Narast će ti rep…

Tema prolaznosti može se „provući“ kroz komentare koji u svoj rečenični temelj ugrađuju postojani materijal zvan kava. Kava zaleđuje djetinjstvo, daje dopuštenje za odrastanje i sazrijevanje, tješi starenje.

Kada se djevojčica, s praznom šalicom u ruci, približavala stolu za kojim kavu piju odrasle osobe, a priča koja čin prati nije primjerena ušima djeteta, djetetu se upućuje rečenica: Ti ne smiješ piti kavu, narast će ti rep. U toj zabrani i zastrašivanju ne leži briga za djetetovo zdravlje, nego strah da će se kazivanje, njegovim ustima, prenijeti dalje, ne daj bože do glavnih protagonista tekuće priče. Nekoliko godina poslije, kada ta ista djevojčica odraste u djevojku, i to bez repa, ona svojoj majci i njezinoj prijateljici može skuhati kavu. I čini to. Poslužuje ju na onom istom stolu za kojim nije smjela slušati priče. Kakvoća pripremljenog napitka često se ocjenjuje rečenicom: Bome, možeš se udati, ako je kava pripremljena po ukusu, ili s: Još se ne možeš udati, ako je, kojim slučajem, na majčinu ili prijinu nepcu napitak ostavio suviše slatkih ili gorkih tragova. Možeš se udati znači da je dovoljno zrela za ulazak u svijet žene, u kojem će – za desetljeće, dva ili tri – poziv na kavu uklanjati isprikom vezanom uz godinu rođenja: Ne smijem više piti kavu poslije šesnaest sati. Popijem li je kasnije, ne mogu zaspati. Tako možemo doći do životne dionice u kojoj se kava sve manje pije, ali se na šakama pojavljuju flekice nalik njezinim poprženim zrnima. I bojom i oblikom. I šire se, poput zaraze, sve do dana dok tijelo ne okončana u nečemu što je redovito polakirano jednom iz paleta kafenih boja.

23+