Ne plači, mila moja

U mom djetinjstvu, koje je za razliku od djetinjstva današnjih klinaca trajalo puno duže, žene su navršivši četrdesetu imale pravo na prve bore, koji kilogram više, na rečenicu: Samo da se sjetim imena onog glumca koji je igrao u onom filmu. Žene se nisu stidjele na rođendansku tortu stavljati točan broj šarenih slavljeničkih svjećica, ne osjećajući pri tome nimalo nelagode pred činjenicom da su tim trenutkom – kad se plamen i na posljednjoj ugasio – zakoračile na tanku crtu nježne filigranske zrelosti. Nisu postojale žute crte preko kojih ne bi bilo ukusno prijeći. S prijateljicama su pile poslijepodnevne kave, do u detalja analizirale šarm Miće Orlovića i profesionalnost Olivera Mlakara, pjevušile pobjedničke šlagere s Beogradskog proljeća i Opatijskog festivala. Svaka je imala nekoga tko bi joj mogao, ali se – obliven sumnjom i strahom – nije usudio otpjevati Bila je tako lijepa, April u Beogradu ili Te tri male riječi.

Žene nisu osjećale nelagodu pred dječji povratak u školu i nisu odbrojavale dane do kraja pedagoške godine. Imale su svog propovjednika koji im je dao pravo i na starenje i na ljubav. Proljeća su, i onda kad su otpočinjala kišom, otpočinjala nadom.

Kako produžiti djetinjstvo u vremenima koje desetogodišnjakinje odijeva krojevima djevojaka, a žene srednjih godina krojevima djevojčica; kako pobijediti život među čija su slova, ne upitavši pjesnike i autore najpotresnijih fuga, usadili imperative odrasti što prije, a ostarjeti nikada, kako mlade djevojke nagovoriti na čitanje romana uz čije se rečenice neće osjećati dobro, samo su neka sitna pitanja koja se bojažljivo sklanjaju pred ozbiljnijim, pred onima ispred čijih se upitnika spominju moćne korporacije, ajfoni nove generacije, životopisi iscrtani u tablicama.

Ipak, bilo bi neodgovorno naše upite posve utišati i nagovoriti ih da zajedno s nama prihvate nova pravila, pogotovo što neki od nas još uvijek, svakoga jutra, svoja lica zagledaju u zrcalima naslijeđenim od predaka. A ona, ako ne u sjaju stakla, onda barem u starim okvirima, čuvaju savjete: djeca neka budu djeca, u školu neka idu s radošću, ženske godine daruju mudrost, knjige koje ne donose ugodu ne smiju se izbjegavati. Treba samo ćutjeti kakvim rečenicama buduće čitateljice na to nagovoriti.

Kad god se nađem u situaciji da svojim studenticama, na kolegijima vezani uz rat i ženski pogled na njega, nabrajam štiva s popisa lektire, nakratko zastanem pred naslovom Kao da me nema Slavenke Drakulić. Kroz tijelo mi prostruji misao: Možda bi mlade djevojke, rastužene lošim vijestima, umorne od prikupljanja fakultetskih bodova, iscrpljene cjelodnevnim predavanjima, trebale čitati samo o ljepoti i dobroti, samo romane sretnih rješenja jer su prerano prepoznale da su rođene zemlji u kojoj su neliterarnim sredstvima izmijenjeni završeci najslavnijih bajki. Ali, spoznaja da danas – negdje gore na sjeveru – studira, možda baš tu istu, našu književnost, djevojka čija je majka doživjela sudbinu Slavenkine glavne junakinje, hrabri me i oslobađa slova.

Poslije, u terminu interpretacije osjećam i krivnju, i nelagodu, i strah. Djevojku za koju znam da je roman pročitala, ali nema snage išta reći o stradanjima silovanih žena u ratnoj Bosni (nijemi o godinama u kojima su se žene dijelile samo na stare i mlade, na one prave i pogrešne krvi), odvodim na kavu. A kako se zove taj tip analize i takav pristup književnom tekstu koji uključuje atmosferu, podrazumijeva pogled u oči i provociranje priče o vlastitom životu, to ne piše u priručnicima posvećenim teorijskim književnim školama.

U kavu usipavam prvu, odmah potom i drugu vrećicu šećera. Mlada me žena gleda i šuti. Posežem za trećom. Ona i dalje šuti. Plastičnom žličicom miješam zasićenu crnu tekućinu i plašim se prvog gutljaja. Nakon toga desnu ruku pružam prema zdjelici sa sladilom. Mlada žena ne odolijeva:

Vi volite tako slatku kavu? pita me.

„Dobro je“, mislim u sebi i odgovaram: Da, ponašam se kao učiteljica iz romana, u trenutku kad mladi srpski vojnik dolazi po nju. Sjećaš se. Ona mu nudi kavu.

Sjećam, uzvraća, uzima knjigu i nalazi te rečenice. Čita: Kava je vruća i preslatka

Otpijam vodu, zadržavam je u ustima, dolijevam u sebe tek malo kave. Bućkam, razrjeđujem slatkoću da bih mogla miks poslati dalje u tijelo. Zvuk gutanja odjekuje kafićem.

Kava se nekoliko puta spominje u romanu, nastavljam.

Da, imate pravo, nisam o tome razmišljala, potvrđuje mlada žene na čijem licu više nema nelagode.

I tako, nastavljajući priču o kavi, započinjemo razgovor o knjizi. Dovodimo glavnu junakinju u logor, u žensku sobu, u nemilost i zaustavljamo se na činjenici da žene i tamo, krišom, piju kavu. Uzimam roman i prelistavam ga. Znam da sam to mjesto naglasila smeđim markerom i da se nalazi negdje na polovini knjige.

Slušaj, govorim joj. Jednom je N. donijela kavu i skuhala je usred sobe, na malom električnom kuhalu. Sjele su u krug, pile iz sićušnih šalica koje je N. također donijela sa sobom i grickala kocke šećera. Onda je na pod rasprostrla komad starih novina i djevojke su okrenule šalice naopako. Čekale su da im N. gata. „Vidim put“, govorila je za A., „vidim daleki, široki put kao da letiš…“ One se smiju njenim izmišljotinama, kao da su djevojčice na školskom dvorištu.

Odlučujem se za novi gutljaj. Šećer je nestao. Mlada žena spominje svoju baku i njezina gatanja. I starica je šalice okretala na novine. Na djedovo Oslobođenje. Bila je mudra i slutila je da je talogu mjesto na političkim vijestima, na licima onih koji su tuđu djecu poveli u nemire. Baka je umjela lijepo pričati. I redovito bi ugledala put. Vodio je prema budućnosti, prema Zagrebu.

Znači, ti si na nju, tom sam tvrdnjom prokomentirala njezino sjećanje. Mlada žena govorila je i dalje. Spomenula je kako njezina majka još i danas čuva džezvu, bakrenu, i fildžane što ih joj je netko drag donio s putovanja po Bosni. Majka još uvijek taji tko je to bio. Baš kao i junakinjina rodica u romanu, ona kojoj S. dolazi u posjet nakon što je razmjenjuju. I kao ona žena u Švedskoj, prijateljičina majka kod kojih S. dolazi u Švedsku, dodaje svojoj priči.

Moja je šalica bila prazna u trenutku kad mi je s leđa prišla kolegica s katedre rekavši: E, već ste popili kavu.

Razgovarale smo o romanu „Kao da me nema“. Moje su riječi nalikovale isprici. I zbog toga sam bila ljuta na sebe. A od takve ljutnje, nema strašnije.

Onda ću ja uzeti onu na automatu, ionako nemam vremena, rekla je umjesto pozdrava.

Kad pijem vodenastu kavu iz papirnate čaše, pijem samo sjećanje na kavu, prokomentiralasam kolegičinu odluku. Rečenicu sam uputila mladoj ženi. Osjetila je to i isti čas zaključila:

Zasigurno je tako mislila i Drakulićkina S. kad je u švedskom uredu, čekajući papire, pila kavu iz mašine.

Rastale smo se na ulaznim vratima predavaonice. S okusom kave u ustima i s osjećajem da smo pobijedile gorčinu. U čast onima koje su zaslužile da barem pročitamo romane naslonjene na tragične biografije onih koje ni sebe ni svoje kćeri nisu mogle zaštiti od zla što ga ni jedan kafeni talog nije mogao naslutiti. Djeci treba osigurati i prošlost. Zbog toga svaku priču i započinjem prizivajući godine dugog djetinjstva, one u kojima mi je netko pjevao Ne plači, mila moja, one u kojima je i profesorima i studentima bilo dopušteno da uz kavu blaže mučninu štiva. Ukratko, one u kojima su žene s borama na licu imale pravo slaviti rođendane.

33+