li pristaješ biti u žiriju Nagrade Gjalski. Odgovorila sam da pristaješ. Zašto ne bi…“. „U redu je“, promrmljao je i otišao prema kupaonici.

Za ručkom je nastavila: „Moraju se stvari kontrolirati, inače… Njušim da bi ona balavica  pred kojim se smiješi i znanstvena karijera mogla postati ozbiljan kandidat. Naravno da moraš biti u žiriju“, brbljala je punih usta. S uskih usana nestajala je roza šminka. Šutio je. Gledao je te njezine sitne zube i čuo kako sve brže diše. Dah joj je postajao vlažan i topao, od čega su joj se maglile naočale.  Nije mu prijala hrana koju su im dostavljali iz obližnjeg restorana. Želio se vratiti u prošlost, barem na pet minuta, želio je istrčati s kriškom kruha i masti na livadu ispred kuće i sigrati se sa svojim seoskim vršnjacima.

„Ako mogu primijetiti, maca popala jezik na temu mlade novakinje. Zapamti, ako ona dobije nagradu, okrećemo ploču. Ako to ne spriječiš, inače…Nisam ja zaboravila zbog čega mi nemamo djece. O mojoj se traumi šuti. Da me nisi natjerao na pobačaj…“, nizala je ljutito.

Prvi put je, nakon četvrt stoljeća,  spomenula pobačaj. „Dosta, dosta, dosta…“, počeo je vikati. Uplašio je i gipsane anđele na pročeljima zgrade. Bacio je žlicu, ustao, zgrabio mobitel i nakon uspostavljene veze, upitao: „Imate li slobodnih jednokrevetnih soba?“ Nakon što je dobio odgovor, dodao je: „Ne znam, do daljnjeg, dok se ne snađem“.

Izašao je iz stana i uputio se prema kući svog cimera iz studentskog doma. Nadao se da će jedan drugog prepoznati. Želio mu je, prebacujući prvi dio rečenice u prošlost, usmeno ponoviti rečenicu koju mu je napisao prilikom napuštanja doma: „ Ti si u pravu, ali ja sam slab čovjek.“ 

Hodao je brzo, koraci su mu bili dugi, a leđa sve uspravnija.

90+