OČI

Kad se kaže da su oči prozori duše, onda to nije samo lijepa metafora, nego je za većinu nas i sveta istina u koju i nesvjesno vjerujemo i po kojoj se u životu ravnamo. Nevolja je samo u tome što se uopće ne pitamo kako su ti prozori postavljeni, tko kroz njih gleda i što.

Jer, prva je misao da je naša glava kao nekakva kuća, da su oči na toj kući prozori i da kroz te prozore onda duša – koja se nalazi unutra – gleda svijet. A zapravo se uvijek podrazumijeva nešto drugo: da se u očima duša nekako vidi, da se ona kroz njih pomalja. A iz toga neminovno slijedi ovakav zaključak: u temelju izreke leži misao – koliko god da je neizrečena, pa i neosviještena – da prozori služe tome da se kroz njih izvana gleda prema unutra. Samo se na taj način, naime, može vidjeti duša, koja se nalazi iza prozora. Nije, ukratko, duša ta koja gleda, nego ona biva gledana, i to upravo kroz oči. A u tom smislu oči doista jesu prozori duše ili, točnije, prozori u dušu.

            Taj bi se zaključak mogao potvrditi na razne načine, pa i tako da se upitamo kako je to iskustvo sačuvano u naputcima za svakodnevni život koji se često ponavljaju, a tiču se očiju. Navest ću samo jedan primjer. Ljudi zaziru od sugovornika koji im ne gleda u oči, nego šara pogledom ovamo i onamo. Iza toga zazora stoji posve jasna pretpostavka: oči su prozori duše – prozori, ponavljam, kroz koje se izvana gleda prema unutra – pa zato čovjek koji krije pogled zapravo želi sakriti svoju dušu; a odatle, pa do zaključka kako u njegovoj duši svakako ima nečega što je potrebno skrivati, samo je jedan korak. Zato se i kaže da netko nekome laže u oči: time se zapravo tvrdi da dotični govori neistinu gledajući sugovornika u oči, iz čega slijedi da se u njegovoj duši – koja se vidi kroz oči – nalazi laž, te da on izravno izlijeva tu laž iz svoje duše u sugovornikovu.

            Podrazumijeva se, dakle, da se po očima najbolje vidi kakav je tko, te da je važno da svačije oči budu čiste i prozirne kao kućni prozori pred Uskrs. To je ujedno i razlog što se ljepota očiju često procjenjuje po vidiku koji pružaju: nekako se podrazumijeva da je bolje ako su oči krupne, nego ako su sitne, jer veće oči omogućuju bolji pogled u dušu, dok manje – ni krive ni dužne – kao da žele nešto sakriti.

            I uopće, do izgleda očiju svagda se i uvijek jako drži, baš kao da njihova ljepota svjedoči o ljepoti duše. Tome možda pridonosi i činjenica da su oči najsloženiji – i ujedno najosjetljiviji – organ na našoj glavi (pa i na cijelom vanjskom dijelu tijela), te zato kao da signaliziraju ljepotu i složenost svega što se nalazi iza njih. Zato praktički nema ljudske zajednice – a u njoj ljubavne poezije i popijevaka – gdje se ne bi slavila ljepota očiju i njihova izražajnost.

            E, tu smo, izražajnost. Oči, reklo bi se, nisu samo prozori duše, nego su i njezini izlozi, kao što je prije više od pedeset godina napisao Drago Britvić (Oči, izlozi sunca i sna). U očima se, dakle, hoćeš-nećeš, nešto izlaže, a to nešto opet ne može biti ništa drugo nego sadržaj duše. Dobro je, dakle, ako oči stvaraju dojam da je duša bogata i da u sebi krije i više nego što oči pokazuju. Zapravo, ne radi se tu o stvaranju dojma, nego se podrazumijeva da oči i nehotice govore istinu o duši koja kroz njih proviruje. 

            A što tek da se kaže o činjenici da boja očiju može silno varirati, od tamne, gotovo crne, pa preko plave i sive, sve do ljubičaste i zelene. Sve su to, dakako, razni hirovi prirode (tvrdi se, na primjer, da plave oči u prvo vrijeme  nisu postojale, nego su se poslije razvile zbog nekih genskih mutacija), ali to ljude nije spriječilo da boji očiju pridaju nekakvo značenje i da to značenje onda nalaze ondje gdje ga žele naći. Pa će tako tvrditi da su plave oči znak čvrstine karaktera, ali isto tako stanovite emocionalne hladnoće, dok će za crne reći da su znak vatrenosti, ali također i nekakve nepronične tajne. Ali, dakako, pri tome nije teško uhvatiti te prosuditelje u proturječju, pa i u praznovjerju. Nije valjda slučajno što su talijanski petrarkisti – a i naši, hvala na pitanju – u golemom broju slučajeva opjevavali plave oči, dok su engleski proslavljali crne: ono što je u nekoj sredini rjeđe, to se i više cijeni.

            Ali, nije možda ni toliko važno ono što oči poručuju nekim stalnim svojim osobinama i mimo volje osobe kojoj pripadaju; mnogo je važnije to što one mogu poslužiti kao vrlo jako izražajno sredstvo, u ljubavnim stvarima, a i inače. Sjetimo se samo koliko smo puta pročitali da je netko nekoga pogledao toplo ili hladno, s ljubavlju ili s mržnjom, blijedo, glupo ili prijezirno. A pri tome se redovito podrazumijeva da dotičnu emociju ili stav izražavaju samo oči, a ne i ostatak lica. Pa, majka mu stara, nisu bili ludi naši stari kad su prešutnu razmjenu ljubavnih (i erotskih) poruka nazvali očijukanjem!

            Moram reći da sam ja u prvo vrijeme donekle sumnjao u sve te tople, hladne, nježne i prijezirne poglede, vjerujući da je to nekakva literarna konvencija, pa da pisac, kad ne nalazi načina da izravno kaže što neki lik misli ili osjeća, ustvrdi kako ovaj gleda, recimo, sućutno ili ponosno. Ali, onda sam počeo obraćati pažnju na oči glumaca u filmu, kad su bile napete scene i kad su lica bila prikazana krupno, a tada sam se uvjerio da oči – dok nekoga gledaju – doista mogu biti tople i hladne, pune ljubavi i pune mržnje. Dugo sam onda u to vjerovao, sve dok na filmološkim kolegijima profesora Ante Peterlića nisam doznao za tzv. Možuhinov efekt. Taj Možuhin bio je glumac i njegovo su lice upotrijebili u svrhu psihološkoga eksperimenta. Alternirali su Možuhinovo lice sa slikom tanjura juhe, sa slikom djeteta koje plače, sa slikom psa koji laje i slično. I, svi ispitanici koji su sudjelovali u istraživanju složno su tvrdili kako Možuhinovo lice izražava jednom glad, drugi put nježnost, treći put strah. A bila je to uvijek ista fotografija!

            Tako sam onda i ja počeo pomišljati da je značenje pogleda uvijek kontekstualno: kad sam u filmu vidio da nečiji pogled izražava odlučnost, onda on zapravo nije izražavao ništa, ali se meni zbog cjeline priče činilo da izražava upravo to. Pa sam to onda malo proširio i na život: ako se meni čini da me neka djevojka milo gleda, onda je to zato što ja to jako želim, a ne zato što bi njezin pogled imao upravo takav sadržaj, jer sasvim je moguće i da se ona samo čudi što u nju tako glupo buljim. Drugim riječima, stigao sam do samoga praga najradikalnijeg skepticizma i bio sam spreman povjerovati kako naše oči zapravo nikad ništa ne izražavaju. Pa sam onda kao argument za tu svoju sumnju potezao i naočale, koje i sam nosim, a koje, znao sam iz iskustva, mogu stvoriti posve krivu sliku nečijega pogleda. O lećama u boji da se i ne govori!

            Ali, onda sam ustuknuo pred implikacijama takvoga stava. Jer, on bi podrazumijevao da oči nisu prozori duše, a ja sam postao svjestan da ću teško naći nekoga tko sa mnom dijeli to negativno mišljenje. Ljudi vjeruju da oči jesu prozori duše, i tako se ponašaju, dok je objektivna istina tu manje važna. I, tada sam se sjetio jednoga običaja, za koji mi se čini da o tom uvjerenju dobro svjedoči. Kad netko umre, kaže se da je sklopio oči. Zašto se to naglašava, kad mnogim mrtvacima, zapravo, oči ostanu otvorene, pa ih netko drugi mora sklopiti i još na kapke staviti kovani novac? Pa zato, mislim, što ljudi dobro znaju da mrtvačke oči više nisu prozori duše: one se metaforički sklapaju zato što iza njih duše više nema, otišla je svojim putom. Ali, nesumnjivo je nekad bila tu.

(Pavao Pavličić, „Pohvala tijelu“, Mozaik knjiga, Zagreb 2019.)