Na Merjan su drače

Evo jedne pjesme – dapače: pisme – koja je do srži splitska, ne samo po jeziku i po realijama koje se u njoj spominju, nego još više po duhu i po poetskoj poruci. Toliko je ona lokalno ukorijenjena, da joj je gotovo potreban prijevod, a svakako je neophodno tumačenje nekih motiva.

Evo teksta:

                        Na Merjan su drače, na Merjan su drače,

                        došle su nan pivat luške goluzače.

                        Luške goluzače pune ambicjuni,

                        a kad dojdu doma, nimaju lancuni.

                        Jemadu kočetu i bokun pjumina,

                        a ispo’ kušina teral crneg vina.

            Tumačenje je potrebno započeti od onoga što je naoko najjasnije, ali ipak traži objašnjenje: od spomena znamenitog splitskog brda. Ono se ovdje zove Merjan, a to je gotovo ime od milja; tako ga i danas Splićani ponekad zovu, a meni se čini da to pogotovo čine stanovnici Veloga varoša, dakle onoga splitskog kvarta koji se uspinje upravo uz obronke toga istog Merjana.

            Što se pak drača tiče, one su trnje ili korov, a ovdje se pojavljuju tek kao pomoćni motiv, radi rime, a i zato što je takva navada u narodnoj i pučkoj poeziji, gdje se u bliski dodir dovode sasvim nepovezani sadržaji. Ipak, spominjanje tih marjanskih drača ima – kako će se dalje vidjeti – i neki dublji smisao, ako ne drugačije, onda kao uvod u drugi stih, u kojemu se iznosi meritum stvari.

            Ondje se, naime, kaže kako su nam došle pivat nekakve goluzače. Goluzače (zapravo, češće je gulozače) nisu drugo nego žene koje vole dobro jelo, pa zapravo i proždrljivice (od tal. gola, grlo). Te su goluzače pak luške, a taj se pridjev odnosi na drugi jedan splitski kvart, koji se zove Lučac, i koji se nalazi na drugom, istočnom kraju zaljeva. Kao što se može i pretpostaviti, između Varoša i Lučca traje vječni antagonizam (iz kojega nije isključen ni treći kvart, Manuš), pa se tako otkriva tko su oni koji sve to govore, a kojima su luške goluzače došle pivati. To su, očito, nekakvi Varošani ili Varošanke (pjesma postoji i u muškoj i u ženskoj izvedbi). Kakva je to situacija u kojoj luške goluzače dolaze pjevati Varošanima, u pjesmi se ne kaže, ali se može pretpostaviti da se sve to zbiva na kakvu neutralnom terenu (na Rivi ili na Pjaci), gdje se možda odvija i nekakvo natjecanje u pjevanju, ili čak i natpjevavanje, što bi onda objasnilo i činjenicu da ova pjesma nesumnjivo ima prizvuk rugalice.

            O tome svjedoči nastavak teksta, jer se u drugoj kitici objašnjava tko su i kakve su luške goluzače, a to će objašnjavanje onda trajati sve do kraja teksta. Kaže se, doista, da su te luške goluzače pune ambicjuni, to jest da su pretenciozne, žele se predstaviti boljima nego što doista jesu. To se dokazuje u sljedećem stihu: kod kuće one nemaju ni plahti (lancuna) da na njih legnu. One su, dakle, siromašne, a žele se predstaviti imućnima. To se onda objašnjava i u sljedećem distihu: kako druga strofa završava posteljinom, tako treća njome započinje, pa se kaže kako te goluzače imaju, doduše, krevet (koćetu) i na njemu nekakvu jadnu perinicu (bokun pjumina zvuči doista sasvim prezrivo), i to je uglavnom sve. Ili, točnije, sve je to priprava za ono što slijedi u posljednjem stihu.

            Ondje se kaže da te goluzače imaju ispo’ kušina – dakle, pod jastukom – teral crneg vina, to jest glinenu posudu u obliku boce napunjenu pićem. I, to je vrhunac ruganja – pa i vrijeđanja – što ga ova pjesma donosi. Jer, kraj je njezin, zapravo, vrlo složen i govori više stvari istovremeno.

            Prvo, on naglašava kako je posuda s vinom skrivena, i to upravo u postelji: nije se, dakle, ni do tada slučajno govorilo o lancunima i pjuminima, jer se upravo ondje, na mjestu koje je namijenjeno počinku, nalazi izvorište poroka. Zašto se posuda nalazi ispod jastuka? Pa, očito zato da bi se od nekoga sakrila. Luške goluzače, dakle, potajice cugaju, i to je najvažnije što se o njima može reći. Ima to pak, dvostruki smisao: u jednu ruku, pijanstvo je u Dalmaciji i inače tradicionalno velika sramota, pa premda se vino stalno pije, teško da možete vidjeti pijana čovjeka. A osobito je zazorno kad piju žene, pogotovo kad još to čine tako i toliko da to treba i skrivati: riječ je, reklo bi se danas, o ovisnosti.

            Osvrnimo se, dakle, još jednom na tekst u cjelini. Prvi stih nije važan po svome sadržaju, nego tek kao signal varoške pripadnosti pjesme; važno je ono što slijedi. A to što slijedi očito je rugalica oslonjena na malomišćanske lokalne animozitete. U tim animozitetima opet najuvredljivije je to što se cijele skupine ljudi – najčešće stanovnici nekoga naselja – proglašavaju poročnima, ili se tvrdi kako imaju neku tjelesnu ili umnu manu, kao što – zbog spora oko otočića Marduje u Splitskim vratima – Bračani za Šoltane tvrde da su šepavi, a ovi opet za njih. Tako je i ovdje: ne bi nikakav problem bio da se tu jedna, dvije ili tri Lučanke proglase za pijanice, problem je što se tvrdi da su takve sve. Jer, najprije se kaže kako su sve goluzače, a potom kako sve imaju pod jastukom bocu pića.

            I, još je jedan aspekt treba zapaziti: ono nabrajanje skromne opreme luških postelja ne služi isključivo tome da se mogne iznijeti poanta kad se stigne do jastuka, nego ima još jednu, možda i važniju funkciju: ono treba da naglasi kako u Lučcu žive siromasi koji ne mogu pristojno opremiti ni svoje spavaće sobe. Siromaštvo je, očito, u tom sustavu vrijednosti sramota, pa se na tu sramotu ne propušta ukazati. Ali, to onda baca dodatno svjetlo i na ono što se govori još u prvoj strofi, jer objašnjava zašto se žene iz Lučca proglašavaju baš gulozačama. Proždrljivost je, reklo bi se, posljedica siromaštva, pa to zapravo i nisu žene koje bi uživale u dobrim bokunima, nego sirotice koje nemaju druge želje nego da se dobro najedu. Pri tom je onda i njihovo lokanje (kako bi se reklo i u Varošu i na Lučcu) zapravo posljedica neimaštine. A iz toga slijedi da se kao najveća luška sramota ne vidi alkoholizam, nego sirotinja.

            Tako se pokazuje da u pučkoj pjesmi ima mjesta za razne vrste sadržaja, a da socijalni odnosi u njoj često progovaraju jasnije i izražajnije nego u onim umjetničkim tekstovima koji upravo opis tih odnosa uzimaju za svoj glavni cilj.

9+