O nekoj drugoj bolesti

Teško sam, kao mala, usvajala nepoznate i komplicirane riječi.  Moj se tetak, u čijem sam domu odrastala, silno trudio da njegova nećakinja stekne naviku svakodnevnog zavirivanja u Klaićev rječnik.

Usprkos velikom otporu, odlučila sam to premijerno učiniti tek u trenutku kad sam – prisluškujući jutarnje razgovore starijih – čula da je moja majka, koja je živjela jako, jako daleko, hipohondar. U kombinaciji Klaića i onoga što je dolazilo kroz poluotvorena vrata, usvojila sam da je hipohondar netko tko misli da je bolestan i pravi se stvarno bolestan, a ustvari mu nije ništa i puno je zdraviji od mnogo drugih bića na svijetu. Tako, zahvaljujući Klaiću i mojim ukućanima, zaključila sam kako nema nimalo razloga brinuti se za obavijesti iz majčina pisma. One su opisivale stanje velikih migrena, spominjale datume odlaska na operaciju i nizale brojne druge tjelesne tegobe.

A kad bih u rijetkim susretima i vidjela tu hipohondricu s poluzatvorenim očima i gotovo neprepoznatljiva lica koje se raduje samo novom analgetiku, svoje sam pokušaje na temu razumijevanja i suosjećanja, sjenila definicijom iz najmudrije knjige s tetkove hrastove police.

Vjerovala sam kako s grane majčina rodoslovna stabla nisam ubrala čak ni najsitniji plod. Nisam se plašila teških bolesti i bolesnika zaraženih prenosivim virusima. Bila sam sigurna da se priče o epidemijama ne mogu ticati i moje kože. U svoje sam fikcionalne tekstove uvodila oboljele ljubavnice, samo da bih izazvala pažnju njihovih bezosjećajnih muškaraca. No, kao i u svakoj priči, i u ovoj koja se temelji na jednoj kompliciranoj imenici, spomenuti motiv iz života predaka došao je na naplatu.

Rođenjem djeteta sve potisnute brige i upiti o umišljenim bolesnicima, isplivali su na površinu osvjetljenu jasnim planinskim zrakama. I navijestili su nadoknadu s ozbiljnim kamatama. Kvržice na dojkama, popratne pojave dojenja, u sekundi su se pretvarale u najozbiljnije dijagnoze, cjelodnevne glavobolje u tumor s lošim prognozama. Moja bi djevojčica, u mojim morama, paničnio završavala u domu. Svaka njezina povišena temperature bila bi znak ozbiljne uzbune. I što sam više drhtala, toplomjer bi sve manje išao u kontrolne provjere. Da se ne suočim. Kad ne vidim i ne znam. Tada i ne postoji. Na plodno tlo strahova od bolesti, ubrzo je posijena i teška zbiljska činjenica. Smrt moga partnera i oca moje kćeri. Termin čiste samohranosti, o kojem u Klaiću ništa ne piše, bujao je prema još većim umišljajima o vlastitim bolestima s, kakvim bi i bilo, nego smrtnim posljednicama. Umirivali su me, nakon nekoliko litara čaja od matičnjaka, samo statistički podaci po kojima većina roditelja u sličnoj poziciji strahuje od razbolijevanja i nepovratnog odlaženja.  Na fakultetskim predavanjima, na književnim tribinama, u svakodnevnim razgovorima uz središnji tekst razvlačila bih i misao o bolesti i umiranju. Deset, dvadeset puta dnevno. Ti stvarno misliš da se za tvoje dijete nitko ne bi pobrinuo, pitala me sestra; Koje je dijete umrlo kad mu je umrla mama, opamećivala me susjeda; A  zamisli koju bi M dobru biografiju imala, kakav bi tek ona  pisac postala, bio je grub moj radni kolega, grub samo da bi me izvukao iz stanja panike koje je bilo sve teže podnošljivo. Daj, odi na kompletnu obradu i uvjeri se da ti nije ništa, ponavljala je teta svakodnevno i nikako nije mogla razumjeti kako se bojim otići na pretrage. To ne boli, govorila je. Nije stvar u boli nego u onome što će doktor reći, odgovarala sam.   Kolektivni sistematski pregledi lukavo su izbjegavani.      

I sad ne znam kako se ta varijanta bolesti zove, ali opisna definicija, bez uporabe stručnih termina, izgledala bi ovako: osoba strahuje, vjeruje u ozbiljno oboljenje, ali se njezino tijelo zaleđuje čak i pri samoj pomisli na mogući ulazak u ordinaciju.

Ne smijem ni zamisliti kako bi se to sve dalje razvijalo da jednog dana, kao u lošem ljubiću, nisam srela muškarca kojem sam, uz neku od kava, povjerila svoje strahove. Slušao me pažljivo. Zadobivao je već zaboravljeni izraz lica moga tetka: Ako je to tako, i ako će te to imalo umiriti iz ovih stopa možemo otići k mojoj odvjetnici i ja ću potpisati da ću se brinuti za M, ako se, ne dao Bog…

Dramaturškim rješenjem po kojem se bogovi spuštaju i razvezuju komplicirane odnose grčke tragedije, strah od bolesti u hipu se ublažio. Za nekoliko dana, na  nagovor istog lika, naručila sam se na pregled internisti; kako bih umirila preostale bolove i dozvala mirnije snove. Smireni muškarac pošao je sa mnom. Nadala sam se da će me otpratiti do ulaznih vrata. Odlučio je ostati u svom crnom luksuznom automobilu.  Vratila sam se prerano. Posvema zdrava. I vedra. Na istom parkirnom mjestu stajala je crvena mala corsa. Bez vozača.

Znao sam, odgovorila mi je moja muška podrška nakon što sam je nazvala i izrecitirala rezultat pregleda. To je znala, ali nije znala da će sve biti tako brzo obavljeno. Otišla je k svojoj pravnoj savjetnici; da skrati vrijeme, ali zasigurno ne i brigu. Kako se može skratiti nešto čega nije ni bilo.

Ti si zdrava, ti moraš biti zdrava zbog malene, zbog sebe, nitko se neće za nju brinuti kao ti…ponavljala sam samoj sebi dok sam prolazila uz kafić u kojem su odvjetnica i njezin klijent izmjenjivali rečenice. U njima se zasigurno nisam spominjala ni ja, a kamoli moja kći. 

Možda se slika njihove nježne komunikacije kasnije razvila u neku drugu priču o nekog drugoj bolesti, ali meni je i tada  bila važna jedino spoznaja da u nama postoji sićušni prekidač čijim klikom stvari možemo vratiti u normalu. Ponekad je to samo nečija rečenica, ponekad samo jedan korak, a katkad ženska bol koja rasvjetlava pogled…  Šokom do izliječnja; da bi se pobjeglo pred dijagnozom ispisanom na latinskom. 

46+