Obiteljska fotografija

Svoje snove dobro pamtim. Neki od njih obilježili su značajnije dane moje biografije. Kada sam, prije dosta godina, jednom muškarcu – koji je i nakon svega u mom životu zadržao “počasno mjesto” i s kojim sam o literaturi mogla razgovarati kao da je riječ o našoj najdražoj biološkoj rođakinji – priznala da ga sanjam vrlo često, on mi je na to odgovorio “Vidiš, a ja tebe nikada nisam sanjao”.

Ispričala sam mu u tom trenutku san koji sam odsanjala te noći. Nakon toga nismo se  neko vrijeme čuli. A i naši kasniji razgovori podsjećali su samo na razgovore slučajnih poznanika.

San je započeo slikom morske luke. Svijetle boje. Dnevne. Usidrene barke u zaljevu. Zgrade koje su se svojim balkonima nedvisivale nad more, bile su izgrađene u vremenu secesije, lijepih boja, ali trošnih polukružnih balkona. Prolazila sam uz njih tražeći studio u kojem sam trebala gostovati u nekoj emisiji “uživo”. Osjetila sam nervozu jer sam trebala nazvati “njega”, odmah poslije snimanja. Ušla sam u prostoriju u kojoj je već sjedila publika, samo je moja stolica bila prazna. Kad mi je voditelj rekao temu (nezaposlenost), odgovorila sam mu da – u tom slučaju – mogu i bez mene.  Okrenula sam se i napustila dvoranu.  Izašla sam van. U mrak. Snovi ne poznaju logiku vremena. Na mom mobitelu su bile samo dvije crtice.  Baterija  je prijetila svojom slabošću. Utipkala sam broj i veza se uspostavila. “Upala” sam u njegov razgovor s najboljim prijateljem. Čula sam ime jedne žene i njegovu molbu da mu prijatelj da savjet. Osjećala sam strašnu paniku; od onoga što mogu dalje čuti i od straha da će mi “iscuriti” mobitel prije nego što krene razgovarati sa mnom. Razgovor se vodio s inozemstvom. I u jednom trenutku čula sam kako izgovara moje ime, ali u umanjenici, onako kako su me zvali dok sam bila mala djevojčica. I najedanput totalni mrak. Mobitel je izdahnuo. Veza sa mnom nije uspostavljena, nisam čula zašto je moje ime spomenuto. Probudila sam se. Bila je zora. 

Nisam znala gdje sam. Znala sam samo da će san biti važan, u mom životu, ne i za moju literaturu. Jer – kao što u “Vodenom žigu” kaže Brodski: “Kad bi snovi i postali književni žanr, njihovo glavno stilsko sredstvo bila bi nedosljednost”. A muškarac s “počasnim mjestom” jako, jako je volio taj roman o Veneciji. To da ga volio i zbog toga što sam ga urednički potpisala baš ja, bio je tada – danas sam  u to sigurna – samo umišljaj mlade žene.

49+