O sadašnjoj pameti i onim godinama

U ključnim godinama odrastanja rijetko sam viđala majku. Nisam je imala priliku upitati što misli je li pametno odseliti, pa makar i na određeno vrijeme, iz grada svoje mladosti. Ona je, vidjevši kako se u prvim godinama ženskosti lomim i koliko se bojim, izgovarala rečenicu: „E, da mi je sadašnja pamet, a one godine“. Sadašnja pamet odnosila se redovito na pamet vremena u kojem razgovaramo, a „one godine“ padale su u doba prije moga rođenja i u majčin dolazak u kuću muževljevih roditelja. U tisuću devet stotina pedeset i osmu. 

Sjedile smo uz Dravu. Tek sam navršila dvadeset godina. Šetnica još nije bila lijepa kao što je lijepa danas. Neki su profesori spominjali da će se uskoro početi graditi most preko rijeke. Pješački. Paučinast.

Sjedile smo uz Dravu. Tek sam navršila dvadeset godina. Šetnica još nije bila lijepa kao što je lijepa danas. Neki su profesori spominjali da će se uskoro početi graditi most preko rijeke. Pješački. Paučinast.

Čim se magle s baranjske strane stanu razvlačiti nad rijekom, neće ga uspjeti vidjeti čak ni sretnici koju stanuju u prvim kućama do rijeke i koji rijeku doživljavaju svojim dvorištem.

Nas dvije ni tada nismo imale dovoljno vremena. Majka je stigla oko podne, a do sumraka se morala vratiti. I došla je krišom. Baš kao i ja. Ona je u svoju žensku torbicu položila molitvenik, dok sam ja svoj ruksak nakrcala teorijskim naslovima jedne mudre biblioteke. Sjedile smo na klupici, nervozno se okretale, plašile se da nas ne ugledaju oči koje će sliku prenijeti onima koji za sliku nisu smjeli znati. Njezina rečenica „E, da mi je sadašnja pamet, a one godine“, nije – po mojoj ocjeni – bila dovoljno velika da bih se, u trenutku u kojem su me zaokupljali moderni romani, imalo posvetila njezinom značenju. Zanimalo me što veliki pisci, oni koji se bave kompliciranim roditeljskim i obiteljskim odnosima, imaju reći na tu temu, ali me nije zanimalo što o svom odnosu prema kćeri – koju je bila prisiljena darovati drugima – misli moja majka. Njezina rečenica bila je obična, u njoj nije bilo poetičkog ritma. Mogla se čuti svakodnevno, u trgovinama, na ulicama, na tržnicama… Izgovarale su ih žene različitih generacija. Činile su to čak sličnim tonom. Čak su i riječi pratile identičnim gestama. Ipak, činilo mi se da nisu toliko lijepe kao što je lijepa žena koja me rodila i koju zovem imenom. Neuobičajeno za to vrijeme.

Majka je bila daleka, a daljina se nije mjerila mojim srcem. Moje prebivalište bilo je stotinama kilometara udaljeno od postelje u kojoj je, uz pomoć sedativa, spavala ona koja je i ostarjela žaleći za „onim godinama“. Svojim dvadesetim. Da je ta ista kazivačica, kojim slučajem, u svoju rečenicu „E, da mi je sadašnja pamet, a one godine“, ubacila možda sintagmu o „naknadnoj pameti“ – koju je često upotrebljavao moj profesor hrvatske književnosti interpretirajući tekstove o odrastanju i djetinjstvu – ja bih rečenicu svoje majke primila ozbiljnije. A da je još znala i za pisca čiji sam roman nosila u ruksaku, i to samo zbog rečenice „Vječno ostaje mlad onaj koji cijeli život misli što bi bilo da je bilo ono što bilo nije“, moja bi mi majka – unatoč svemu što su o njoj govorili oni čiji životi nisu poznavali strahove – postala istinski heroj. Možda mi je tada i rekla: „Nikada se ne vraćaj u grad u kojem si nekada bila sretna!“. Možda jest, možda i nije…

39+