Neupisani grad

(jedan prilog biografiji s pogreškom)

U jednoj uskoj ulici, po čijoj se dotrajaloj kaldrmi spotiču starice  rođene prije prvih, drugih i trećih ratova otvorena je advokatska kancelarija. Treća je u mahali. Svečanu vrpcu prerezao je gospodin Ešo, slavni pjesnik i općinski pobjednik u judu. Rođen je prije četrdesetak godina, u kući koja se do prije jedno desetljeće nalazila samo pedesetak metara južnije. Kuća je bila je sagrađena od ćerpića.

U posljednjoj bitci za grad srušila ju je granata doletjela iz pravca Žabara. Uzimajući  makaze s tanjura, pokrivenog čunčanom tkaninom, Ešo je počeo izgovarati prigodne stihove; sasvim friške, napisane dan uoči. I samo je njih četiri bilo dovoljno da se, u znak obavljena čina, začuje potiho udaranje  dlanovima. Možda bi pljesak bio i čujniji da nekoliko sati prije nije počelo sniježiti. I da običaj nije bilo stajati vani, ispred ulaznih vrata.  A pahulje su odlučile propadati u zoru. Ljepota je poslana kao božji dar za novi dan državnosti, govorili su jedni. Sveta Kata, snijeg za vrata, bili su sigurni drugi.  Treći su šutjeli, ostajali u kućama i pogledavali kroz prozor. Teško se, vala, uspeti do tog novog ureda, opravdavali su svoju odluku o neodlaženju na svečano otvaranje četvrti. Peti, kakvih se u mahali najmanje brojilo, okretali su lokalne radio stanice da saznaju kakva se zbivanja najavljuju za taj dvadeset i peti novembar. 

Kancelariji se, istina je, ne može prići kolima. Prometni znak zabrane vožnje nigdje nije postavljen. Raja zna da se prema vrhu lijeva i desna strana kuća  bliže i da se na samom kraju neparni i parni broj sjedinjuje u jedan. Dvije plave pločice s bijelim brojevima sedamnaest i dvadeset stoje iznad drvene kapije na kojoj je odnedavna istaknuta tabla o radnom vremenu advokata Ćamila. Do njega, donedavnog matičara u selu Mionica, dolazit će se na noge. I pretežno po lijepu vremenu. Jer,  i ovaj snijeg što se odmah na tlu topi, na ulici  stvara neke čudne lokvice koje preuzimaju tonove kamena i poravnavaju ulegnuća.

            Na događaju sam se našla slučajno. Ne da bih svjedočila svečanost nego da bih porazgovarala s Ćamilom. Nitko me od prisutnih nije prepoznao. Čak ni donedavni matičar. Samo je jedna žena sažaljivo pogledavala u moj bijeli kovčeg. Potom se okrenula Eši. Ne vjerujem da mi je time željela pokazati kako zna da su pjesnik i kofer vršnjaci. Baš nitko me od uzvanika, mještana kraja poznatog po srčanosti i gostoljubivosti,  nije ponudio čašicom šljive, nitko me nije počastio bosanskom kafom, nitko se nije glasno upitao tko sam i što tražim među domaćim svijetom. Mislili su, nagađam blažeći vlastitu nelagodu, da sam državni službenik koji se raspituje za Ćamilovo porijeklo imovine, da sam možda inspektorica koju zanima protočnost sanitarnoga  čvora, ispravnost uređaja za ventilaciju i urednost uporabne dozvole. A ja sam samo ponovno trebala pomoć općinskoga službenika koji je već godinama bio zadužen za ispravljanje pogrešnih podataka moje javne biografije.

                                                                       ***

            Da je Ćamil napredovao u poslu, saznala sam večer prije. Nakon trosatne vožnje, zaustavila sam auto pred matičnim uredom u Mionici. Čim sam na vratima pročitala “Zatvoreno do daljnjeg”, uputila sam se u seosku čitaonicu. Trojica dobro raspoloženih muškaraca mojih godina, s plavim francuzericama na glavi, bila su zabavljena temom velikog događaja u ćatinu životu. Refren Ćamil – dvokat, ubacivali su nakon svake druge rečenice. Odlučila sam na sutrašnje otvaranje kancelarije otići nepozvana. Mioničari su mi savjetovali da prenoćim u tek obnovljenoj Gradaščevićevoj kuli u Gradu. Bila sam sigurna da će mi se matičar obradovati i da će mi po zna koji puta iznova reći Ajd mala a što sad nije u redu s ispravama. Bil opt mjenjala ime? Il prezme?Ovaj put bih i ispravila krivi podatak o mjestu rođenja, odgovorila bih mu. I pokazala kovčeg. Bijeli. I dodala  Samo još to i  onda će, poslije svih ovih godina, sve konačno biti kako treba.

            U vrijeme otvaranja kancelarije osjećala sam nelagodu prići Ćamilu. Učinila bih to da me je ijednom pogledao. Možda je previše uzbuđen da bi se prisjetio lika žene zbog koje je morao smanjivati svoja rukopisna slova i uljepljivati dodatne listove u  matične knjige, tješila sam se. A snijeg je sve jače padao.

         Neprimijećena i neotkrivena, opreznim sam se koracima vratila u Gradinu, u hotelsku sobu opremljenu antiknim namještajem. Na ulaznim vratima stajao je mladić koji mi je kasno sinoć uručio ključ i nekoliko mi puta ponovio polupansionsku cijenu. Iskazanu u zajedničkoj europskoj valuti. Vjerujem da se ona žena, odmah po mom nestanku, zapitala kamo je otputovao dotrajali kovčeg a da ona nije uspjela ni upitati što se nosa u njemu.  Moje kožne čizme, pojačane gumenim đonom, propuštale su vodu, unatoč suprotnom uvjeravanju ljepuškaste trgovkinje Borovo prodavaonice u zagrebačkoj Ilici. Njezin sjevernobosanski akcent osvojio me daleko više od obuće koju sam kupila upravo za prigodu odlaska Ćamilu u Mionicu. 

***

            Nisam potrefila vrijeme, bila je rečenica kojom sam majci započela objašnjavati razloge neobavljena posla. Potražit ću ga u proljeće ponovno. Na godišnjicu. Nakon toga, telefonska je veza prekinuta. Pretpostavljala sam da je majka, ponovno povrijeđena mojim spominjanjem godišnjice, žalosno spustila slušalicu. Naziv sela, u kojem su u trenutku moga rođenja, živjeli očeva majka Kata i otac mu Fabijan, ostat će još neko vrijeme upisano kao moje rodno mjesto. Ćamil je do sada ispravio podosta toga. Namučio se s imenom. S prezimenima je, kao što to obično biva, bilo daleko jednostavnije. Naispisivao se on rješenja općinskih slavonskih sudova po kojima se toj i toj, rođenoj šestoga aprila pedesetdevete dopušta … o čemu se obavještava Matični ured u Mionici, općina Gradačac, socijalistička republika, pa  država  Bosna i Hercegovina. A kad bi se Ćamil umorio, poručio bi mi da se okanim popravaka  jer u knjigama više nema mjesta ni da upiše dan i godinu moje smrti. Zar je važno Ćamile, oni koji me vole zadržat će me u sjećanju, napisala sam mu na jednoj dopisnici poslanoj iz ravničarskoga gradića.

            Kod sljedećeg mog dolaska trudio se pojasniti mi da će godina odlaska biti važna i zbog povijesti naroda kojemu pripadam. Oporučno ću ostaviti da moje obljetnice ne smiju svečariti, pogotovo ne potomci onih koji su produbljivali rane mojih predaka i s učenih visina ismijavali  obiteljsku predaju po kojoj se svaka  prava priča mora zaslužiti vlastitim životom. Pokušavala sam ga uvjeriti.

            Pretpostavljam da je cijelo vrijeme osjećao da ga očekuje još završni zahvat, unošenje pravog mjesta rođenja, naziv grada velikog bega Huseina. Možda se i čudio što se za taj čin nisam odlučila prije. Po godini i datumu rođenja mogao je znati da sam se rodila u gradačačkoj bolnici i da je bolnica, zajedno s papirima, izgorjela trećega dana. Bio je deveti april.  Nakon toga bližnji su  novorođenu djecu stali  prijavljivali po pričama, nagađanjima i običajima. Moj je slučaj obitelj povjerila kumi koja je svako jutro s nekoliko čokančića domaće prepečenice pozdravljala novi dan. Njezina maštovitost kojom je Ćamilu diktirala podatke Iljkanove male obilježit  će mi odrastanje i sazrijevanje. Postati dijagnoza iz koje će osobe sklone mojim očima čitati predodređenost, a oni koji ne razumiju da samo odabrani životi pune suha usta blijedih promatrača, određivati granicu do koje se moje ime i mjesto rođenja smiju približiti zvučnosti imenica malograđanskih krštenica napisanih po uzoru na one što dolaze sa zapada.

                                                           ***

            U Grad sam ponovno stigla drugog svibnja. Kasno navečer, na godišnjicu, kao što sam i obećala majci. I odmah se uputila uzbrdo, prema kući koja se iz dvije, bez ikakvih vidljivih veznih bridova, slijeva u jednu. Gradačac je najljepši grad u beharu, govorio je moj prijatelj Irfan. Tom je rečenicom prekidao priču o pisanju romana Imotski kadija. I poticao me u odluci da napišem zahtjev za ispravljanjem posljednje pogreške u svom matičnom listu.

            Ćamilova je kancelarija, opremljena jednim seoskim ladičarem i dvjema sofama,  otvorena po cijele dane. Stanovnici grada su oprezni i sumnjičavi. Ni nakon pet mjeseci ne znaju je li njihov Ćamil stvarno završio pravo i položio sve potrebne dvokatske ispite, pitaju se zašto im je tajio da pohađa velike škole, kako su ga pušćali na ispitima kad mu je rukopis nečitak pa se iz rodnih listova, što ih je do malo prije, potpisivao ne zna je li djetetu ime Anto ili Ante, Mijo ili Mujo, Gojko ili Gojka. Zbog toga oni još uvijek radije odlaze advokatu pokraj zgrade općine ili onom ispod Kule. A Ćamil se ne sekira. Zna on da  će se glas o njegovoj kancelariji jednom pročuti nadaleko. Bit će to čim netko uđe i shvati što znači ona parola koju je sam smislio i okačio na bijeli zid. Prave blagodati imaju prošlost, piše na mjestu s kojeg bi se trebao smiješiti predsjednik države ili barem glavni iz kantona. Ćamil bi jedino rado okačio sliku načelnika Ferhata, inžinjera rodom iz Vučkovaca. Ali Ferhat se boji  pisanija po novinama. Mogao bi netko reći da je on Ćamilu naredio da svoju radnu sobu ukrasi njegovi likom. A Ćamil plao voli Ferhata. Nema tu govora. Oprašta mu čak što je u partiji zbog koje je poslije preokreta ostao bez oca i dvojice amidža.  Jer, Ferhat je dobar čovjek. Obnovio je Husein-begovu kulu, posadio cvijeće u parku, postavio veliki sahat u centru, otvorio školu, Grad sprijateljio s brojnim strancima koji će i kasabi donijeti Europu i što je najvažnije, samom Ćamilu izdao dozvolu za otvaranje kancelarije. Štoviše, davao mu i putne naloge dok je matičar kriomice odlazio na ispite u Tuzlu. I plaćao mu školarinu. I šutio o tome na mezetlucima i kafenisanjima. Načelnik, istina je i to, nije došao na otvaranje kancelarije; da raja ne priča više nego što treba. A kontao je Ferhat da njihovom Gradu treba baš Ćamilov ured, kancelarija u kojoj će se oporučno ostavljati uspomene.

                                                           ***

            Ušla sam bez kucanja. Iz susjedne kuće treštila je odjavna špica središnjega dnevnika Federalne televizije. Vrata, sa starom tučenom crnom kvakom, bila su poluotvorena. Ćamil je sjedio u odijelu, sivom, samtanom. Plavu  košulju, rekli bi modni savjetnici,  podizala je bordo kravata. Nikada ga u Mionici nisam vidjela tako gospodski opremljenog. Evo moje prve mušterije, rekao je mirno, lagano podignuvši glavu. Uhvatio je telefonsku slušalicu, okrenuo broj i naredio: Daj, nastavi kavu, došla je naša zemljakinja, ona što piše,… ma ja, ona što je mjenjala  ime.

                Sjela sam na stolicu nasuprot njemu. Tapeciranu plišem u boji Ćamilove kravate. Mlada žena donijela je kavu u bakrenoj džezvi. Iz ladice je izvukla  komadić cvjetne mušeme i stavila je na stol, odmah ispred mene. Za svaki slučaj, ako se raspa, prošaptala je. I izišla. Ćamil je odmah prešao na stvar. Uzeo je bijeli papir i nalivpero. Rexpen, obično, s patronama.

– Ovaj sam ured i otvorio za takve ko ti, al se još nije pročlo. Iznenadio me svojom rečenicom. Očekivala sam da će me upitati kad sam stigla, gdje ću prenoćiti i na kraju jesam li ga došla zaiskati za novu promjenu u  listu. Uzvratila sam mu pitanjem koje ga, primijetila sam, nije iznenadilo. A zašto me na otvaranju niste htjeli vidjeti, pozdraviti? Popravio je kravatu, nasmiješio se, tajanstveno, dajući mi na znanje da mu ne pada na pamet odgovarati na nespretno postavljeno pitanje. Micanjem obrve poručio mi je  da zna razlog momu dolasku. Tada je počeo govoriti jezikom svoje nove struke. – Da bi mijenjala mjesto rođenja, a zato si došla, moraš imat izjavu majke da te rodla u nas u Gradu.- Imam, odgovorila sam mu. – Ali potpisanu, htio me zaskočiti. – Naučila se u međuvremenu potpisati, uzvratila sam mu. Razgovor je sve više sličilo na dobacivanje žutom teniskom lopticom. – I izjavu babce da se sjeća da je porodla tvoju mater. – Imam, rekla sam mu. Potpisala mi sestra Zorica prošle godine. – Al ona više ne čuje, vratio je. – Ali se sjeća, poklopila sam ga. – Zorica i ne vidi, pobjedonosno je replicirao Ćamil. – Ali pamti,  ponovila sam. – I molbu moraš napisat, s jakim razlozima. – Imam, napisala sam, još onaj put kad sam vas tražila u Mionici, na starom radnom mjestu. Posljednju rečenicu izgovorila sam pomirljivo. 

            Tada sam otvorila bijeli kovčeg. Izvadila sam fascikl u kojem su bile uložene tri oker koverte. Dvije s izjavama; majčinom i Zoričinom, te treća, najdeblja, s mojom molbom. Ćamil je prvo posegnuo za njom. Stavio je naočale i počeo čitati. Nakon nekoliko rečenica prokomentirao je:  – E, to je bolan priča, a ne molba. Njegovo daljnje čitanje podsjećalo je na rijeku ponornicu. Neko bi vrijeme šutio, prolazio u sebi kroz moje rečenice, a onda bi počeo govoriti, sažimajući i ocjenjujući pročitano. Znači tvoje prvo sjećanje vezano je uz grad. Vode te od rodtelje iz sela, sama pješce ideš, tri su ti godine, sjedaš u Gradu na vlak i putuješ u Slavoniju. Podizao je i spuštao naočale, češkao se po tjemenu, odmicao kravatu: Ja, ja, stvarno nose tvoje stvari u ovom kuferu. A ti stvarno, bolan misliš, da nose tvoju kuću. I ti ćeš, o, ženska glavo, prestat nosit kufer kad ti sve u izvodu bude tačno. Vid, isti je datum, ko i danas, 2. maj kad te odvode od rodtelja, u Slavoniju, u ravnicu bolan gdje su naši išli služit za kilo brašna, kobiva tam je život lakši. Nakon nekog vremena ponovno je okrenuo telefonsku slušalicu. Poručio je pravu limunadu bez šećera. Nakon kraće šutnje nastavio je: Šta sjećaš se paradajza s naše pijace, mater kupuje, kusaš kradom, da baba ne sazna za trošak. E, pravo je, pravo imaš, more bit i bolji od ćevapa. Slušala sam ga pažljivo, propitujem se, brzim vraćanjem misli provjeravam nisam li neki dokaz zaboravila. Ćamil je nenadano zašutio duže nego inače. Naslutila sam da ne želi komentirati moje sjedenje na Kuli, u društvu oca i njegove trgovačke pomoćnice, ne želi se upuštati u ocjenu gorkoga okusa kokte koju od tada više nikada nisam pila. Progovara tek kad dolazi do točke u kojoj priznajem da se bojim ustati iz postelje u jutrima koja su uslijedila nakon što sam noću sanjala vatru. I da zbog toga svake godine osiguravam bijeli kovčeg. Od požara. I ti si, ženska glavo, stvarno, prije neg što si djeci tumačila o romanu Zmaj od Bosne, dan uoči došla na Kulu, da budeš uvjerljivija. Naivno, ženska glavo. Što bi ti šef sad reko, pa ne radi se tako na fakultetu.

Zastao je. Znam da mu se svidjela moja ludost. I zbog toga sam šutjela. Osjećajući kako Ćamil čeka moju reakciju.

Shvativši da će ostati bez komentara, krenuo je čitati završnu rečenicu. Pročitao ju je glasno, izostavivši svoj komentar. – Kako izgorjeli prag gradačačke porađaonice doživljavam ključnom točkom prijelaza iz svijeta sigurnosti u svijet po kojem tragam za rasutom biografijom, molim naslov da mi, računajući i na priložene izjave svjedoka, donese rješenje o ispravku mjesta rođenja. Dosadašnji podatak vezan uz selo Turić promijeniti u stvarno mjesto rođenja grad Gradačac.

            Ćamil je molbu odložio ustranu. Pogledao me prodorno i izgovorio odlučno: Ne more ovo! Do sada je moglo sve, ali ovo ne more. Jeli ti jasno?   

Primijetio je moju uznemirenost  i tugu. Promucala sam samo nevješto Zašto? – Bezbeli, priznam, zaslužila si ovaj grad. Volio bi i Ferhat da si i po knjigama naša. Reko mi je njeki dan. Ćamilov je ton postao utješan. – Ja, ja  zaslužila si Grad. Vala, istna je. Ali neka ovo sve ostane u mom uredu. Kao priča. One su jedine istinte. A ne lične karte, ženska glavo.

             Na posljednju stranicu moje molbe udario je pečat. Ispod njega ispisao je dodatnu rečenicu. Rukopis mu je bio nečitak. – Ćer sam ti  upiso za  nasljedncu priče. Prava blagdat je imat takvu priču o rodnom gradu.Vjerojatno su mi laskale njegove rečenice kada se ni u jednom trenutku nisam suprotstavila njegovoj odluci.

Glavni razlog negativnom rješenju molbe, izgovorio je pri oproštajnom stisku ruke: Ti si ženska glavo, čeljade koje mora živti s greškom u ličnoj karti. Uvjek je dosad nješto bilo netačno. Zar sama ne vidš da ne smije sve bit pravo. U času kad bi sve bilo po istini, to bi značlo i tvoj kraj. Nema više književnice, što je napisla, napisla. A oni koji će nješto proučavat, ako ih i bude bilo, jel važno. Nisi li ti to meni napiala na onoj karti. Upamtio sam ti ja to. I odonda mi i omrzo poso ćate

            Razumjela sam ga. Na rastanku mi je položio dlan na glavu. I pitao Kufer namjerno ostavljaš? – Da, ako vam ne smeta, vratite u njega oporučnu priču.

            Ćamilova ulica nije bila osvijetljena. Nekoliko sam se puta spotakle na neravnom putu. Iako je bio početak svibnja, odnekud je počeo padati snijeg. Nije li bilo vedro kad sam se uspinjala čudnoj kancelariji? Ili su pahulje bile samo moja pričina. Miris snježnoga bagrema pomiješan  s mirisom davno izgorjelih lijekova i krvlju mladih rodilja pratio me sve do dolaska pred  Kulu. 

  • Prave blagodati imaju prošlost, umjesto pozdrava rekao je onaj isti mladić, oslonjen na ulazna vrata. Sličio je na lijepog Husein-bega Gradaščevića. Nasmiješenog, s fotografije koju sam odsanjala nekada davno, još ne sluteći da ću životom putovati kao osoba s pogreškom u biografiji. I da će samo pogreška u mom životu biti jedino trajanje.
31+